BestBook: Nije ‘Deseti povjerenik’ jedino čime se trenutno bavite, kažete da ste pripremili jednu monografiju. I ne bi bilo posebno zanimljivo da nije riječ o narudžbi fotomonografije Sisačko-moslavačke županije, koju je naručila Turistička zajednica te regije od fotografa Igora Tomljenovića i vas: naravno, prije ove katastrofe od potresa. Eto, mislilo se uložiti u turizam…
Au, sad vas moram ozbiljno korigirati! Sisačko-moslavačka županija, baš naprotiv, jest posebno zanimljiva, itekako. Proteže se od Korduna, preko Posavine i Moslavine, sve do zapadne Slavonije, potencijala za kontinentalni turizam tamo ima kao u priči, baš kao i mnogih ljudi koji na tome uveliko rade vrlo zanimljive stvari. S veseljem sam se prihvatio pisanja pratećih tekstova uz dojmljive fotografije mog prijatelja i šulkolege Tomlje40 41 novića…
BestBook: Baniju u ovom sad nabrajanju niste spomenuli…
Nisam jer je o njoj u monografiji bilo i najmanje riječi, zato što o Baniji sebični i skučeni umovi već četvrt stoljeća ne vode nimalo računa, kao da se namjerno osvećuju nedužnim ljudima za zločine nekih drugih. Monografija ‘Srcem nizvodno’ trebala je izići početkom godine. Potres ju je zaustavio, ali i obogatio zaključnim nizom Tomljenovićevih crno-bijelih fotografija porušenih kuća i ulica. Knjiga će izići za koji tjedan, a dio prihoda bit će usmjeren u fond za obnovu.
BestBook: Idu vam monografije ove sezone. Uskoro objavljujete i monografiju o Jadranu Laziću, fotografu i prvom jugoslavenskom paparazzu. To vam je, velite, najdulji intervju koji ste u životu radili. Lazićeva biografija daje materijala, to ovako površno znamo iz njegovih blic-intervjua. U jednom takvome intervjuu je rekao: ‘Fotografija je danas definitivno propala!’, a oni koji se sjećaju prvih autentičnih paparazzo događaja iz Jugoslavije shvatit će poantu. Što je tu vama bilo najzanimljivije?
Lazić zapravo nikad i nije bio paparazzo u onom najprizemnijem smislu riječi. Nije baš previše vremena provodio čučeći po grmlju ili satima vrebajući u pokrajnjim uličicama nego je do zvijezda dolazio ponajviše koristeći splitsku drskost, dosjetljivost i šarm. Novinski naslov koji ste spomenuli također je samo neka vrsta ‘clickbaita’, jer Lazić predobro zna da nije propala fotografija, ne može fotografija nikad propasti. Propali su, međutim, tiskani magazini i ekskluzivne snimke u njima: danas svaka zvjezdičica okine pet-šest selfieja s neke egzotične destinacije ili iz vlastite kupaonice, stavi to na društvene mreže i to joj bude sasvim dovoljno za globalnu megavidljivost. Teoretski – već za pet minuta te njene fotke može vidjeti pet milijuna ljudi. Propali su, dakle mediji u kakvima je Jadran stekao karijeru i reputaciju, zahvaljujući kojoj danas on više ne treba nazivati agente poznatih nego ti agenti, kad njihovim klijentima zatrebaju doista vrhunske fotografije, zivkaju Jadrana u njegovu privatnu agenciju. Ta monografija bit će temeljit pregled njegova fotografskoga puta, a ja sam na tom putu samo jedan od, zasad, posljednjih suputnika, fascinirani slušatelj i povremeni bilježnik. Bit će to izuzetno luksuzna monografija, taschenovske kategorije, trebala bi izići početkom svibnja, a onda kreće promotivna turneja. Iz Splita, naravno.
BestBook: Još jedan autorski suspens sprema vam se uskoro jer kreće televizijska serija ‘Dnevnik velikog Perice’ u režiji Vinka Brešana, čiji ste jedan od scenarista. Riječ je o parafrazi Majerova ‘Dnevnika malog Perice’, kostimografsko-scenografskom ispitu iz zagrebačkih 1960-ih. Slučajno nam je poznat stan u kojem je snimana serija, vidjeli smo kad su unosili tu staru, nostalgičnu kramu, pri čemu se skupilo nešto svijeta, zainteresiranog i kritičnoga kad se radi o kolektivnom sjećanju... Kažete da malo strepite od toga? Od čega zapravo?
Strepim jedino od mogućeg očekivanja publike da će ovo biti nekakav ‘remake’ predivnoga Golikova filma ‘Tko pjeva zlo ne misli’, a Bino Uršić, Emir Imamović Pirke i ja na samom smo se početku, pri smišljanju prvog retka sinopsisa, složili da je taj film Sveti gral koji se ne smije dirati, a kamoli raditi ‘Tko pjeva zlo ne misli 2’. Radnja serije događa se 1964., trideset godina kasnije, kad su troje od pet ključnih likova iz filma već pokojni, zadržali smo samo gospođu Šafranek i njenog sina Pericu, koji žarko želi postati estradna zvijezda. Toliko zasad o tome. Serija se, koliko čujem, počinje prikazivati sredinom ožujka i tad će sve biti jasnije.
BestBook: Rođeni i odrasli u Zagrebu, živite u Splitu s obitelji. Kao ono inicijacijsko pitanje kad uđete u taksi u Zagrebu: rođeni Zagrepčanin ili? Nikad nismo razumjeli otkud ta potreba... Jednako vrijedi i za tobožnju opoziciju sjevera i juga, Zagreba i Splita: a kod vas bi se čovjek, po melodiji glasa i izgovora zakleo: ‘Eno ga, Splićo’… Kad ste shvatili da Zagreb nije više vaš grad?
Nikad nisam takvo što ni pomislio, kamoli shvatio ili nedajbože zaključio. Zagreb je i dalje moj grad, baš kao što je to u zadnjih četvrt stoljeća postao i Split. Logično je da sam za to vrijeme skupio i podosta od splitskog leksika i prozodije. Ali nisam pritom izgubio gotovo ništa od svoga zagrebačkoga govora, jedino ga rjeđe koristim zadnjih desetljeća, pa mi treba malo više vremena da se ušaltam. Osim kad me nazove buraz, tad za pola minute i nasred Rive zazvučim kao da se iz Zagreba nikad nisam micao.
BestBook: Ova je pandemija, uz potrese, pokazala svašta. Uvjereni smo da promjene mogu ići samo na lošije? Kako o tome mislite, u kakvom smo stanju i što će iz toga izaći, ako pandemija i ne ode? Fali vam sve što ste nekad imali: festival Pričigin, konobe, ćakule i ono što je nekad bilo. Prognoza?
Najviše me muči ova niti-niti situacija: nit je išta normalno nit je baš sve nenormalno. U takvim je okolnostima gotovo nemoguće išta planirati, niti do prekosutra, a kamoli na neki dulji rok. Nema više redovitih okupljanja s mojim društvom utorkom uvečer, niti redovitih pričiginskih sastanaka s prijateljem Perom Filipićem, petkom u podne u našem ‘uredu’… To nekakvo suho online postojanje u nejasnoj sadašnjosti, to najteže podnosim. Vjerujem da ćemo s dolaskom toplijeg vremena, pa još i uz pomoć cjepiva koje će moćnici valjda uskoro početi davati i nama nevažnima, čisto da se ne baci, epidemija splasnuti, ali ne i nestati. Strepim od onoga što bi nas moglo dočekati iza ugla najesen, zapravo, čim se kraju približi sljedeća turistička sezona.
BestBook: U Jugoslaviji je postojao sustav pripreme na iznenađenja Ništa nas ne smije iznenaditi: NNNI, čime se bivša država ‘pripremala protiv vanjskih neprijatelja koje nije mogla kontrolirati’. Generacije koje znaju što je NNNI imale su komični odušak za ‘probleme’, a generacije mlađe od nas - ionako mi ne razumijemo? Ostaje nam limb tragedije/ komedije/farse, tu se snalazimo kako znamo?
Nema na ovim prostorima, od stoljeća sedmog, nijedne generacije koja nije živjela i izumrla pod geslom ‘samo da ovo prođe pa će biti bolje’. Sve naše tragedije i euforije, sve brige i veselja, sve su to samo varijacije na istu temu. Baš kao što kaže onaj tužno prigodni stih: princip je isti, sve su ostalo nijanse.
BestBook: Kad ste već upotrijebili taj stih koji se udomaćio u svakodnevnom govoru kao da je riječ o nekoj staroj pučkoj izreci, moramo pitati kako ste doživjeli smrt Đorđa Balaševića.
Kao i ogromna većina ljudi, suzeći zbog uspomena koje nam je svojim pjesmama stvorio. Svatko od nas u životnom hodu barem malo ukalja cipele, nije ni Đole izbjegao par takvih koraka i poskliznuća, ali to malo odavna skorenog blata nije ništa u usporedbi s bogatstvom koje je podijelio s milijunima ljudi dobre volje.
BestBook: Jeste li bili na Peristilu, gužva balaševićevska je bila, vjerojatno posljednja takvog povoda…
Ne, toliko neodgovoran ipak nisam. Moje tugovanje je moj tihi obrt, da parafraziram jednoga drugoga giganta… Da sam bio u nekakvom, je li, stožeru koji je to organizirao, zalagao bih se da u određeni sat i minutu svi otvorimo prozore i na najjače pustimo istu Đoletovu stvar i orili bi se do Marsa cijeli gradovi. Ove masovke uživo su me ozbiljno zabrinule, čak i zaprepastile, jer nitko me ne može uvjeriti da sa svake od njih kući nije otišlo barem po petero novozaraženih koronom.
BestBook: A moramo i ovo. Čega ste se odrekli u korizmi?
Baretić: Kao i svake godine, jutarnje čaše dobro rashlađena šampanjca uz malo kavijara na kriški prepečenca od integralnog pirova brašna.
