Nakon prošlotjedne premijere na Zagreb film festivalu, film "Ne gledaj mi u pijat" redateljice i scenaristice Hane Jušić krenuo je i u kino distribuciju. Nakon što je sumorna priča o šibenskoj radničkoj obitelji na svim većim i važnijim međunarodnim festivalima osvojila nagrade, 33-godišnja redateljica vratila se nakratko u Zagreb. U ovaj grad došla je s roditeljima iz rodnog Šibenika još kao dijete. Nakon školovanja diplomirala je na Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i anglistiku, a zatim na Akademiji doktorirala na studiju književnosti i filma.
Nagrada FEDORA na venecijanskoj Mostri, posebno priznanje iz Varšave, pa nagrada za najbolji dugometražni film iz španjolskog Valladolida i za najbolju režiju iz Tokyja, nije došla slučajno. Prije nego što je napisala scenarij i režirala prvi dugometražni igrani film, Hana Jušić režirala je nekoliko kratkih igranih filmova, poput nagrađenog "Da je kuća dobra i vuk bi je imao", zatim "Mušice", "Pametnice", "Zimica" i "Terarij", a napisala je i scenarije za "Zagonetnog dječaka" i "Uzbunu na Zelenom Vrhu".
Express: Vratili ste se upravo iz Tokyja s nagradom. Kako je reagirala publika i kakvi su bili komentari nakon filma? Je li publici priča o disfunkcionalnoj obitelji univerzalna i je li im bila razumljiva bez obzira na kulturološke razlike?
I je i nije. Ljudi su mi prilazili i govorili kako su Japanci nesretni i kako im je Marijanina zatočenost u svojem životu bliska. S druge strane, neobične su im obitelji koje su suviše povezane, poput ove u filmu, a ono što ih je najviše začudilo je kako kod nas susjedi u zgradi tvore zajednicu, pomažu jedni drugima, ali i guraju jedni drugima nos u život. Simpatično mi je bilo što mi je desetak ljudi nakon projekcije prišlo i reklo kako su bili u Šibeniku te kako je puno ljepši nego u filmu.
Express: Glavna glumica Mia Petričević studentica je arhitekture i nikad prije nije glumila, a pronašli ste je na plaži u Komiži. Koliko dugo ste je pripremali za ulogu i jeste li se nadali da će odlično odigrati glavnu junakinju? Niste li mogli Marijanu pronaći, primjerice, među studenticama na Akademiji?
Mia nije više studentica, nego je diplomirana arhitektica. Mia i ja pripremale smo se godinu dana, puno smo pričale o scenariju i imale iscrpne probe koje smo snimale i poslije ih zajedno gledale. Mia je prirodan talent i sve vezano za glumu radi s lakoćom. Na setu nije imala nikakvu tremu i već je drugi dan snimanja zaboravila na kameru. Ja sam se oslonila isključivo na intuiciju, osjećajući da će sve biti dobro, inače nisam sklona takvim rizicima, no Mia mi se toliko svidjela da sam si odlučila vjerovati. Ima puno dobrih glumica u Hrvatskoj, no baš Mia mi se činila idealnom za ulogu Marijane.
Express: Je li nakon ove uloge Mia počela razmišljati o upisu na Akademiju i znate li jesu li joj počeli nuditi nove angažmane? Koliko joj je pomoglo ili odmoglo u pripremanju uloge to što joj je dečko sarajevski glumac Admir Šehović?
Nije jer joj je sad, kad je završila studij, u fokusu njezina karijera arhitekta. Čini mi se da nema nikakve glumačke ambicije, voli svoju struku za koju se školovala. Mislim da joj u pripremanju uloge nije pomogla sama činjenica što joj je dečko glumac, nego joj je Admir vrlo konkretno pomagao, radio i vježbao s njom, ohrabrivao je i demistificirao joj stvari u glumačkom procesu. Na tome smo mu obje jako zahvalne.
Express: Rođeni ste u Šibeniku, odrasli u Zagrebu i ovdje ostali, ali se ne osjećate Zagrepčankom i, kako ste jednom rekli, ne volite baš ovaj grad. Zašto? Što vas smeta u ovom gradu? Mentalitet, ljudi, klima ili nešto četvrto?
Uopće se ne sjećam da sam to rekla javno. Nije da ne volim Zagreb, samo za njega kao grad nisam ni najmanje sentimentalno vezana, ali čitav život me veže za ovaj grad - prijatelji, odrastanje - vjerojatno sam puno više Zagrepčanka nego sam toga svjesna. Nisam baš neki veliki ljubitelj hoch agramerskog duha, to mi je oduvijek bilo pomalo tragikomično. Možda mi je Zagreb nekako filmski nezanimljiv, a čini mi se da takav postaje velikom broju filmaša u Hrvatskoj koji se okreću drugim sredinama.
Express: Sami ste napisali scenarij. Nije li teško vlastiti rukopis mijenjati tijekom snimanja, prilagođavati ga, preispitivati se je li to što ste napisali ili zamislili dobro. Jeste li išli na neke workshopove tijekom rada na filmu? Kome ste se obraćali kad biste se našli u nedoumici?
Radila sam na scenariju prije samog snimanja dvije godine, prepravljala sam ga nebrojeno puta. Mene je prepravljanje veselilo jer sam uvijek imala dojam da poboljšavam scenarij, da on napreduje, da je sa svakom rukom bolji. Bila sam i na dvije scenarističke radionice u sklopu Torino Film Laba te su mi one pomogle i zbog dobrih mentora i zbog rokova u kojima sam morala stalno isporučivati nove verzije. Također, svaku ruku sam slala na čitanje producentici koja ih je strpljivo čitala i pomagala mi. Dijaloge sam još malo modificirala u probama s glumcima, no kad je došlo do samog snimanja, gotovo ništa se nije mijenjalo.
Express: Kako ste stupili u kontakt s Kićom Burićem i što je rekao kad je pročitao scenarij?
S njim je u kontakt stupila producentica jer su već surađivali na filmu ‘Kosac’ Zvonimira Jurića. Scenarij mu se svidio, a ja sam bila presretna!
Express: Vaš rodni grad posljednjih godina ubrzano se pretvara u turističku meku. Bojite li se da bi time mogao izgubiti na autentičnosti i šarmu koji ima i koji je imao tijekom vašeg djetinjstva?
Bila bih jako blazirana i sebična kad bih tako razmišljala, unatoč tome što je meni njegova oronulost prelijepa. Ja u tom gradu ne živim i bilo bi suludo stavljati osobnu estetiku iznad ljudi. Iznimno mi je drago da je grad živnuo. Strah me jedino te zvijeri turizma koja guta sve pred sobom i koja će Dalmaciju uskoro pretvoriti u jedan golemi hotelsko-apartmanski kompleks.
Express: Izjavili ste jednom da biste rado napravili film s junakinjom koja je poput Josipe Rimac. Što vas fascinira u vezi s njom? Odnosno, što mora imati lik da bi vam bio zanimljiv i da biste napisali scenarij u kojemu se radnja vrti oko njega?
Mislim da to ne mogu racionalno objasniti. Zamislim neki lik, bilo pozitivan ili negativan, o kojemu ne mogu prestati razmišljati te stalno rastu situacije u kojima ga vidim i onda iz toga izraste neki scenarij. Mislim da nema recepta, kao i kad se u nekoga zaljubiš.
