Edward Bond u predgovoru “Leara” za Veliku Britaniju te prevratničke 1973. zapisuje: “Ne treba nam plan za budućnost, treba nam promjena”. Tako se proljeće 2019. s uspjesima KunstTeatra činilo ne nužno uvijek željenim revolucionarnim propuhom između trome dinamike institucija i nezavisne scene, nego novim kreativnim odgovorom na svu ispraznost i apsurd potrošačke kulture. Tim više što nije bila riječ o novom hipsterskom brunchu u centru grada, nego o kazalištu koje je na Trešnjevci zauzelo prostor bivše teretane, a na scenu se nerijetko ulazilo kroz kafić. Dvije godine poslije tu su nagrade, želja je približiti se centru preko korištenja dvorane Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, publika je zbog epidemioloških mjera svedena na kartaški stol (svega nas je desetero), a kafić je zatvoren. Budućnost izvaninstitucionalne scene u takvim je uvjetima sumorna, pogotovo uzevši u obzir da je potrebno neprestano igrati kkao bi se, primjerice, dosegnula brojka posjećenosti jedne premijere u gradskom kazalištu tijekom normalnih okolnosti.
204
prikaza
Ovo doba traži promjenu, ne izlizani lelek budućnosti
1/3
Planinić i Vuković skidaju meso s Camusa u ime stilizirane, ali na momente prazne ironije, a taj vic koji su nam naumili ispričati, a i taj mit koji su naumili izokrenuti, nije do kraja ni ispričan ni izvrnut naopačke
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
