»Zastave« su knjiga s kojom nije lako izaći na kraj, ponajmanje stoga što u četiri sveska obasiže preko tisuću i šest stotina stranica. Tome ima čitav niz razloga, a niti jedan nije sitan: najvažniji je, ipak, taj, što ta golema romansijerska kronika, o onih »deset krvavih godina«, 1912—1922, što su toliko sudbonosno obilježile povijest naših naroda, ni u kojem slučaju nije književnost u uobičajenom smislu riječi. To će reći, da »Zastave« nisu pripovjedačka proza na kakvu je čitateljstvo naviklo, da to nije djelo za lijene duhove kojima je do zabavljanja lijepo sročenom pričom, da taj ljetopis nije moguće smjestiti u zacrtane okvire »beletrističke« vizije svijeta. Sve je to stoga, što »Zastave« nisu izmišljene: njih je napisalo vrijeme, kad su se na našim prostorima kovitale povijesne bure u kojima su, negdje na horizontu, ali kao predznak novih vremena, već bili zaperljali lenjinistički barjaci.
Budući da nisu književnost u uobičajenom smislu riječi, »Zastave« nisu samo književnost, nego i nešto više od toga. To je jedno od onih malobrojnih knjiga (u nas, na žalost, a ne i u svjetskim književnostima) što se određuju kao književnost višeg reda. Knjiga nije dakle romansa ili pripovijetka nego sinteza iskustva jednoga naroda, to je knjiga koja okuplja duhovne sadržaje narodnih povijesnih preokupacija i koja dokumentira književnost onako, kako to pučki pripovjedački tekstovi ne umiju. Prevladavajući zakonitosti fikcije, »Zastave« se uzdižu, osim izvanredno izraženim Krležinim darom za jezik i pjesničko oblikovanje naravi, u knjigu koja dokumentira jedan značajan odsječak povijesti, i to povijesti što se tako radikalno kad tad nedvojbeno odrazila i na sadašnjost i na budućnost. Možda nikad u svom nevjerojatno složenom i bogatom opusu, kao sada u »Zastavama«, Krleža nije s toliko sugestivnosti, strastvenosti i cjelovitosti dosegnuo to za čime je težio.
Utom smislu, dakle, »Zastave« su knjiga što odaje najboljega Krležu: tko poznaje njegova djela, moći će u »Zastavama« otkriti i »Povratak Filipa Latinovića« i »Hrvatskog boga Marsa« i »Balade Petrice Kerempuha« i »Gospodu Glembajeve« i »Na rubu pameti« i »Banket u Blitvi« itd. Na jednoj višoj razini, u polemičkom razračunavanju s poviješću, Krleža je tu sabrao najveći broj svojih tema, sintetizirao problematiku što je njegova opsessija od početka i okrunio (patetično rečeno) zbir svoga pripovijedanja.
Ta teška knjiga ulijeva poštovanje: u rasponu od desetak godina, od balkanskih ratova do prvog svjetskog rata, od Bregalnice do Galicije, od Fridjungova procesa do Kraljevine SHS, ona nevjerojatnom preciznošću daje koordinate svega što se u to vrijeme zbivalo na našem terenu, secira sve glavne duhovne i idejne struje koje su se zaplele u općoj zbrci, raspleće misaonu gužvu što ne bi ni bila toliko važna, da našim narodima nije nanijela toliko zla. Poštovanje stoga, što se osim Krleže, u hrvatskoj književnosti nitko nije tako suvislo, s toliko umjetničke, idejne i političke zrelosti obračunao s tim prijelomnim epohama i odredio ih prema planu svjetskih zbivanja toga vremena.
Njegova priča o Kamilu Emeričkom, koji se kao sin politikanta još od djetinjstva suprotstavlja svemu što predstavlja njegov otac, ujedno je i prikaz onog duhovnog osamostaljenja što je iz nacionalizma i anarhizma našlo put do socijalističkih i lenjinističkih tendencija. Od tipa neurastenika i sanjara, koji se bolećivo otimlje plavokrvnoj agramerskoj sredini, sudjeluje u atentatima (kao dječak), biva izbacivan iz peštanskih škola (zbog hrvatskog nacionalizma), druži se s »jugoslaventsvujušćom« omladinom, Kamilo se probija do advokata koji brani socijaliste (a sam je član KP), do ličnosti koja mijenja svoje kompromitirano prezime i u Lenjinu vidi jedini svjetionik što pokazuje put iz čitave te zbrke.
No, sama priča nije važna, jer Krleži nije do nje. Srednje mjesto u »Zastavama« zauzima polemička rasprava o idejnom profilu tih godina, pravi pamflet protiv duhovnih iščašenja što su unakazila hrvatsku povijest. To je, dakle, knjiga o idejama i činjenicama.
Kao roman-rijeka, »Zastave« za njih imaju dovoljno mjesta: one su križaljka svega što je desetljećima potresalo Hrvatsku, određivalo njen položaj u Austro-Ugarskoj Monarhiji, približavalo je Srbiji, svega onoga što je Hrvatsku desetljećima vitalilo kao orahovu ljusku na valovima proturječnih težnji. Premda su doslovno opterećene čitavom »galerijom likova«, kako se to obično kaže, od politikanta i ratnih profitera, generala i plavokrvnih dama, preko skribenata, činovnika, pjesnikinja, mantijaša i uličica do deklasiranih tipova, revolucionara, bombaša, i do »galerijom« što od Zagreba seže do Beograda, od Beča do Pešte — »Zastave« ipak ne teže za strogim individualizacijama. Ličnosti su Krleži, uglavnom, prototipovi ideja, a njihove drame, ma koliko bile krvave i svakodnevne, ipak su bljede od onoga što se odigrava na intelektualnoj pozadini Krležina djela.
Kao sinteza njegove misli, kao težište njegovih teza o hrvatstvu i jugoslavenstvu, »Zastave« su gorka i polemička knjiga, toliko svestrana i uzbudljiva, da »pojednostavljenost« njenih junaka naprosto pada u drugi plan. To je djelo lekcija iz povijesti kakvu u našim sredinama i prilikama nitko nije održao: »Zastave« nisu »čista književna projekcija« povijesnih bura, one su »uprljane« životom. Upleten u egzistencijalne tjeskobe svoga vremena, Krleža se od esteticizma i larpurlartizma udaljio isto koliko i od »tendencioznosti«: njegovo pripovjedačko djelo govori iz povijesne sredine, premda se određuje prema svim njenim krajnostima.
Kao što se i iz ovih redaka može pročitati, sa »Zastavama« zaista nije lako izaći na kraj: to je knjiga što zbunjuje i uzbuđuje, što nema pretka ni premca, djelo što govori iz temelja jednog naroda i društva, te stoga djelo što će bez sumnje ostati u samim temeljima naše književnosti.
