Najčešći odgovor pisaca na pitanje što im je najvažnije u pisanju uvjerljivo je: čitanje. Ako u ičemu postoji suglasnost, onda je u tome da nema književnosti bez nasljeđa ili, točnije, nema dobrih autora koji nisu i dobri čitatelji. Tako bi vrlo vjerojatno odgovorio i Dragan Jurak, autor romana “Peléov priručnik”, ovogodišnji dobitnik V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, i dalje novčano najvrednije nagrade u državi, za koju se iz nekog razloga etablirani domaći autori “trgaju” puno manje nego za neke druge.
To koliko je Draganu Juraku bila stvarna namjera osvojiti nagradu, a koliko se radi o sretnom pokušaju, uspjeloj igri, ne mogu sa sigurnošću znati. No moguće je pogoditi. Ne sasvim spretno naslovljen, “Peléov priručnik”, u suštini je upravo literarna igra tehnikama i žanrovima, koja se čita kako je vjerujem i pisana - lako i zavodljivo.
Okvir višeslojnom romanu čini događaj kad pripovjedaču, navodnom književnom kritičaru, na kućnu adresu pristiže djelo, koje on u daljnjem tekstu naziva Knjižicom. Naizgled se radi o dnevniku praćenja uvezanom u posve bijele korice, iako je karakter teksta u osnovi bliži uhođenju. Pošiljku potpisuje Eusébio Armando Batistuta Pelé, pseudonim koji očito treba aktivirati asocijaciju na slavnog nogometaša, iako ona ni s čim nije relevantna za daljnju priču. Ovakav ulaz vješto je poigravanje s čitateljem jer nameće se dojam romana s ključem, nižu se reference predstavljene kao tragovi, da bi se to traganje rasplinulo u priču koja je sasvim intimna i ne teži ničemu osim: da bude napisana.
Ono u što nas uvodi pripovjedač zapravo je prepiska dvoje ljubavnika (i to je u ovoj knjizi posve ispravan izraz, daleko više od uvjetno točnijeg preljubnici). Pitanje otkrivanja njihova identiteta doista ubrzo postane očito sporednim, a ono što nam ostaje upravo je razlog zbog kojeg je vjerujem i autor napisao knjigu - čitalački užitak. Vrijedi napomenuti i da je autor roman poslao na natječaj pod naslovom Bibliofilija, što iako nije zvučan naslov za police knjižara, i više je nego adekvatan ovom tekstu.
Citati nanizani u ovom, slobodno se može tako reći, antiromanu, brojni su ako se uzme u obzir njegov nevelik opseg, a povezanost i naboj među njima varira, kao i sama tehnika asocijacije. Pa tako Pelé iz pseudonima, naizgled banalnom jezičnom podudarnošću, uvlači u tekst ruskog književnika Viktora Pelevina, a format čistih, bijelih korica Knjižice nešto slabije dovitljivom asocijacijom evocira Bijeli album The Beatlesa (dok roman vjerojatno nenamjerno koincidira i s netom objavljenim “Bilim librom” Borisa Dežulovića).
Reference se otvaraju dalje uvjeravajući nas da postoji ključ, za koji će čitatelji i prerano zaključiti kako uopće ne postoji. Čitanje ovoga romana u osnovi je analogija čitanju uopće, podsjetnik da je u svaku ideju upisana neka prethodna, da ništa ne postoji samo po sebi i da su upravo tuđe misli ono što svakoj našoj daje prostor i vrijeme unutar kojega će naći svoje mjesto. I onda, možda bude i te sreće, utjecati i na nekog drugog.
Tako dinamiku svojih fiktivnih ljubavnika autor vuče iz Murakamijeva romana “1Q84”, njihov identitet upisuje u onaj Maraijevih ljubavnika iz “Četiri godišnja doba”, a samu ljubav kao takvu, zapravo najvažniji motiv i sigurno najvještije ispisan u romanu, objašnjava tekstom Alexandera Klugea o eksperimentima vršenima u nacističkim logorima. Nisu to još svi navodi, no nije ni važno sve pobrojiti. Kakve veze ima to sve jedno s drugim? Apsolutno nikakve, osim da su u nekom trenutku, nesvjesne jedne druge, dotaknule jednog čovjeka. Dalje ne treba tražiti.
Peléov priručnik vrsno je izvedena metafikcija, gdje je upravo taj “meta” sloj ono dojmljivo. Ljubavna priča, dana u posve suvremenoj i neposrednoj epistolarnoj formi, nježna je i voajerski intimna, toliko da se čitatelj lako zapita - bi li bilo bolje da čitamo samo o tome, bez okvira i književnog kritičara, lažne zagonetke i svih silnih referenci? I jasno je da ne bi. Jer ovako umotana i zakopana ispod slojeva, ta emocija djeluje iznimno, zadovoljstvo dolazi iz samog postupka otkrivanja.
Igra rodovima također ima svoju metaformu, pa epistolarna proza prima u sebe i poeziju, što nije tako neočekivano s obzirom na to da je Dragan Jurak počeo upravo kao pjesnik te je i osvojio Gorana za mlade pjesnike 1994. godine za zbirku “Konji i jahači”. I nije tako neuobičajeno da pjesnici i poeziji skloni autori uvrštavaju i svoje pjesme u prozna djela, no rijetko postoji autorefleksija i autoironija kakva je prisutna u ovom romanu. Sjajni su obrati kad nakon ispisanih stihova pripovjedački glas pjesmu okarakterizira infantilnom. Također, stav prema nekolicini tragova, gdje ih pripovjedač često tek djelomično prepoznaje i priznaje svoj manjak znanja, osvježavajuće je i u neku ruku ljekovito.
Erudicija u pripovjedačkom glasu očekivana je i više nego koketiranje s poezijom, s obzirom na to da se radi o autoru koji godinama piše književne i filmske kritike, u kojima također odstupa od same kritičke forme, ujedno esejističkim i osobnim pristupom (tu svakako mislim na knjige “Život jahača u trenutku skoka preko prepone” i “Ah!”, ne na izdvojene online kritike).
Na tragu toga, mora se priznati i što u moru književnosti nastale na temeljima svih mogućih trauma društva, koja je također potrebna i ništa manje vrijedna, Peléov priručnik donosi pronicljiv i zaista duhovit uvid u našu malu, a tako nam bitnu svakodnevicu.
Tu vjerojatno leži i jedna od mogućih zamki, a to je određena hermetičnost. Stječe se dojam da se obraća vrlo uskom krugu ljudi, i to ne zbog književnog i pop-kulturnog nasljeđa na koje se oslanja, nego više zbog toposa i očitog kulturnog kruga kojemu pripada autor, prikazanog tako da ga prepoznajete samo ako ste i sami njegovim dijelom. Mogu zamisliti da će to udaljiti određeni broj čitatelja, što je šteta, jer će u tom slučaju propustiti sjajne bravure na dodiru proznog i poetskog.
Iako ključ stvarno ne postoji i otkrivanje nije cilj, knjiga bi sigurno profitirala i da je ta zagonetka ipak malo odložena, da se barem nakratko uspijevamo uvjeriti kako postoji i da nas to razočaranje dočeka i u isti mah sa zadovoljstvom u čitanju. Također, ne mogu ne pomisliti kako bi bilo da je autor otišao korak dalje u autoreferenci i upisao u knjigu, makar kao naznaku, upravo osvajanje ove nagrade i ovo izdanje. Ovako ostaje dojam da čitamo predložak nečemu što bi mogao biti stvarno hrabar iskorak.
Tekst o romanu završavam ipak meni osobno najdražom bilješkom iz njega, onom gdje pripovjedač prestaje čitati autobiografiju Brucea Springsteena nakon dijela gdje opisuje kako spava u skladištu, na madracu bačenom među surf-daske na betonskom podu. “Mladi nasmiješeni Springsteen, u trapericama izvaljen na prljavom madracu: tu sve počinje, i tu sve završava.” Dopisujem i svoju asocijaciju, Charles Aznavour pjeva da “treba znati kada stati”, i tko pročita ovaj roman, razumjet će oba citata, vjerojatno se sjetiti i nekog trećeg.
