Kultura
100 prikaza

Ovo doba traži promjenu, ne izlizani lelek budućnosti

1/3
Karla Jurić
Planinić i Vuković skidaju meso s Camusa u ime stilizirane, ali na momente prazne ironije, a taj vic koji su nam naumili ispričati, a i taj mit koji su naumili izokrenuti, nije do kraja ni ispričan ni izvrnut naopačke

Edward Bond u predgovoru “Leara” za Veliku Britaniju te prevratničke 1973. zapisuje: “Ne treba nam plan za budućnost, treba nam promjena”. Tako se proljeće 2019. s uspjesima KunstTeatra činilo ne nužno uvijek željenim revolucionarnim propuhom između trome dinamike institucija i nezavisne scene, nego novim kreativnim odgovorom na svu ispraznost i apsurd potrošačke kulture. Tim više što nije bila riječ o novom hipsterskom brunchu u centru grada, nego o kazalištu koje je na Trešnjevci zauzelo prostor bivše teretane, a na scenu se nerijetko ulazilo kroz kafić. Dvije godine poslije tu su nagrade, želja je približiti se centru preko korištenja dvorane Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, publika je zbog epidemioloških mjera svedena na kartaški stol (svega nas je desetero), a kafić je zatvoren. Budućnost izvaninstitucionalne scene u takvim je uvjetima sumorna, pogotovo uzevši u obzir da je potrebno neprestano igrati kkao bi se, primjerice, dosegnula brojka posjećenosti jedne premijere u gradskom kazalištu tijekom normalnih okolnosti. 

 | Author: Karla Jurić Karla Jurić

Te iracionalne slojeve ustrajnosti i negacije donekle zahvaća “Vic o Sizifu” redatelja Ivana Planinića u suautorstvu s Ivanom Vuković. Predstava je nastala u produkciji Umjetničke organizacije Punctum i KunstTeatra, donekle ironizirajući Camusov esej i dopuštajući Sizifu da iz svoje pozicije ispriča mit o sebi poigravajući se s božanstvima. Camusov “Mit o Sizifu” objavljen je kad i “Stranac” u okupiranom Parizu 1942. Samo tri godine poslije na Hirošimu i Nagasaki bit će bačene atomske bombe. Koliko je za samog nobelovca pisanje bilo duboko osoban čin, lirska i usamljenička meditacija, vid otpora nepravdi, toliko se u vic varijanti sve te slojevitosti gube i pretvaraju u jednu vrstu pop parodije s elementima radiodrame i mjuzikla. Karlo Mrkša je sam na sceni kao Sizif, kamen koji gura stalno raste (solidne videoprojekcije Mira Manojlovića) te se čini poput svojevrsne inačice Johnnyja Brava s predimenzioniranim mišićima i pozerskom aurom Lennyja Kravitza. Varanje smrti tu ne prikriva dozu seksepila kako bi se još jednom nadmudrilo pokojeg boga.

Božanstva, iako prisutna samo glasom (Jadranka Đokić, Domagoj Janković, Iva Kraljević, Nikša Marinović, Bernard Tomić, Paško Vukasović) i izmjenom svjetala (Alen Marin), potpuno su antropomorfizirana. Koriste iPhone, zovu Siri, dok su u slučaju Here - koju oblikuje senzualno djetinjasta Đokić te pokazuje kako je glas i dalje jedan od najvažnijih glumačkih alata - naivno zaluđeni tijelom te u cjelini odaju dojam jedne posve nezrele bande koja vjerojatno ne bi bila u stanju onako izludjeti Odiseja. Hera iz vlastite žudnje otvara pitanje i sukob s “tko je utartaračio Sizifa”. 

 | Author: Karla Jurić Karla Jurić

Za nju je on “slatkoguzi čovjek”, dok Sizif tu ulogu modela zdušno prihvaća u pokušaju podvale još jednog trika. Osnovna premisa kako je Zeus besmislen kad ga se Sizif ne boji odaje dojam odviše bajkovitog shvaćanja okrutnosti podzemlja, ali i svijeta u kojem logika nikad do kraja ne može objasniti našu egzistenciju. Planinić i Vuković skidaju političko i filozofsko meso s Camusova dohvaćanja istine preko svakodnevne društvene pantomime u ime stilizirane, ali na momente i prilično prazne ironije, a to pokazuju i songovi Karla Mrkše i Filipa Triplata (“ne postoji sutra jer ja sam smrtan”) te se time stječe dojam da i taj vic koji su nam naumili ispričati, a i taj mit koji su naumili izokrenuti, nije do kraja ni ispričan ni izvrnut naopačke. Ne postoje više junaci poput novinara iz Camusove “Kuge” za kojeg je sramotno biti sretan dok se sve oko njega raspada. Ne postoji možda više ni ta promjena koja ide mladenački iznutra i shvaća da je činjenje bitno jer se ne tiče samo mene. Odavno se s obje strane institucijske rampe kazalište ne shvaća više kao kolektivni, zajednički čin, jer smo zapeli u dnevnom boravku, gdje nas sama borba da dospijemo do kreativnog vrhunca više ne ispunjava. Stoga ova vremena u kulturi ne traže izlizani lelek budućnosti, nego korjenitu promjenu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.