Jedna izložba ovog proljeća izaziva veliku pažnju pariške javnosti, ali i malobrojnih turista koji su se zatekli u Parizu. Pandemija, rat u Ukrajini, inflacija, strah od budućih katastrofa... ispraznili su ulice Pariza i učinili ga na neki teatarski način tajanstvenijim gradom. Izložba pod nazivom "Marcel Proust - pariški roman" otvorena u prosincu prošle godine u gradskom pariškome muzeju Carnavalet, povodom 150. godišnjice rođenja jednog od najvećih francuskih romanopisaca. Priča koju priča s jedne strane je priča o odnosu Prousta s gradom u kojem je proveo većinu života, a s druge strane priča o literarnoj poziciji grada u Proustovim romanima. Jer Pariz je doista bilo ekskluzivna scenografija Proustova života. Taj se urbani krajolik oblikovao Haussmannovim smionim arhitektonskim oblicima i naseljavao aristokracijom te bogatom buržoazijom, koja je imala svakako odlučujuću ulogu u Proustovu životu, ali i u njegovoj literaturi. I dok prvi dio izložbe rekonstruira Proustov život kroz kvartove, ulice i stanove u kojima je živio, drugi dio evocira onaj fikcionalni Pariz s mnogobrojnim kultnim mjestima u kojima su boravili karakteri slavnih romana. U toj zavodljivoj dvostrukosti pisac šeće gradom kao dvojnik vlastitih likova da bi se u konačnici razotkrilo njegovo stvarno zvanje.
Marcel Proust rođen je 10. srpnja 1871. na broju 96 ulice La Fontaine u 16. arondismanu. Danas jedan od najluksuznijih pariških kvartova, bio je smješten u nekadašnjem selu Auteuil, koje je 1860. postalo dijelom Pariza. U njemu je živio Proustov ujak, koji je ponudio Proustovim roditeljima smještaj kao izbjeglicama koji su bježali od strahota što su pratile događaje vezane za Parišku komunu. Njegov otac, Achille Adrien Proust, ugledni patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlječenja uzroka kolere, koja se u to vrijeme širila Europom i Azijom, bio je autor mnogih članaka i knjiga o medicini i higijeni. Proustova majka, Jeanne Clémence Weil, potjecala je iz bogate židovske obitelj iz Elzasa. Bila je iznimno obrazovana i načitana, poznavala je engleski toliko da je pomagala sinu u prijevodima djela Johna Ruskina, kojeg je Proust iznimno cijenio. Ljubav koju je Marcel osjećao još kao dijete prema majci ispisana je na mnogobrojnim stranicama njegovih romana i bila je godinama poslije temom napisa književnih kritičara, ali i raznih psihoanalitičara zadivljenih ovisnošću koja se razotkriva u pismu autora senzibiliziranog za najdojmljivija osjećanja svijeta. Patnja koju osjeća zbog nemogućnosti da zaustavi vrijeme koje troši sve ono što ga okružuje ne određuje samo njegovu biografiju nego i njegovu literaturu, kao što i grad u kojem živi postaje mjestom literarnih traganja više od dvjestotinjak karaktera kojima on ispisuje u konačnici fikcionalnu sudbinu.
Obitelj se netom nakon Proustova rođenja seli u ulicu Roy, u 8. arondismanu, na desnoj obali Seine, u rezidencijalnu četvrt bogate klase, u kojoj žive većinom liječnici, a čiji stanovnici investiraju u materijalni i društveni razvoj svoga grada. Proust je odrastao u gradu kojem se urbani pejzaž pred njegovim očima transformirao te je tako u kratkom vremenu Pariz postajao gradom prostranih zelenih površina i raskošnih zgrada što su potisnule u drugi plan još vidljive ruine preostale od požara iz 1871. godine. U 8. je arondismanu Proust živio i godine 1882., kad je u dobi od 11 godina postao učenik Lycée Condorceta. Iako je zbog bolesti morao prekinuti školovanje, nastavio je surađivati u đačkim književnim časopisima Revue verte i Revue Lilas. Odslužio je, unatoč lošem zdravlju, jednu godinu u francuskoj vojsci, u Orléansu, u vojarni Coligny, a 1890. godine upisao je Školu političkih znanosti, gdje je slušao predavanja Henrija Bergsona.
Godine 1900. počinje povremeno pisati kronike za Le Figaro. U luksuznom stanu svojih roditelja u ulici Courcelles, u blizini parka Monceau, organizira večere na koje poziva umjetnike i predstavnike aristokracije te tako postaje dijelom društva o kojem će tako uvjerljivo pisati u romanima. Tih će se godina dramatično promijeniti njegov život. U veljači 1903. njegov se brat Robert oženio i napustio dom u kojem je Marcel živio s roditeljima. Iste godine u studenom preminuo mu je otac, u rujnu 1905. izgubio je i majku, a ta ga je smrt iznimno pogodila. Odselivši se iz roditeljskog doma, nastanjuje se u ujakovu stanu na bulevaru Haussmann i tako se vraća u 8. arondisman, u kvart u kojem je odrastao. Suočen neprestano s napadajima astme, napuštao je svoju spavaću sobu, čiji je krevet izložen na izložbi u efektnoj rekonstrukciji sobe njegova prilično skromnog doma, samo noću, kad bi s prijateljima obilazio Weber, Larue ili Ritz. U tom ga je stanu zatekao Prvi svjetski rat, zbog kojeg je izdavanje drugog sveska "U traganju za izgubljenim vremenom" odgođeno za 1919. godinu. Zbog prodaje ujakova stana Proust utočište nalazi u 16. arondismanu, isprva u stanu prijateljice, glumice Rejane, na adresi Ulica Laurent–Pichat, blizu Bulonjske šume, a potom se nekoliko mjeseci poslije seli u Ulicu Hamelin. U jesen 1922. Marcel Proust najavio je Célesti: "Imam veliku vijest. Prošle noći napisao sam Kraj... Sad mogu umrijeti". Umro je 18. studenog a da nije dovršio korekciju zadnjih triju svezaka.
Njegovom posmrtnom fotografijom završava prvi dio izložbe i počinje onaj drugi, mnogo živahniji i uzbudljiviji, koji prati imaginarnu topografiju mape grada kojeg Proust evocira u svojim djelima od početka Drugog carstva (1852.-1870.) do 20-ih godina 20. stoljeća. Poput voajerskog pogleda u grad koji se rekonstruira na tisućama stranica Proustova romana, u kojem se vremenskom destrukcijom poništavaju i sudbine njegovih likova u prolaznosti koju je nemoguće zaustaviti, osmišljena je izložba u kojoj Pariz postaje jedan od središnjih Proustovih karaktera. I to ne samo geografski nego i egzistencijalni prostor u kojem se likovi suočavaju s nezaustavljivim protokom vremena po kojem je za njih sve već unaprijed izgubljeno. "Put k Swannu", "U sjeni procvalih djevojaka", "Vojvotkinja Guermantes", "Sodoma i Gomora", "Zatočenica", "Bjegunica" i "Pronađeno vrijeme" otkrivaju Pariz iz različitih perspektiva i u različitim situacijama kao mjesto izgubljenih ili potrošenih ljubavi, razuzdanih susreta i zabranjenih veza, neumjerenih strasti i nastojanja u konačnici da se neuspješno zaustavi vrijeme.
Swannov je Pariz u "Jednoj Swannovoj ljubavi" Pariz Drugog carstva, Haussmannov Pariz, u kojem izrazito bogat sin židovskog burzovnog mešetara, primljen u najzatvoreniji dio visokog društva, iskazuje gotovo bolesnu strast za Odette de Crécy, opisanu kao polumodernu kurtizanu, koja u konačnici zapravo i nije bila "njegov tip". U romanu je kontrastiran Île Saint-Louis, nekadašnji dom aristokracije, a tada četvrt radničke klase, u kojoj živi Charles Swann, s mnogo modernijim i zanimljivijim četvrtima, kao što je ona oko Arc de Triomphe. Topografija romana vodi Swanna u nova mjesta zabave što ih je posjećivala njegova ljubavnica – restorane na Grand Boulevards, Bulonjsku šumu, slikarske salone i Operu - te prikazuje glavni grad u kojem se sjedište pomiče sve zapadnije s novim Proustovim romanom i postaje time mondenije.
Na izložbi oko 280 djela koja čine slike, skulpture, grafički radovi, fotografije, arhitektonski modeli, pribor i odjeća, uz rukopise i arhivske dokumente iz javnih i privatnih zbirki, francuskih i stranih, dočaravaju pariški mikrosvijet Marcela Prousta, zaustavljen negdje između stvarnosti i fikcije. Mnogo ulomaka iz arhivskih filmova, filmskih adaptacija i zvučnih zapisa iz romana "U traganju za izgubljenim vremenom" posjetiteljima nude osjetilni uvod u roman i prustovski svijet. Jer prikazi ulica i parkova kojima prolaze junaci toga amblematskog djela cijele francuske literature zorno dočarani na zidovima muzeja Carnavalet imaginarna su scenografija jednog života koji je živio Marcel Proust kroz svoje likove, zaljubljenike u Pariz, čiji se svijet zatvarao u prostoru između Saint-Germaina, Hōtel des Invalides, Faubourga Saint-Honoré, palače Tulieries i Champs-Élysées.
Povezujući dvije velike obljetnice - 150. godišnjicu rođenja Marcela Prousta i 100. godišnjicu njegove smrti - pariška izložba na iznimno zanimljiv i uzbudljiv način vodi posjetitelje kroz Pariz vremena zabilježenog u ciklusu romana koji se podvode pod zajednički naziv "U traganju za izgubljenim vremenom" i koji su zapravo fikcionalni memoari svjedoka jednog doba koje je zauvijek izgubljeno. Danas kada se oporavljamo od jednog od mnogobrojnih pandemijskih valova, u sjeni rata koji se strahotno odvija u zemlji čija je granica samo 500 km udaljena od našega glavnoga grada, suočeni s ekonomskim krizama i onim možda još puno opasnijim, moralnim, prustovska proza može nam ponuditi neku utjehu, i to prvenstveno u onom estetskom pristupu literarne rekonstrukcije jednog svijeta koji je pred očima autora polako umirao.
