Ovo je priča o najhrabrijoj ženi NDH i Drugog svjetskog rata

Velika Zlatna Arena za najbolji film na 66. Pulskome filmskom festivalu dodijeljena je filmu “Dnevnik Diane Budisavljević" redateljice Dane Budisavljević, a  osvojio je i nagradu publike Zlatna vrata Pule dobivši prosječnu ocjenu 4,90, objavljeno je u subotu na konferenciji za novinare u Festivalskom centru, prenijela je Hina.

Glavnu ulogu u filmu tumači Alma Prica, a redateljica Budisavljević film je pripremala punih devet godina, tražeći najbolji autorski put da se približi strahoti endehaškog režima u kojemu je Diana Budisavljević sa suradnicima pokrenula "Akciju Diana Budisavljević" i tako od smrti spasila više od 7000 djece srpske nacionalnosti.

Šira javnost do sada nije čula za Dianu Budisavljević jer nije imala kako saznati. S Almom Pricom razgovaramo o toj osjetljivoj filmskoj ulozi. Nacionalna prvakinja zagrebačkog HNK sezonu je, pak, završila nagradom "Mila Dimitrijević" za ulogu u "Glumici" Pascala Ramberta, predstavi u kojoj lucidni postčehovljanski spleen pokazuje koliko je "prave dramske klasike" u temeljima opusa suvremenog dramskog teatra.

Liniju takvog mišljenja slijedimo razgovorom o glumačkim dvojbama i strastima u domaćim okvirima teatra. Izrazito nesklona profesionalnoj i svakoj drugačijoj samopromociji, Alma Prica je idealna sugovornica za dublje, ozbiljne probleme "teatra kao našeg svijeta".

Marko Ercegović/ HNK

Diana Budisavljević, čiji lik tumačite u filmu, bila je nepojmljivo hrabra žena. Pred njezinom povijesnom pojavom svatko osjeća poštovanje, to više što je službena domaća historiografija ignorirala njezin ogromni doprinos 'obrani ljudskosti', kako ste nedavno rekli na medijskom predstavljanju filma. Pretpostavljamo da nije bilo jednostavno 'ući' u Dianin emocionalno-racionalni habitus. Što vas je vodilo Diani Budisavljević? Kakva snaga, kakva tjeskoba?

S 'Dnevnikom' Diane Budisavljević i njezinom Akcijom spašavanja djece upoznala me je prije pet godina redateljica Dana Budisavljević. Ostala sam zapanjena cijelom pričom i posramljena vlastitim neznanjem o toj izuzetnoj ženi. Nešto sam tek površno znala, na razini opće informacije, gotovo natuknice. Kao i većina ljudi. Kakav strašan ponor između njezine akcije obrane čovječnosti i spašavanja ljudskih života i naše/moje nesvijesti o istome! Zahvaljujući redateljici Dani Budisavljević, dobila sam mogućnost i čast biti dijelom zadivljujuće filmske 'akcije' - spašavanje izuzetne žene Diane Budisavljević, od totalnog zaborava. Od relativiziranja i negiranja povijesnih činjenica, ignoriranja veličine čovječnosti. Dana je okupila sjajan tim suradnika već u pripremi filma, ali i na snimanju, a s najužom ekipom uložila je skoro deset godina vlastitog života. I kao redateljica i kao čovjek, Dana je velika intuitivka: vrlo brzo sam to uvidjela i otpočetka vjerovala u sve što je kroz dug i temeljit period pripreme zamislila i 'po putu' mijenjala. I da, iznimno je iskustvo 'ući' u emocionalno-racionalni habitus Diane Budisavljević, baš tako. Ali tu je i najveća prepreka i tajna. Iz 'Dnevnika D. B.' gotovo je nemoguće prodrijeti u unutarnji Dianin život. Nema tih podataka, ona ne piše o vlastitim emocionalnim stanjima… tek poneka riječ iz koje se može naslutiti potisnuti strah i mučnina zbog užasnih okolnosti, zbog nekih 'susreta', strahotnih zakona i njihovih nečovječnih provedbi u NDH.

Feljton Life Šakić se smijao dok su svjedoci govorili o Jasenovcu

A kako je onda tekao proces priprema, rad na filmu?

Kad se sve zbroji u razdoblju od pet godina, puno smo sati i dana provele Dana i ja u razgovorima o Diani. Upoznala me i s gospođom Silvijom Szabo, unukom Diane Budisavljević: bio je to dirljiv, emotivan susret, usjekao mi se u pamćenje. Iako nisam postavljala pitanja poput 'kakva je zapravo bila Vaša baka' jer to ne bih niti mogla izgovoriti (a i u vrijeme Dianine Akcije gospođa Silvija je bila dijete); učinilo mi se da je u unuku Silviju 'ugrađena' njezina baka Diana. To ponosno uspravno držanje, direktan pogled i mnogo onoga što se ne izgovara. Shvatila sam da Dianini potomci, odnosno gospođa Silvija, cijeli život žive s tim 'humanim teretom', s tom obranom ljudskosti kao jedinim nasljedstvom koji desetljećima poštuju i njeguju, ali u tišini i skromnosti. Razlog tome je, vjerojatno, i u povrijeđenosti od dugogodišnjeg javnog prešućivanja i nepriznavanja tog izuzetnog čina dobrote. Kad pomislite, danas, kakve je razmjere imala ta akcija spašavanja djece! Tisuće ljudskih života. U ono vrijeme, s jedva kojim telefonom, usred rata. Nemoguća misija, a ipak. Energija, snaga, upornost, a kakva skromnost pritom. Dana mi je pokazala i snimljene razgovore s preživjelim 'svjedocima', tadašnjom djecom: Živkom, Nadom, Zorkom, Miloradom. Njihova sjećanja su bolna, potresna i nakon više od sedamdeset godina. Dok govore, osjećaju se duboki drhtaji, trauma koju je nemoguće izbrisati. Kako onda, kraj tih istinitih i pravih iskaza, nešto 'glumiti'?! Nastojali smo, kao glumci, zato biti što jednostavniji u iskazu, bez dramatike. Priča je 'dovoljno' dramatična, a mi smo kao ljudi cijelo vrijeme snimanja imali osjećaj istinskog i dubokog respekta i divljenja prema Dianinoj 'Akciji'. Postojali su i postoje takvi ljudi kao što su Dijana Budisavljević, a to su njezini ključni suradnici: glavna sestra Crvenoga križa, Dragica Habazin, i socijalni radnik Kamilo Bresler - u filmu ih igraju Areta Čurković i Ermin Bravo; kao i brojne obitelji grada Zagreba koje su pomagale i sudjelovale u Akciji udomljavanja djece. Svima njima posvećen je ovaj film. Oni su bili glavna motivacija, razlog i smisao našeg filma. I sve dok postoji ijedan čin dobrote i humanosti, postoji nada u ovaj svijet, ma koliko nam se on strašnim činio. Po vlastitoj sam profesiji u bliskom dodiru s fikcijom - a i privatno mi bijeg od realiteta nije stran. Fikcija može pokrenuti mnoge prostore u nama, one koje i ne znamo da postoje. I moguće je, vjerovanje u fikciju bio je jedan od unutarnjih Dianinih pokretača, kao otpor realitetu. S pravom se kaže: 'budimo nerealni, učinimo nemoguće mogućim'.

Kako vas je ta uloga, eventualno, promijenila: jer svaka glumačka uloga mijenja glumca?

Da, više sam puta rekla da su me likovi koje sam igrala, što fiktivni što realni, promijenili… mislim, ne baš promijenili, jer bih onda stalno trebala biti 'neka druga' i drugačija. Ali su me i glumački i ljudski formirali, usmjeravali, upozoravali. Oni su moji zahtjevni i 'opasni' prijatelji i suputnici, moji kompasi. Poslije svake dobre predstave ili filma, bez obzira jesam li akter ili gledatelj - svijet više nije isti. Pa tako niti ja.

Marko Ercegović/ HNK

Diana Budisavljević je od smrti spasila više od 7000, negdje kažu i 10.000 djece srpske nacionalnosti. Svoju socijalnoklasnu poziciju, kao supruga uglednog liječnika, ta je Austrijanka iskoristila mudro i nesebično. OZNA je 1945. zaplijenila njezinu bogatu i pedantnu kartoteku, kojoj se otad gubi trag. Njezina Akcija koja je pokrenula čitavu mrežu građanske solidarnosti u Zagrebu i okolici ostaje politički prešućena. Etnicitet djece koju je spašavala ostaje javno politički prešućen. I ta slijepa pjega zajedničke prošlosti daje nam misliti o statusu suvremenog nacionalizma. Kako o tome razmišljate? Ovaj je film, naime, hrabar u svim svojim aspektima: od umjetničkih do političkih. Ili pretjerujemo?

Ne pretjerujete, posve se slažem. Pretpostavljam, nažalost, da će biti nevrijednih i jadnih komentara na temu spašavanja 'djece srpske nacionalnosti' i 'pravoslavnog življa'. Onoga što nikad neću moći pojmiti…sve su to bila djeca i ljudi iste zemlje, građani zbog endehaškog fašističkog režima obespravljeni, predodređeni za eliminaciju, odvedeni u logore… Srbi, Židovi, Romi, Hrvati antifašisti… a zašto? Zbog 'krive' vjere? Nizbogčega. Zbog apsurda zla. Često kažemo 'ne ponovilo se!', a ponavlja se. U čitavom svijetu, posljedice su jednake ili slične, mijenjaju se tek sredstva i metode. I povijest i sadašnjost pune su sukoba i ratova temeljenih na iracionalnoj mržnji. Čemu? Zbog 'novčića', reći će netko ironično. Antifašizam je neupitno opredjeljenje svakog iole normalnog čovjeka: kakvi onda ljudi to dovode u sumnju? Koja to necivilizirana i neuka 'ekipa' (da ne kažem goru riječ) može zaključiti da je antifašizam 'nešto antihrvatsko'? Da, gorčina suvremenog nacionalizma. Jako je gorko, ne da se progutati. Znate, kad govorimo o našim prostorima, oduvijek mi je bilo strano i čudno, pogotovo od devedesetih, određivati ljude kao 'Hrvate, Srbe, Bosance, Crnogorce'. I dok izgovaram te riječi ili 'kvalifikacije', čini se da je nešto napeto i na rubu sukoba. Nisam vjernica, odgojena sam u poštovanju različitosti. U biblioteci mojih roditelja na polici su zajedno stajali Talmud, Biblija, Kuran, i 'Povijest religija' kao dio opće kulture, vrijednosti i ljepote različitosti. A kad sam bila dijete, neko vrijeme mi je 'teta za čuvanje' bio tamnoputi student DIF-a, danas Kineziološkog fakulteta. Prao je prozore u redakciji tjednika za kulturu Telegram, u zgradi na Trgu na mjestu Društva književnika, gdje je moja mama tad radila kao tajnica. Tih davnih šezdesetih i sedamdesetih puno je bilo studenata u Jugoslaviji i u Zagrebu iz nesvrstanih zemalja i mama mu je ponudila posao dadilje da dodatno zaradi, a da ona može raditi u miru znajući da sam u dobrim rukama. Pamtim da sam ga obožavala i da sam mu stalno oblizivala ruku dok smo šetali, misleći da mu je koža crna jer je od čokolade. Ovo pričam tako usput, kao sitan primjer, bilo je to prije pedeset i nešto sitno godina. Ipak, u današnjem vremenu novoga konzervativizma, licemjernog na svaki način; moje bi roditelje vjerojatno priveli na neko ispitivanje zbog povjeravanja 'malog ženskog djeteta' u (ne)sigurne ruke velikog 'muškog tamnoputog studenta'. Zar ne? Mnoge su vrijednosti, s druge strane, otišle k vragu, ljudi su izgubili elementarno povjerenje, ali i empatiju. Strah je zavladao, često s razlogom, ali doista se 'razglavio svijet', kako kaže Hamlet. Shakespeare je davno napisao, pa izgleda da je svijet oduvijek 'razglavljen'. .. Ali da se vratimo dobroti. Misli mi digresivno lete, asocijacije nadolaze, nisam baš dobar sugovornik, čak ni samoj sebi, ispričavam se… Dianu je, ponavljam, uznemirila ljudska nesreća i patnja, ali se nije povukla i pokrila preko glave čekajući da sve prođe. Bila je hrabra, ali mislim da samu sebe nije doživljavala kao hrabru i izuzetnu osobu. Nije bilo vremena za mišljenje o sebi i tako sve dok se nije razboljela. Nakon bolesti je radila 'od kuće', sređivala kartoteku za budućnost te djece… A sve je otišlo u vjetar, zanemareno i uništeno. Djelovala je OZNA, bila je 1945. I danas konačno, logično, pitamo: jesu li onda i Dana Budisavljević, njezine producentice Olinka Vištica i Miljenka Čogelja, koscenaristica Jelena Palijan, snimatelj Jasenko Rasol i drugi suradnici hrabri, kad su odlučili snimiti taj film? Na neki umjetnički i produkcijski način jesu. Mnogo su riskirali, ali sigurno nisu donijeli tu odluku zato da bi 'bili proglašeni hrabrima'. Ljudi znaju biti dirljivo, do bola hrabri.Takvi u velikim, ali i u malim potezima.

Od Zadra do Splita Kultura Ustaše su pred 2. svjetski bili marginalci u Dalmaciji

U kojoj je mjeri umjetnički medij političan? Je li uopće korektno tako interpretirati film, kazališnu predstavu? Odnosno, kakva je, u čemu uloga suvremenog teatra? Možda je u pitanju logička greška jer teatar u svakom, pogotovo klasičnim komadom, nužno postavlja 'prava' pitanja?

Mislim da su svaka dobra predstava i film - možda ne eksplicitno i na površini vidljivo - ali ipak duboko politični. Pogotovo oni što postavljaju prava pitanja, iskreno i 'iz trbuha'. Takav je, po mom mišljenju, jedan od zadnjih primjera europske kinematografije, film 'Hladni rat' Pawela Pawlikovskog. Tužna ljubavna priča koja ne bi bila ni posve ljubavna ni tako tužna da nije ispričana kroz političku prizmu. O, kako volim taj film: baš kao i njegov prijašnji film 'Ida'. Ali kad govorim o političnosti filmova, ne mislim na one kojima je politika prva tema nego o takvima koji prikazuju sukob pojedinca, društva i sistema. Svaki sistem po definiciji ugrožava individualnost, naravno. Već u gimnaziji smo učili da je čovjek 'zoon politikon' ili društveno biće. Biće određeno društvenošću, upućeno na zajednicu. A iako sam vrlo društvena osoba, često podliježem eskapizmu. Pobjegla bih, rado, od svega i od svake odgovornosti. Ali kako ću pobjeći od sebe, što bi mi ponekad bilo najdraže? Čovjek se ne može 'dati u potpuni bijeg' jer nitko, zapravo, ne želi pobjeći od ljudi koje voli i koji su mu bliski.

Glumica ste zagrebačkog HNK, kojemu publika posljednjih godina hrli. Ako je i riječ o svojevrsnom eskapizmu prije nego socijalnom događaju, statistika potvrđuje da je kazalište ljudima, publici - neophodno. A aspekt glumačkog rada je predugo javno bio promatran kao 'artizam talenta', bez dimenzije ozbiljnog i napornog rada. Često ponavljate da ste 'radnica u kazalištu'. A što je s umorom, osjećajem zasićenosti, normalnim pojavama svakog rada? Što vas tu nosi, što motivira?

Dolazi do zasićenosti, umora, kako ne. Nekad imam osjećaj da će mi mozak eksplodirati od količine pohranjenih riječi, da energetski ne mogu više ništa primati, što znači ni davati niti uzvraćati… To su opasni, rubni trenuci za glumačku profesiju, ali i za vlastitu privatnost. Puno sam godina na sceni. Mnogo je raznih stanja, muke i boli prošlo kroz mene preko likova koje sam igrala, a sve to ostaje negdje u tijelu zapisano. No na kraju krajeva i na početku početaka, postoji ono najljepše. To je samo igra, a u toj igri nikad nisi sam. Kad me pitate što me tome nosi i motivira, prva misao su ljudi s kojima radim: glumci, redatelji, suradnici, ljudi na sceni i iza scene, pisci, njihovi tekstovi koje igrom pretvaramo u predstave, u 'paralelni život'- neizvjestan ali ipak zaštićen… Da, igra! I svakako, razmjena energije s gledateljima, koji nas glumce 'drže budnima'. Ako dopuštate, citirat ću (čudo da se sjećam, inače obično nakon izlaska iz kazališta odmah sve 'privremeno zaboravim') rečenicu iz predstave 'Glumica', pisca i redatelja Pascala Ramberta: 'Svake sam večeri svog života doživjela zemaljsku ljubav. Pa dobro, i kakav je oblik imala ta zemaljska ljubav - pitat će me Bog, a ja ću reći: Oblik živih tijela koja su u mraku kazališta zajedno slušala tekst'.

Marko Ercegović/ HNK

Tražimo li ključno 'klasičarsko' pitanje o domaćem teatru, javlja nam se Krleža. Čini se da ga ima smisla postaviti svakom domaćem autoru kazališta ili filma. Vaše matično kazalište jedno je od rijetkih koje se Krležom nastoji pošteno baviti. Ali što to u glumačkom smislu znači? Ispada da smo, kolektivno, taoci neke vrste javnog 'imidža' Krleže i njegove političke figure. Ili je stvar, zapravo, u tome da se Krležu kao ubojitog analitičara jednostavno 'ne želi sresti': opasan je. Krležina rečenica kao da preskače vrijeme i zatiče nas… gdje, kakve? Što i tko je vama Krleža?

Skoro da se ne usuđujem govoriti o piscu kao što je Krleža, a i trebala bi mi još dva života da temeljito pročitam sve što je napisao, da ga 'obuhvatim', pa da onda nešto smijem reći. Ali da, 'ubojiti analitičar', posve tako. Svako toliko ga neko kazalište postavi na scenu i to je dobro, ali premalo. Kad je Dubravka Vrgoč postala intendantica HNK, prva dramska premijera bila je Krležin 'Vučjak' u režiji Ivice Buljana, a od prethodne uprave na repertoaru kazališta bila su 'Gospoda Glembajevi' redatelja Vite Taufera. Obje su predstave imale jako dobar prijem publike. Kao glumci, uživali smo, uživamo, radeći Krležu. Buljan je veliki štovatelj Krležinih djela, nerijetko poseže za njima. Uprizorio je 'Vučjaka' gotovo integralno, s minimalnim štrihovima i određenom 'šašavošću' na emocionalnom i na vizualnom planu predstave. I još je na repertoaru HNK izvrstan balet 'Gospoda Glembajevi' u koreografiji i režiji Lea Mujića. Ispada, koliko god je važna i uzbudljiva Krležina misao i rečenica, eto, može se i u ples pretočiti: što se onda o Krleži treba govoriti? Krleža je, zapravo, jedan od onih pisaca koje uvijek iznova mogu i želim čitati, stalno mu se vraćam. Jedna od omiljenih, gotovo opsesivnih literarnih tema bila mu je ljudska glupost…oh, a tu je materijala koliko ti srce želi! Zaljubljenica sam njegovih 'Zastava', u taj veliki, tamni, hermetično genijalan, vizionarski roman. Prvi put sam se sa 'Zastavama' susrela kad ih je 1991. za ZKM dramatizirao i režirao Georgij Paro, pasionirani krležijanac. Bila je to uzbudljiva i blistava predstava, u nimalo blistavom vremenu. Igrao je gotovo čitav ansambl na čelu s Reneom Medvešekom, uz niz vrhunskih gostujućih glumaca: Pero Kvrgić, Ana Karić, Ljuba Tadić, Drago Krča, Relja Bašić… pa zbor, tamburaši, plesači. Eto, bilo nas je oko pedeset, šezdeset sudionika. Tad me u 'Zastavama' najviše zanimala ljubavna priča između Kamila Emeričkog i Ane Borongay. Pa za ovu priliku, sjećam se rečenice Ane Borongay: 'Politika me nikad nije zanimala'. Ali ta je ljubavna priča bila duboko impregnirana politikom, kao što su i scene na temu politike bile prožete - erosom. Doista mislim da bi svaka generacija glumaca trebala proći 'svog' Krležu – jednako kao i Shakespearea i Čehova. Iskušati se u njegovim mislima, rečenicama i jeziku. Zaista se mnogo toga od gospodina Frica može i treba naučiti. Za Krležinoga glumca puna usta sreće i pametnih riječi, uz osebujan Krležin intelektualni humor i ubojitu ironiju. Vapaj očajnika nad stanjem svijeta, napokon, za kraj. Ponekad se pitam kako bi taj bard komentirao suvremenu društvenu situaciju - kad je sve ionako već rekao unaprijed. Postoji, na kraju, jedan mali Krležin tekst koji istinski osjećam i živim, a sigurna sam da bi se mnogi ljudi mogli s njim identificirati. Evo, po sjećanju: 'Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu'.