Proteklih dana Anju Šovagović- Despot mediji doslovno opsjedaju. Nakon što je napustila funkciju predsjednice HDZ-ova Odbora za kulturu, svi žele znati zašto nije zasjela na mjesto ministrice kulture koje joj je, barem kad je javni diskurs u pitanju, bilo gotovo zajamčeno.
Gospođa Šovagović, kći legendarnog hrvatskoga glumca Fabijana Šovagovića, i nagrađivana kazališna umjetnica ipak bi najradije da se najmanje priča o njezinu političkom, a najviše o glumačkom angažmanom.
U ekskluzivnom razgovoru za Express ipak je odlučila progovoriti o razlozima svoje ostavke, diletantizmu vladajućih struktura u Hrvatskoj, nacionalizmu te o nekim starim, a i nekim novim ulogama u matičnoj Gavelli, od kojih je prva ona Filumene Marturano u istoimenoj drami čija je premijera zakazana za 7. svibnja.
Vaša ostavka na mjesto predsjednice HDZ-ova Odbora za kulturu izazvala je pravu buru na hrvatskoj kulturno- političkoj sceni. Je li to bila promišljena odluka?
Najveća noćna mora svakog glumca je da izađe na scenu, a ne zna koju predstavu igra. Većina mojih kolega to je barem jednom sanjala. Posljednjih nekoliko mjeseci živjela sam u tom ružom snu. Drago mi je da sam se konačno probudila. U pravoj predstavi i u ulozi u kojoj uživam.
Bi li se moglo reći da ste Odbor napustili jer niste dobili ministarsko mjesto?
Nipošto! Otišla sam onog trena kad sam shvatila da će proračun za kulturu nove vlade biti još manji nego sramotnih 0,49% koliko je dala bivša vlada. Svi smo zbog toga kritizirali ministricu Andreju Zlatar Violić i bilo bi, najblaže rečeno, licemjerno da sam pristala na nešto takvo.
HDZ-ov Odbor za kulturu, na čijem ste čelu bili, bio je sastavljen od uglednih stručnjaka i kulturnjaka biranih po ‘nestranačkom ključu’. Bila je to vaša svojevrsna ‘kulturna vlada’. Na koga ste računali i zašto?
Naš je Odbor za kulturu radio volonterski, prijateljski, međutim, profesionalno, onoliko koliko smo se u amaterskim uvjetima uspjeli ponašati profesionalno. Većina mojih kolega, kao i ja sama, nismo članovi HDZ-a, a imali smo i suradnike koji formalno čak nisu bili ni članovi Odbora, ali su željeli sudjelovati u radu. Nastojala sam okupiti tim vrhunskih intelektualaca, umjetnika, kreativaca, ljudi koji se na razne načine bave kulturom, obrazovanjem, kao i znanošću. Zajedno smo radili na jednom okvirnom programu za kulturu i često smo uspijevali biti kreativni. Iznimno sam ponosna na ekipu koju sam okupila i motivirala. Naravno da imamo mnoga gotova rješenja koja ovise o političkoj volji i erudiciji.
Program, dakle, i dalje postoji?
Naravno da postoji. Tri godine našeg rada u Odboru nije otišlo u vjetar i ponovno bih učinila isto bez obzira na to što je sve ovako završilo. Jednog dana naši će rezultati biti vidljivi. Kroz rad u Odboru naučila sam o hrvatskoj politici više nego ikad, a u životu je najvažnije učiti. U tom smislu, to nije bilo uludo bačeno vrijeme, iako bi neki voljeli misliti drugačije.
Gospođo Šovagović, kažu da ste nacionalist. Je li to istina?
Nisam sigurna što to točno podrazumijeva, no citirala bih pjesnika i prevoditelja Matu Marasa koji je sjajno sročio ono što o tome mislim: ‘Ne možeš biti građanin svijeta ako nisi nacionalan. Negdje moraš pripadati, a onda to da si građanin svijeta dolazi kao nadgradnja, kao proširenje osobe. No ne možeš proširiti osobu u kojoj nema ničega’.
Nije li to upravo ono što misli ministar kulture Zlatko Hasanbegović? Jeste li među potpisnicima peticije protiv aktualnog ministra? Zašto?
Nisam. Ne podržavam hajku ni na jednog čovjeka bez obzira na to koju funkciju obnašao. To je protivno načelima humanizma u duhu kojeg sam odgojena. Već je velika stvar to da uopće imamo ministra kulture i Ministarstvo kulture kao samostalan resor. Jednoga dana netko bi opet mogao poželjeti stopiti Ministarstvo kulture s Ministarstvom znanosti i obrazovanja ili nekim drugim ministarstvom, recimo, poljoprivrede. U Hrvatskoj je, koliko vidimo, sve moguće...
Članica ste Nadzornog odbora Hrvatske radio televizije koju upravo potresaju skandali povezani s politikom. Kakva su vaša iskustva s radom u tom tijelu?
Iskustvo iz Odbora za kulturu pripremilo me je za tu ulogu. Treba znati da je NO HRT-a samo u mojem mandatu donio 72 odluke i gotovo sve su bile jednoglasne, uz nekoliko suzdržanih. Da, na HRT-u se odvijaju različite peripetije, no treba znati da je svatko od nas iz Odbora, a ima nas ukupno pet, vrhunski profesionalac. U šest mjeseci napravili smo puno. S druge strane, saborska rasprava još se vodi oko 2014. Kad su ljudi profesionalni i rade, onda se okreću budućnosti, a ako zabušavaju, opterećuje ih prošlost pa za budućnošću kaskaju.
Ove godine slavite 30. godišnjicu umjetničkog djelovanja u Kazalištu Gavella. Duga je to ljubav. Zašto baš Gavella?
Zato što je DK Gavella jedino, a ja bih se usudila reći i najbolje dramsko kazalište u Hrvatskoj. Gavella je kazalište u kojem se može odgovorno glumiti, raditi posao, bez obzira na trendove, trenutačne modne hitove ili momentalno povlađivanje okrutnim politikama o kojima, eto, financijski ovisi. Nekako se cijeli život trudim biti dramskom glumicom, premda i sama sebi često postavljam pitanje što to uopće znači u našem suvremenom teatarskom životu. Uloge dramskih heroina satkane su od mnoštva različitih emotivnih stanja koja su izazvana osnovnim dramskim trenutkom od kojeg drama i počinje te u kojem se drama odvija. Mislim da je najvažnije raditi svaku ulogu s jednakom strašću, intenzitetom i zanatskom osviještenošću. Mene su u karijeri više nervirale loše uloge od nedostatka bilo kakve uloge. Baš zbog toga, važno je zvati se Gavella.
Proteklih godina nanizali ste nekoliko jakih uloga, od kojih je ona Violet Weston u drami Tracyja Lettsa ‘Kolovoz u okrugu Osage’ ovjenčana brojnim nagradama. Što vas je motiviralo da baš tom ulogom postignete toliki uspjeh?
Moram priznati da mi je svaka sljedeća rola simfonija u odnosu na kompleksni karakter koji krasi Violet Weston - kraljicu drame, bijesa, buke i tableta, brutalnu mater familias i vrlo svjesnu razaračicu života koji je ionako već odavno završio. Violet je Sizif koji gura svoj kamen i uživa u tome što zna da ga nikad neće moći dogurati do vrha. Nju vrhovi ne zanimaju, ona voli ponore. Ona uživa u depresiji, naslađuje se glupošću, obožava svoju intelektualnu briljantnost, manipulira obiteljskom tragedijom... Rad na ulozi bio je neobično intenzivan, ponekad i nepodnošljivo težak, kako profesionalno, tako i intimno jer me je Violet podsjetila na moju majku Maju. Violet je žena intelektualno superiorna i razorena životom, kao i svojim egocentričnim, alkoholiziranim mužem, preljubnikom, naravno, i neopisivo je zadovoljstvo izgovarati veoma neugodne, a točne i istinite rečenice u rijetkom trenutku u kojem je cijela obitelj na okupu. Upravo ta perverzna pesimističnost teksta neprestano mi je zagorčavala proces rada, ali s reakcijama publike koja oduševljeno prima predstavu, taj je pesimizam promijenio predznak.
Uskoro vas u Gavelli čeka još jedna snažna ženska uloga - Filumene Marturano u istoimenoj predstavi čija je premijera početkom svibnja.
Filumena je nježna divljakuša, bezobrazna i uporna u svojoj nakani okupljanja obitelji, a istodobno i potpuno zaluđena čovjekom s kojim živi već 25 godina. Uloga je to koja u meni, dakako, budi i neke strasti, užitke, gotovo bih rekla, naslade, jer se nalazim u vrlo burnom periodu istraživanja, ‘kopanja’ po intimi, i svojoj i njezinoj. Prvi put radim s redateljem Draženom Ferenčinom i zaista sam presretna što smo napokon ostvarili suradnju jer je vrlo precizan i stabilan, siguran u ono što misli i radi, a najviše u ono što govori. Nisam još sasvim sigurna kako ću je igrati. S autorom Filumene, De Filippom, susrela sam se radeći ‘Veliku magiju’, fascinantan tekst koji smo radili u ‘Gavelli’ prije puno godina. Glavnu je ulogu Calogera igrao Slavko Brankov, ja sam mu bila nevjerna žena. Intimno, svoju Filomenu darujem Cigi, znat će on tko sam i što sam bila. I gdje sam bila.
Je li točno da je Ferenčina čekao da prođu izbori kako bi počeo s radom na predstavi?
Ne, nije bio baš toliko uviđavan (smijeh). Kad se definitivno odlučio za mene, počeli smo radne dogovore baš u vrijeme najžešćih političkih pozicioniranja, dok je moja pozicija još visila u zraku. Kako nisam htjela bučno pasti s balona bez pojasa za spašavanje, uz pomoć Filumene, uloge koja se ne odbija, fino sam se prizemljila na sigurno, bez turbulencija.
Znači, nije moguće biti ministrica kulture i igrati u kazalištu?
Kad se, nakon premijere ‘Kolovoza u okrugu Osage’, snažnije počelo u javnom prostoru spominjati moje ime u kontekstu moguće članice buduće vlade, kazališni kritičari, a i oni drugi, u svojim su tekstovima rado naglašavali kako bi moja politička neumješnost značila moju umjetničku smrt i obratno. U tom su me trenutku iznervirale ironične opaske o mojem političkom angažmanu koji ja, osobno, uopće nisam smatrala političkim. Međutim, u situaciji kad sam na kraju zaista bila primorana donijeti odluku, bez obzira na sva moguća preslagivanja u posljednji tren, odluka je bila da ne želim prestati glumiti. Što se mene tiče, nikad mi nije bila opcija otići iz Gavelle i to sam vrlo jasno dala do znanja. Ne mislim da se ovakva dva različita posla mogu raditi istodobno. Mi umjetnici ionako smo veći profesionalci od političara i upravo ta nepodnošljiva lakoća diletantizma odbila me je od politike. Jasno mi je da je politika - umijeće mogućeg, no meni se posljednjih mjeseci predizborne kampanje, kao i u vrijeme tehničke Vlade, pa pregovora s Mostom (na kraju, i to ‘spektakularno’ sastavljanje Vlade tijekom kojeg kulturu baš nitko nije ni spomenuo), politika totalno razjasnila kao - nemogućnost mogućeg. Nisam taj tip.
Kako bi izgledala vaša kulturna politika i što pojam ‘kulturna politika’ uopće znači na primjeru Hrvatske?
Vrlo sam ozbiljna kad kažem da je kultura najvažnija gospodarska grana jer ona proizvodi društvo. Uostalom, još je Shakespeare govorio kako je bolje imati loš epitaf na nadgrobnom spomeniku nego se za života zamjeriti glumcima. Ja bih parafrazirala - kulturnjacima. Nova Vlada se još nije iskazala, a već je proglašena gorom od bivše. Bojim se da je u našoj kulturnoj stvarnosti postao imperativ postati netko, a potpuno je izostala potreba učiniti nešto. Funkcije se dobivaju kako bi se postalo autoritetom, umjesto da se osobnim autoritetom funkcija učini značajnom.
Vaša knjiga ‘Divlja sloboda’, doživjela je nekoliko izdanja. Već dugo se govori o novoj knjizi, čija tema je vaš otac, veliki Fabijan Šovagović.
Dužna sam svom ocu jednu ozbiljnu knjigu na kojoj sam već davno počela raditi. Uvijek sam voljela čitati, pa je valjda nekako logično i da zapisujem sve što me uzbuđuje, uznemiruje ili razveseljava. Od malih nogu sam počela pisati dnevnik i bilježiti neke situacije za koje mi se učine kako ih je vrijedno zabilježiti. Tako su i nastale moje dvije knjige ‘Divlja sloboda’ i ‘Kad se ima kome dati’. Nova knjiga sadržavat će tekstove mog oca koje sam skupljala, a i još ih pronalazim. Riječ je o raznim esejima koje je pisao, isječcima iz intimnog dnevnika te razmišljanja o tadašnjoj društveno-političkoj situaciji, u rasponu od sedamdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Tu su i intervjui kroz godine njegove karijere koje sam odlučila složiti i dovesti u red, kao logičan nastavak njegovih ‘Glumčevih zapisa’. Iznimno su interesantna njegova razmišljanja o kazalištu i filmu, o tome što je gluma, a što režija, gdje se sudaraju, a gdje spajaju.
Čini se kako su vas očeva razmišljanja znala iznenaditi.
Zaprepastila sam se do koje mjere seže njegova kritičnost prema filmu, kazalištu, na koncu i prema svijetu u kojem živimo. A ipak se iz te kritičnosti mogu iščitati konstruktivni savjeti u kojima postoji izlaz i za današnje probleme. Čitajući tu dokumentaciju, spoznala sam kako se bazično od tada ništa nije promijenilo i to me potpuno frapiralo. Recimo, njegova promišljanja o sceni HNK, o kojoj je pisao još 1975. godine. O tome kako je neodrživo da jedan prostor, jednu pozornicu dijele Opera, Balet i Drama te što za glumca znači kad mjesečno može odigrati samo nekoliko predstava na toj sceni. I četrdesetak godina kasnije situacija je potpuno ista. Nevjerojatno je kako se uglavnom oko HNK vode polemike na ideološkom planu, u prazno, kako se u svim diskusijama trubi o malograđanštini i kulturnoj učmalosti ili o alternativnoj i stvarnosnoj avangardi, a nitko do sada nije ozbiljno zasukao rukave i sagradio novu scenu ili novo kazalište pri HNK.
Je li konsenzus u hrvatskom društvu uopće moguć u trenutnoj situaciji podjele na ‘naše i vaše’?
Dramatičar Bertolt Brecht, kojeg se naziva ljevičarskim piscem, jednom je izjavio: ‘Jednostavnije mi je raditi s ljudima koji imaju slične ideologije’. Naravno, nikad neću odbiti suradnju s onima koji misle drukčije. To mi je izazov, cijenim borbu argumentima. Naš problem je što nemamo tradiciju dijaloga, što je naslijeđe bivšeg režima, u kojem se kultivirao jedan te isti, hromi monolog. Je li konsenzus moguć? Da, ako znamo koja pitanja postaviti jedni drugima.
Zanimljivo, spominjete konsenzus. Čini se kako ipak postoje umjetnici oko čijeg rada on nije moguć... Spomenimo samo Thompsona.
Thompson je bez obzira na tematiku njegovih pjesama - sjajan glazbenik. Oduvijek je tako u Hrvatskoj - ako se netko istakne kvalitetom, uništavamo ga po ideološkom ključu. S druge strane, netalentirane ali podobne podržavaju i hvale bez obzira na očigledni nedostatak kvalitete. Primjeri takvih su brojni, a pravih je talenata malo.
Je li Oliver Frljić uistinu ikona ljevice koju će desnica satrati? Ima li u njemu talenta?
Iako katkad gubi kompas, nikad nisam govorila protiv Olivera. Dapače, kad je vrh HDZ-a, točnije Tomislav Karamarko, najavio njegovu smjenu, shvatila sam da su stvari krenule nizbrdo. Kulturnjake bez obzira na sve treba respektirati, čak i ako se ne slažemo s njihovim stavovima.
Stječe se dojam kako to nije bio slučaj s vama. Smatrate li se izigranom od vrha HDZ-a?
Ne.
Zašto?
U sitaciji u kojoj se vrh stranke trenutno nalazi, mislim da mogu izigrati samo sebe. Nisam stranački igrač, pokušala sam slijediti put boljitka za hrvatsku kulturu, kojoj odgojem, obrazovanjem i vokacijom pripadam. Kad tad obit će im se o glavu hrvatska kultura.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
'Nastojala sam okupiti tim vrhunskih intelektualaca, umjetnika, kreativaca, ljudi koji se na razne načine bave kulturom, obrazovanjem, kao i znanošću.' ...Takvi ne prilaze Karamarku, Brkiću … . Ovoj ženi, uz sve što je radila, ništa ne vjerujem. Vjerujem da bi ... prikaži još! je se njen otac odrekao da je još živ.