Kultura
3519 prikaza

Parlov je bio heroj moje kuće, Tito me je gladio po glavi

Slavko Štimac
Nikica Čorić/ 24sata
U Cannesu sam bio dva puta s filmovima, ali Pula iz doba socijalizma bila je stoput bolja!

Ako postoji simbolički teret klasika jugoslavenskog filma, sigurno ga nosi Slavko Štimac, glumac koji je praktično i teorijski, svakog dana u svakome pogledu, odrastao uz (jugoslavenski) film. Ovih je dana u Zagrebu nakratko boravio na proputovanju prema Brijunima, gdje s Teatrom Ulysses u kolovozu priprema predstavu o Mati Parlovu u režiji mladog Puljanina, đaka beogradske filmske akademije, Aleksandra Švabića.

Odluka da jedna jugoslavenska ikona "nosi" drugu, tj. da Štimac tumači Parlova, čini nam se neminovnom. Štimac je počašćen takvom kvalifikacijom i uz prepoznatljivi, štimčevski osmijeh, koji je očuvao neodoljivost od dječačkih dana, kaže na zgodnoj kombinaciji srpskog i hrvatskog:

"Došao sam prvenstveno zbog Mate. Ne mogu mnogo reći o predstavi jer se radi o specifičnom 'work-in-progressu', sklapamo priču od različitih biografskih fragmenata. Ali općenito, važno je da se bavimo ličnošću Mate Parlova. I odmah da vam kažem, neće biti boksanja: kako bih ja uopće to mogao, haha".

Hrvoje Hribar Nakon ostavke Kultura Hribar: "Lako je budalama rušiti što su drugi gradili"

"Mate Parlov je bio heroj moje kuće, u vrijeme moga odrastanja u Lici", nastavlja veteranski naš sugovornik, rođen 1960. u ličkom Konjskom Brdu kraj Perušića. "Pamtim njegove mečeve, moj otac i braća su ga obožavali, bio je poseban dan kad bi Mate boksao. Uostalom, što pričam, pa cijela Jugoslavija, a onda cijeli svijet, ga je obožavao!" Pitamo je li ga poznavao privatno.

"Eh nisam, ali sam ga stalno viđao za vrijeme festivala u Puli. Nije on bio samo vrhunski sportaš nego i posebna, složena ličnost – što se nadaleko zna. Viđao sam ga gdje sjedi sa svojim društvom, nikad u centru pažnje i nikad s dojmom da je on drugima 'držao slovo'. Naprotiv, kao da je uživao da tek bude u društvu prijatelja. Znam gdje je u Fažani imao kuću, svaki put prije odlaska na Brijune prošećem onuda", govori Štimac koji je bio jedan od najmlađih protagonista u povijesti Pulskog filmskog festivala, pa nas zanimaju evergrinski dojmovi.

Pulski filmski festival u vrijeme socijalizma ili Filmski festival u Cannesu? "Ma Pula, bez dileme, bila je bolja od Cannesa stoput! U Cannesu sam bio dva puta s filmovima Emira Kusturica 'Underground', koji je dobio Zlatnu palmu, i 'Život je čudo', koji je bio nominiran. Ali ništa se ne može usporediti s Pulom iz tog vremena, stvarno. Bio je to najbolji nacionalni festival: ugođaj svjetski, a atmosfera projekcije u onoj bezvremenskoj Areni čudesna. Možda sam sentimentalan, ali meni je tako bilo", objašnjava.

Tito je, kao osvjedočeni ljubitelj filma, sigurno gledao njegove filmove: je li ga sreo? "Bome jesam. Vidio sam ga kad bi dolazio na projekcije - onako usput. Ali smo se rukovali", odgovara Štimac, a mi provociramo, tko zna je li ga Tito uopće prepoznao kao glumca?

"Da, naravno. Pa sve je znao o filmovima. Nismo razgovarali, ali me pomilovao po glavi kao i svako dijete, što ćete. A dobio sam informaciju da mu se 'Vuk samotnjak' jako svidio. Jedan dan Gluščević reče: 'Nahvalio nam Tito film, gledao ga sinoć'. Sjećam se točno tog trenutka, Gluščević je bio ushićen".

Veljko Bulajić Veljko Bulajić Kultura 'Nijemci su me ranili bombom, a brata mi je ubio četnik'

Obrad Gluščević (1913-1980) kao jedan od najboljih, iako u povijesti domaćeg filma dugo podcjenjivanih, hrvatskih režisera, otkrio je Slavka Štimca u filmu "Vuk samotnjak" za ulogu dječaka Ranka, što je sigurno jedan od najboljih kastinga jugoslavenskog filma uopće.

"Boravio sam baš jesenas na Zagreb Film Festivalu kad mi je gostovao film 'Dobrica' redatelja Srđe Penezića, u kojem tumačim glavnu ulogu - a bio sam i koscenarist. I sreo sam tom prilikom tetu Maju Gluščević, koja je bila glavna za odabir klinaca za 'Vuka Samotnjaka'. Nikad nisam znao zašto je baš mene odabrao čika Gućo, nisam se ja kao dijete ničim posebno isticao u školi, nisam išao niti u dramsku grupu. I teta Maja mi je sad, nakon 45 godina, otkrila svoj ugao. Kaže, odabrala me lako jer sam kao dječak imao žive oči, a bio sam komunikativan i brz", pripovijeda Štimac.

Zar nije očito? mali Ranko kao da je brži od režije… "Haha, uvijek se tako čini. A prava istina je u specijalnim okolnostima, ekipa je jako važna", ozbiljno će Štimac, na što se prisjećamo kratke analize Nenada Polimca u kojoj je naglasio specifičnu profesionalnost Štimca kao glumca koji izuzetno vodi računa o tehničkim zadatostima, pokretu vlastitog tijela pred kamerom i ostalim "staromodnim" detaljima na filmskom setu.

"Polimac je precizan kritičar i ovdje ima potpuno pravo. Ako bih trebao na neki način okarakterizirati način na koji igram, blo bi to najbliže onome što je opisao. Jer se 'moja škola glume' otpočetka gradila na iskustvu rada sa starijim kolegama i režiserima. Od djetinjstva su mi govorili što je važno a što nije važno na snimanju". Pa što je važno?

"Bitno je da ti ljudi vjeruju. Kad sam počinjao, bilo je tehnički mnogo zahtjevnije, morao si biti jako precizan na setu. Moja je sreća što sam najvažnije stvari o snimanju shvaćao kao dječak, bez opterećenja. Ali da vam kažem: ne postoji dječje igranje pred kamerama. Kao, djeca su pa se igraju pred kamerama, to je njima normalno. Ne. Djeca su jednako glumci kao i odrasli. U tom je smislu američka filmska industrija zakon. Fascinantni su ti američki glumci klinci.

Naprimjer, Dakota Fanning, gdje naprosto ne možete shvatiti da tako mladi glumci mogu onako igrati", tumači nam sugovornik, koji također ima američko iskustvo jer je osam godina živio i radio u Americi sa suprugom, slikaricom Vesnom Golubović, i sinom, koji "sad već ima preko trideset i svoj život, ekonomist je po struci, nema veze s umjetnicima".

Maja Jelisić Cooper, direktorica Klasik TV Klasik TV Kultura 'Hrvati vole partizanske akcijske spektakle'

"Ljudi su kod nas žrtve američkih blockbustera, teško uopće doznaju da se snimaju drukčiji američki filmovi. A snima se doista sve i svašta, golema je to industrija, neusporediva s bilo kojom. I nema veze je li film koji se u Americi snima dobar ili loš, znajte da u njemu igraju vrhunski profesionalci, nema da igra netko ispod nivoa. Nema tu greške", govori Štimac, koji je u Americi, između ostalih projekata i uloga, snimio film Gorana Rušinovića "Buick Rivera"(2009.) po priči Miljenka Jergovića.

"Rušinovića sam znao od ranije iz Amerike, bilo je to iznimno ugodno iskustvo, gdje mi je Leon Lučev bio sjajan partner. Odličan glumac, temeljit i analitičan. Ako je kontraplan i trebaš istaknuti partnera, on odigra bolje nego kad je u prvom planu: to su detalji koji govore o pravim ljudima", veselo će Štimac. Vraćamo, ipak, kronologiju radne biografije našeg sugovornika na "Samotnjaka" iz 1972. Redatelju Gluščeviću tad više nije, nažalost, preostalo mnogo životne energije za rad, pa je 1974. snimio posljednji film, klasik "Kapetan Mikula Mali".

"Gluščević je, nažalost, već bio narušena zdravlja kad smo radili 'Samotnjaka'.Pamtim ga kao temperamentnog Dalmatinca, iz Metkovića, jako je puno pušio. Bio je baš emotivac. To je moja dječja slika njegove figure… Ali sam s Brankom tek brusio zanat. Snimali smo 'Salaš u Malom Ritu' godinu dana, bilo je onako - za pravo.

Branko je bio divan, nakon Gluščevića je on posve zaslužan za moj glumački poziv, praktički me oblikovao kao glumca", govori Štimac o Branku Baueru (1921-2002), klasiku domaćeg narativnog filma, čija je TV serija, emitirana 1975. i kao dvodijelni film ("Zimovanje u Jakobsfeldu" i "Salaš u Malom Ritu"), prema scenariju Arsena Diklića, doslovno odredila generacije odrasle u socijalizmu.

Toliko da na spomen Slavka Štimca sredovječni ljudi reagiraju instinktivno: "Pitaj ga konačno je li student zapalio to žito". A pitanje "Tko je zapalio žito?" iz davnog Bauerova filma, u suvremenim okolnostima - pogotovo u Srbiji, preživjelo je u prilagodbi diskursa političkog aktivizma… "Da, to je ona univerzalna, kratka formula o dilemi krivnje. Svi razumiju metaforu paleža žita", spremno će Štimac.

Davor Dujmović Slavni Perhan Kultura Tragična smrt YU zvijezde - nije dočekao tridesetu

"A još mi se obraćaju nepoznati ljudi na cesti s replikama jugoslavenskih filmova iz 1970-ih i 1980-ih, koje su scenaristički tako besmrtno napravile velične poput Arsena Diklića ili Dušana Kovačevića. Duška sam imao sreće upoznati još u filmu 'Tko to tamo peva', koji je on tako genijalno napisao; kasnije smo radili zajedno u Kusturičinu 'Undergroundu'. Ako nije najvažniji, jedan je od rijetkih dramatičara kod kojih sve što napiše ima umjetničku vrijednost.

Svaki njegov tekst, bez iznimke, meni je dokaz da je on, što se ono kaže - vrh", govori Štimac. Nakon dugotrajnog rada s Bauerom zaredali su vam se tinejdžerski glumački angažmani, vraćamo se opet biografiji. Radili ste, primjerice, film s Samom Peckinpahom (1925-1984), nije to bila mala stvar...

"Rekao sam već, meni se 'karijera' jednostavno događala. Nisam nikad tražio angažmane, uvijek bi jednostavno - zazvonio telefon. Samo su me zvali, pitali bih li pročitao scenarij i rekao što mislim. Jadran film je, čini mi se, bio u koprodukciji Peckinpahova filma pa su me za 'Željezni križ' oni kontaktirali", odgovara Štimac. Pa prekidamo: Ondje ste imali žuto bojenu kosu, toga se sjećamo.

"Da, da, pramenovi te žute kose još se malo vide u filmu 'Specijalno vaspitanje', koji sam snimao nakon toga", raspoloženo će naš sugovornik, obilježen i kao "onaj kojeg je jako volio Sam Peckinpah". "Bome, baš me volio", nastavlja Štimac. "Svidjelo mu se kako igram, pa je u hodu proširivao tu ulogu. Inače, taj je film iz 1977. jedan od prvih dobrih antiratnih, u kojima Wermachtovi vojnici nisu nužno zlotvori. Iako je i serija 'Salaš u Malom Ritu' ogledni primjer takvog pristupa: po meni su Diklić i Bauer u tome bili daleko ispred svog vremena".

Karizma Slavka Štimca kao mirnog čovjeka koji razumije uloge po defaultu vlastitog "emotivnog aparata", očito je općepoznata među filmskim profesionalcima. Taj se dojam, kao stereotip "odraslog dječaka filma" jedno vrijeme često medijski nametao uz artikulaciju njegove uspješne suradnje s Emirom Kusturicom, čija je pak ekstrovertirana karizma uvijek bila opterećena (političkim) plusom ili minusom.

Scena iz filma "Ljepota poroka" Oslobođenje tijela Kultura Ovi YU-filmovi bili su toliko 'vrući' da su ih trpali u porniće

"Ma ne znam ništa o tome", nezainteresirano će Štimac. "S Emirom je meni uvijek lako raditi jer se poznajemo oduvijek, on je šest godina stariji od mene. 'Sjećaš li se Dolly Bell' smo radili, a onda i ostale filmove, po nekom instinktivnom povjerenju. Emir ima tu upornost, a mi smo postizali što smo htjeli uz minimum razgovora.

Znam da su mi neke kolegice sa seta govorile: 'Bože, vi kao da imate prešutni dogovor. Samo kimnete glavom i sve ide'", vedro će naš sugovornik, kojeg čitav glumački vijek prati fama o "glumi bez glume", koju čvrsto opovrgava jer ustraje na čistom profesionalizmu.

"Evo jedan velikan filma, Pavle Vuisić, s kojim sam, na svoju sreću, radio više puta. On je, tobože, bio taj arhetipski glumac gdje se 'gluma ne vidi'. A on itekako glumi: iako se to ne vidi. Ljudi su znali reći: kakva gluma, pa on se samo slika. E pa probaj se ti samo slikati, pa da vidimo glumiš li", veli Štimac, koji je Vuisića ( 1926-1988) obožavao.

"Kakav je to bio čovjek! Diskretan, taj nikad nije išao na festivale. Bio je sav na svoju ruku. Završio je književnost, nikad nije upisao Akademiju. I ja sam počeo studirati književnost, pa iako nisam završio, taj je studij i na meni ostavio traga. Recimo, i Petar Božović je prije studija glume završio talijansku književnost. Ali Pavle, taj je znao sve! Mudar, obrazovan, sve ga je zanimalo, gradio je makete brodova, svakoga je slušao", sjeća se naš sugovornik, kojemu, dodaje odmah, "glumački poziv nikad nije bio jedini aspekt života", pa nije klasično karijerno ambiciozan.

"Moje je osnovno životno, pa tako i profesionalno uvjerenje vrlo jednostavno, ali u njega duboko vjerujem: dobro se vraća dobrim a zlo zlim", zaključuje Slavko Štimac. U tom smislu optimizma ili pesimizma na obzoru našeg sugovornika, zanima nas kakav je profil života na "ovim prostorima", s kojih uostalom potječe većina jugoslavenske filmske baštine o kojoj razgovaramo. I kako da adresiramo taj "prostor": kao postjugoslavenski, regionalni, neodređeno "naš", kako ga zovemo?

Emir Kusturica Napad Depardieua Kultura "Kusturica je lažljivac, nije čak ni Srbin"

"Ma ne moramo ga niti nazvati! Važno je da on postoji. Kaže se, u ime raširene političke korektnosti, 'ova regija', to dobro vidim. Ali znam da ljudi trebaju slobodno govoriti što im je na srcu i duši. Ako ćemo pošteno, na 'ovim prostorima' svakih deset kilometara srećete drugačije akcente i specifičnosti, a nema većeg bogatstva od toga", govori Štimac, koji je rezolutan u odluci da o politici ne vrijedi razgovarati jer "ona na ovim prostorima ne postoji. Ako je politika borba za glasove umjesto za interes naroda, što je to? Unosan biznis političara, je li. I tu bih završio priču o politici".

Iako "službeno" stanuje u Beogradu, Štimac sa suprugom često putuje, poslom i privatno. A čim prestanu medijski formulirana pitanja, Štimac od pristojnog i strpljivog sugovrnika postaje srdačan i opušten tip posvećen obiteljskim i prijateljskim obavezama, raspoložen za neobavezno čavrljanje.

"Zagreb je praktički moj grad, volim ga jer mi je najuža obitelj ovdje", govori dok šećemo prema glavnoj gradskoj tržnici, gdje će sa suprugom kupiti namirnice za veliki nedjeljni ručak. Spominje dinamiku trenutnih obaveza, u Srbiji je u tijeku emitiranje TV serije "Ubice mog oca", gdje on igra forenzičara, a nešto se slično sprema i u Zagrebu.

"Najesen kreće snimanje treće sezone serije 'Počivali u miru', koju režira moj Ličanin Goran Rukavina, sad sam sav u policijskim serijama", smije se Štimac. "Nekako se potrefilo da ću sljedećih nekoliko mjeseci raditi na paralelnim slalomima: baš kao što paralelno gledam nekoliko televizijskih serija odjednom, e tu si ne mogu pomoći", veli uz stalni osmijeh naš sugovornik.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.