“Otada je više nisam vidio/što će biti od moga grada/vidio sam svijet i pitam se/bi li bio isti kada bih još uvijek bio tamo.”
Tako je 1969. godine pjevao popularni pjevač Sergio Endrigo prisjećajući se egzodusa koji je nakon talijanskog poraza u Drugom svjetskom ratu prisilio veliki broj Talijana da napuste svoje domove u Istri i Dalmaciji. Ovih je dana u pulskoj Zajednici Talijana otvorena izložba posvećena poznatom pjevaču i velikoj umjetničkoj duši, Endrigu. U organizaciji Talijanskog veleposlanstva u Rijeci, Talijanske unije i pulske Zajednice Talijana u Circolu, u središtu najvećeg istarskoga grada otvorena je manja ali zanimljiva izložba o Endrigovu životu predstavljena kroz nekoliko panoa. Ilustracije za izložbu potpisuje Andrea Ventura, a tekst Anna Villari. Poklonici pjevačevih glazbenih nevjerojatnih vrijednosti tako su doznali mnogo toga o njegovom burnom životu, životnom putu, uspjesima, prijateljima i mnogobrojnim suradnjama. Endrigo je bespredmetno značio puno u svijetu glazbe toga doba. Mnogi su ga opisali kao izuzetno senzibilnu dušu, a tome idu u prilog i mnoge pjesme potaknute temom njegova odlaska. Endrigov grad bio je Pula! A pjevač ga napušta te davne veljače 1947. godine. S majkom Claudijom Smareglia ukrcao se na parobrod Toscana. Cilj je bila Venecija. Sergio je imao i brata Ronalda, i to starijeg, ali kako piše, s njim se zapravo nikad nije zbližio.
Rano su izgubili oca i muža, kamenoklesara, kipara i samoukog slikara Romea Endriga. I njegova velika ljubav bila je glazba, a tom je markantnom tenoru karijera naglo prekinuta upravo preuranjenom smrću 1939. godine. Tako da je pjevačevo djetinjstvo obilježeno i materijalnim problemima. Ali Sergio ga se cijeli svoj život prisjećao s veseljem. Ljubav prema čitanju, omiljeni vesterni gledani u kinu, nedjeljna kupanja na plaži, igre klikera s prijateljima... Sve je to bio dio njegova djetinjstva. Međutim, često je bio gladan i toliko mršave i krhke tjelesne građe da su ga prozvali Pauk. Taj veliki glazbenik ostvario je poslije zavidnu glazbenu karijeru u Italiji. Ali Pula mu je bila i ostala u srcu. Do kraja. I prisjećajući se upravo Pule, Sergio će godinama kasnije reći: “Tada nisam mnogo patio jer za mene, četrnaestogodišnjaka, odlazak je bio pomalo pustolovina, ali (...) to je doista bila patnja za odrasle. I tako sam o tome pjevao misleći ne toliko na sebe koliko na njih, na odrasle”.
Njegovi počeci u izbjeglištvu nisu bili nimalo laki. Sergio nakon ljeta provedenoga kod majčinih rođaka odlazi u Brindisi, gdje dvije godine boravi u vojno ustrojenom đačkom domu za julijske izbjeglice. Par prijatelja mu je pravilo društvo, ali i njegova prva gitara, prema kojoj je postao krajnje posesivan. Čak je toj svojoj vjernoj životnoj suputnici, žičanoj prijateljici, 1977. godine posvetio pjesmu “Madame Guitar”. Iako je pjevač volio učiti, nije baš podnosio stroga pravila doma i jednostavno je izbačen zbog ne tako impresivnog vladanja. Nakon toga se vratio majci u Veneciju i počeo raditi. I to najprije kao “lift-boy” u hotelu Excelsior, onda je bio dostavljač na Venecijskoj filmskoj smotri. Uza sve to našao je vremena i pjevao s prijateljima pjesme legendarnih Sinatre, Crosbyja... I u tome je neizrecivo uživao. Dao se do kraja. Njegovim glasom bili su zaluđeni svi. Zbog topline vokala, dubine i izuzetne osjećajnosti koju je kroz glas ispoljavao. I zbog odlične interpretacije. Jedan harmonikaš zamolio ga je da izvede nekoliko pjesama i tako se njegov život počeo mijenjati. Najprije polako.
Krenuli su stizati prvi honorari, potom i angažman u plesnoj dvorani Cristallo u Mestrima, pa suradnja s pijanistom L. Borestijem, koji je u to vrijeme nastupao samo u najboljim venecijanskim hotelima s violinistom R. Zarom. Sergio je 1954. godine upoznao svog prvog agenta, nakon odsluženja vojnog roka - Maria Minasija, koji mu je pronašao nekoliko koncerata u Bejrutu, a koji je u to vrijeme slovio za “Pariz Bliskog istoka”. Bio je to grad luksuza, zabava, ljubavnih pogleda i susreta... Žene su uvijek bile u njegovu životu: majka, žena, kasnije kćer... Pod raznim pseudonimima svira krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Snima, ali tuđe skladbe, s orkestrom Riccarda Rauchija, s kojim ostaje do 1960. godine. Upoznaje u međuvremenu autora i tekstopisca, imenjaka Sergia Bardottija, koji je producirao neke njegove ploče, i s njim je razvio veliko i prisno prijateljstvo. Bardotti mu je poslije posvetio pjesmu “A Endrigo, il Capo”. Godine 1960. u Milanu je upoznao Nannija Ricordija, potomka utemeljitelja izuzetno važne talijanske glazbene kuće. I koji je posjedovao nevjerojatan instinkt i “žicu” za otkrivanje pravih talenata. Upravo je Nanni poticao Endriga da počne pisati vlastite pjesme. I tako je nastao njegov prvi singl, “Bolle di sapone”, uslijedio je i drugi, “I tuoi vent”anni”... Početkom šezdesetih godina stiže velik uspjeh. Nanni je postao umjetnički direktor RCA-e i odlazi u Rim. Za njim odlaze Sergio i Gino Paoli. U Rimu je došlo do susreta s Luisom Bacalovom, s kojim je Endrigo počeo dugotrajnu suradnju. Upoznaje i druge glazbenike, među kojima i mladu Ritu Pavone.
“Vidjelo se da se ne osjeća ugodno u svijetu estrade”, kazala je Rita godinama kasnije. “Želio je samo pjevati i izražavati svoje osjećaje na iskren način, s nostalgijom koja mu se često mogla iščitati iz pogleda.” Pjevač je jako cijenio nastupe uživo, a kad je postigao golem uspjeh, pomalo je patio zbog televizije, playbacka, neminovnih fotografskih snimanja... I nikad se nije osjećao kao zvijezda. Bardotti je svojedobno rekao: “Imao je jednog ogromnog neprijatelja: samoga sebe”. Godine 1962. Endrigo u slavnom klubu La Capannina u Versiliji upoznaje Mariju Giuliju Bartolocci, poznatiju kao Lula, koju je iduće godine oženio. Pod pseudonimom Plumrose, Lula je napisala neke Endrigove pjesme. I mnogi će reći da je to bila jaka, neraskidiva i burna ljubav. Potom izlazi “Aria di neve”, njegovo prvo remek-djelo, a snima i Schubertovu i Gounodovu “Ave Mariju”. Ali u to vrijeme televizija RAI ih je cenzurirala jer se Sergiov vokal smatrao nekako “previše senzualnim”. A onda preokret. I to s pjesmom “Io che amo solo te”, uz maestralni Bacalovljev aranžman. Pjesma se prodala u nevjerojatnih 650.000 primjeraka i postao je slavan. Početkom 1963. godine izašao je prvi LP, “Endrigo”, a među skladbama je “Il soldato di Napoleone” iz filma “La meglio gioventu” Piera Paola Pasolinija. Tog pulskog pjevača mnogi su okarakterizirali kao “nepredvidljivog šansonijera” arhaičnog duha.
Krenule su uspješne turneje, poput one u Rusiji, ali i na Kubi, gdje je sjajno dočekan. Uskoro je nastala i pjesma “Anch”io ti ricordero”, posvećena Cheu Guevari. Sergio je, naime, bio član Talijanske komunističke partije sve do smrti Enrica Berlinguera. A onda se ostvario i kao otac jer mu se 1965. godine rodila kćer Claudia i, s obzirom na to da je s glazbenim uspjesima nezaobilazno došla i ta potrebna matrerijalna zadovoljština, seli se na imanje u Mentani, na tridesetak kilometara od Rima. Tamo je imao svu svoju komociju, kao što su: prostor, vrt, tamna komora, zbirke koje je volio... Bilo je to sretno razdoblje prožeto i druženjima s prijateljima, stvaranju novih zanimljivih nota, igranju karata, brojnim razgovorima o politici. Puno se tad pilo. A alkohol je, nažalost, ostao njegova slabost. Šezdesete godine bile su vrlo plodonosne za poznatoga glazbenika. Nove pjesme, LP-i, sudjelovanje na Sanremu, turneje po svijetu... Tijekom koncerta u Sao Paolu Sergio i Bardotti zatečeni su “vrućim” brazilskim ritmovima, za koje nikad nisu čuli. I rađaju se velika i čvrsta prijateljstva s Chicom Buarqueom, Viniciusom de Moraesom, Toquinhem, s kojima Endrigo dijeli putovanja, avanture i glazbene uspješnice. A naslov albuma iz 1969. godine koji je snimio s De Moraesom govori o velikoj prekretnici: “La vita, amico, e l ‘arte dell’ incontro” (Život je, prijatelju,umijeće susreta). Iznimno je važna i njegova pobjeda na Sanremu 1968. godine u duetu s Robertom Carlosom s pjesmom “Canzone per te”. U kasnijim razdobljima, prema dokumentiranim rečenicama s pulske izložbe, počeli su pjevačevi problemi sa sluhom. Katkad uopće nije čuo na lijevo uho i nije mogao do kraja kontrolirati svoj glas, vokal koji je postao pomalo nesiguran. Dvije godine nakon Luline smrti, 1996. godine, objavljen je njegov prvi i jedini roman, “Quanto mi dai se mi sparo?”. U njemu se govori o pjevaču kojeg su svi zaboravili. Ali i dalje neumorno stvara, radi, koncertira i do srži živi glazbu. Ostao je zapamćen i u srcima one najvjernije publike. Sve do bolesti i smrti 2005. godine. Prije nekoliko godina održan je i veliki koncert Endrigu u čast, na kojem je nastupao danas pokojni Matija Dedić.
“Sergio Endrigo svakako je jedan od najvažnijih umjetnika i zaslužnih osoba koji su na svijet došli u našem gradu. Za pulsku talijansku zajednicu Sergio Endrigo je, uz glumicu Alidu Valli, čije ime nosi naše gradsko kino, najprominentnije ime. Izložba u čast Endrigu malena je ali jako značajna jer na grafički simpatičan način prepričava Endrigov život i nadasve njegovu slavu koja se širila izvan granica Italije. Endrigo se nije često vraćao u Pulu, nakon što ju je napustio 1947. godine, ali vjerujem da Pula nikada nije napustila melankoličnog talijanskog kantautora. Iskustvo odrastanja u Puli i pogotovo trauma egzodusa ostavili su u senzibilnom glazbeniku neizbrisiv trag, a posljedice napuštanja rodnoga grada iščitavaju se između redaka velikog broja njegovih pjesama”, kazao je o toj glazbenoj veličini pulski dogradonačelnik Vito Paoletić.
