Dacia Maraini jedna je od najvažnijih figura suvremene talijanske književnosti, čija djela najčešće problematiziraju položaj žena u suvremenom društvu. Autorica je brojnih drama i romana koji su prevedeni na više od 30 jezika te je osvojila niz prestižnih književnih nagrada, a 2013. godine o njezinu je životu snimljen i biografski film ‘I Was Born Travelling’. Bila je jedna od najbližih prijateljica Piera Paola Pasolinija te su zajedno napisali i scenarij za njegov film ‘Cvijet 1001 noći’ iz 1974. godine. Upravo je Pasoliniju Maraini posvetila svoju knjigu ‘Dragi Pier Paolo’, zbirku fikcionalnih pisama u kojoj ispisuje brojne njihove zajedničke uspomene te plete intiman i iskren dijalog s preminulim prijateljem.
Express: Na pulskom sajmu predstavljate knjigu ‘Dragi Pier Paolo’, ustvari zbirku pisama velikom Pieru Paolu Pasoliniju – točnije bi bilo reći da se radi o pismima ‘o njemu’, s obzirom na to da su nastala nakon njegove tragične smrti, kako biste i drugima približili priču o dragom prijatelju i vama važnom prijateljstvu. Kada ste ih počeli zapisivati? Što je bio taj prvi poriv, je li riječ o nostalgiji, nošenju s gubitkom, jeste li imali osjećaj da postoji nešto o njemu što nije rečeno, a možda bi trebalo biti…?
Ovu sam knjigu počela pisati nakon jednog sna koji sam sanjala. Jedne sam noći začula korake Piera Paola na terasi. Otišla sam gore da vidim je li to doista on i vidjela sam ga živog i vedrog pred sobom. Rekao mi je da želi snimiti film, a ja sam ga nagovarala da mi ispriča koja ga priča zanima. Ali u tom sam trenutku iza leđa začula glasove. Kad sam se okrenula, otkrila sam da su tamo i njegovi tehničari koji su mi govorili: “Dacia, zar ne razumiješ daje mrtav i da ne može snimati filmove?” Ja sam, baš naprotiv, mislila da bi on mogao to napraviti, činio mi se zaista živim. Ipak, tehničari su inzistirali, a onda se Pier Paolo odjednom pretvorio u duha, a ja sam bila ostavljena s riječima koje sam mu željela reći, a nisam mogla.
Express: Ta pisma uvode čitatelje u prostor koji nije sasvim osoban niti posve pripada samoj književnosti. Ta nježna emocija spram bliske osobe koje više nema neizbježno stvara dojam uzanog prostora u kojem se čitatelj lako osjeća gotovo kao uljez, zatečen kako prisluškuje privatni razgovor dvoje prijatelja. S druge strane, povremeno se izravno obraćate samim čitateljima, dajete uvid u to doba, u ‘l’air du temps’ koje ste vi sami, Pier Paolo, Alberto, Elsa, Maria… iz prve ruke doživjeli, a k tome i uvelike oblikovali. Kako vam je bilo na taj se način odmaknuti, pa kasnije i odvojiti od teksta samog i prepustiti ga javnosti? Jeste li imali sumnje oko objavljivanja?
Ta ne, ako pišem, radim to kako bih ispričala priču o prijateljstvu svima koji je žele čuti. Ako želiš sjećanje zadržati za sebe, ne zapisuješ ga. Pisanje je želja za razumijevanjem, pamćenjem i interakcijom s drugima.
Express: Knjiga, dakle, nije isključivo o Pasoliniju, već o nekom sada već davnom vremenu, kojega je on, na neki način, bio otjelovljenje. Kada gledate s ovim odmakom, je li se vaš odnos prema tom razdoblju promijenio, i, ako jest, na koji način? Prevladava li svojevrsna kritičnost ili pak nostalgija?
Ne mislim da sam se puno promijenila, ja sam osoba koja je poprilično vjerna samoj sebi. Naravno, naša se tijela mijenjaju, isto kao i naš odnos prema životu, ali onaj koji u konačnici prevladava jest karakter, rezultat godina iskustva, čitanja, ljubavi, radosti i tuge, svega što smo intenzivno proživljavali.
Express: Piera Paola upoznali ste preko Alberta Moravie, pisca i vašeg tadašnjeg partnera. Kako u pismima opisujete dinamiku između vas troje, čini se kao da je u pitanju roman u nastajanju. Obojica su na svoj način utjecali na vas…
Postoji nešto misteriozno u prijateljstvima. Ne znate zašto preferirate jednu osobu u odnosnu na drugu, zašto je želite bolje upoznati, zašto želite putovati zajedno. Znate da se prijateljstvo rađa onda kada shvatite da se s nekime osjećate dobro i da ga želite često viđati.
Express: ‘Dragi Pier Paolo’ je, barem kako sam je ja doživjela, i ispovijest o gubitku. Doživljavate li samo pisanje kao način nošenja s istim?
Ne, smatram kako je pisanje previše kompleksno i kako sadrži previše iskustava da bi se usredotočilo samo na jedno.
Express: Kako se nosite s osamljenosti u tim trenutcima, ako govorimo o nečemu što je neizbježno kada je posvećen spisateljski rad u pitanju?
Samoća je za pisca nužna i poželjna. Ako se pretvori u obavezu, izaziva tjeskobu.
Express: Opisujete putovanja na koja ste odlazili vi, Pasolini, Moravia, s vama nekada i Maria Callas… Uglavnom radi pronalaska lokacija za Pasolinijeve filmove. Često ste putovali u Afriku, mada u bilješkama rijetko navodite o kojoj se pojedinoj državi radi. Slika svijeta uvelike se promijenila od tada, a produbile su se i razlike između zapadne Europe i Afrike, postajući istovremeno naglašenijima, kao i manje osjetnima, uzimajući u obzir sve veću migraciju, a s time i promjene demografske strukture te društvenih i kulturnih granica. U knjizi se osvrćete i na Pasolinijev kritički stav prema europskom kolonijalizmu afričkog kontinenta, dok istovremeno, nježno i s očitom privrženosti, podsjećate svojeg prijatelja na privilegij koji i sam uživa. Kako danas gledate na ta zajednička putovanja i iskustva koja su vam donijela?
Svijet se izuzetno promijenio. Prije svega, napravila bih razliku između vremena prije 1968. godine i feminizma i onog vremena nakon toga. Ove dvije mirne revolucije postigle su više od mnogih ratova i društvenih pobuna. Promijenio se mentalitet, nestali su mnogi moralizmi i stare mentalne navike. Možemo govoriti o široko rasprostranjenoj emancipaciji, postignutoj temeljnim promjenama koje se odnose na zakone o obitelji, radnim odnosima i tako dalje.
Express: S tim u vidu, kako danas gledate na vlastitu privilegiju – činjenicu da ste imali tu mogućnost biti uspješnom i priznatom književnicom, da možete živjeti od toga, kao i na tu puku slučajnost da ste rođeni kao Talijanka, u tako izrazito polariziranom svijetu koji se svakim danom sve više zatvara u konzervativne i ksenofobne ideologije?
Jako sam zabrinuta jer se ono što nazivate polariziranim, konzervativnim i ksenofobnim mentalitetom širi te sa sobom nosi i političke, i društvene katastrofe.
Express: Nerijetko ste javno bili prilično kritični, pa i nemilosrdni, prema talijanskoj politici, kao i prema vlastitom talijanskom identitetu. Svojevremeno ste izjavili kako intelektualac, to jest intelektualka, mora inzistirati na stvaranju boljeg društva te ukazivati na slabosti onog postojećeg. Kakav je vaš odnos prema Italiji danas, uzimajući u obzir trenutnu političku klimu i skretanje udesno, za koje je temelje postavio Berlusconijev neoliberalni kapitalizam, a zacementirala ga trenutna vlada Giorgije Meloni?
Svijet je puno kohezivniji nego što mislimo. Ono što se događa u Americi, prelijeva se u Europu. Odbacivanje razuma, odgovornosti i zajedničkih vrijednosti dovodi do zbunjenog, neurednog i nasilnog društva. Ali to se ne događa samo ovdje, identičan trend prisutan je u cijelom svijetu. To nije utješno, ali tjera nas da shvatimo kako smo svi u istom čamcu i kako moramo razmišljati univerzalno, a ne držati se sitnih lokalnih manevara.
Express: Možemo govoriti o usponu talijanskog konzervativizma kao reakciji na migrantsku krizu, dok opet, moram priznati da sam bila zapanjena nedvojbenom i snažnom reakcijom javnosti kada je u pitanju politika vladajućih prema Izraelu i financiranju njihove vojske. Biste li rekli da tu govorimo o nekoj vrsti selektivnog aktivizma ili se ipak radi o načelnoj promjeni u stavu prema državnoj politici? Koliko podijeljenim doživljavate talijansko društvo danas?
Talijansko je društvo podijeljeno, a podjele ne potiču miran život u zajednici. Desnica je postala radikalnija, a ljevici, koja vjeruje u demokraciju, sve je teže reagirati učinkovito. Kada se demokracija suoči s autoritarnim sustavima, ona gotovo uvijek kratkoročno gubi. Dugoročno ona pobjeđuje, ali ponekad su potrebne godine kako bi većina shvatila da je demokracija bolja od bilo kakve autokracije.
Express: Dotaknule smo se već privilegija i uskraćenosti istog. U svojem ste radu dugo posvećeni pitanju ženskog glasa u književnosti i ženskih prava načelno. Koje su to žene vas oblikovale i usmjerile u takvom djelovanju? Fascinantna mi je priča o obitelji vaše majke i njezine majke…
Zapravo, s očeve strane imala sam baku Engleskinju koja je putovala sama s ruksakom na leđima, vozeći se vlakovima i brodovima u vremenima kada se to smatralo skandaloznim. I onda je pisala knjige.
Moja druga baka, Čileanka, bila je neuka žena jer žene u to vrijeme nisu imale pristup visokom obrazovanju, ali imala je glas operne pjevačice i voljela bi pjevati opere na pozornici. Nažalost, nikada joj nisu dopustili i to ju je učinilo depresivnom, ali nikada nije odustala od svojih malenih sloboda. Moja je majka, s druge strane, bila kulturna i slobodna žena. Te su mi žene svakako bile važne.
Express: Kao spisateljica koja se time počela profesionalno baviti u vrijeme kada su rijetke žene imale priliku objavljivati napisano, i sami ste dugo čekali na priznanje od strane javnosti. Što vas je održavalo na putu prema tom cilju u mizoginoj klimi na književnom polju?
Pisanje je, prije svega, za mene gotovo senzualno zadovoljstvo, ne bih mogla živjeti bez pisanja i čitanja. Nije bilo nikoga i ničega što bi me moglo obeshrabriti. Zadovoljstvo je ono što nas pokreće, ne dužnost.
Express: Biste li rekli da se situacija promijenila za spisateljice, i umjetnice općenito, koje danas ulaze u taj svijet i tu praksu?
Da, žene su danas izborile pravo da objavljuju knjige i tržište je puno knjiga čije su autorice žene. Problem nastaje kada je u pitanju uspostavljanje modela za buduće generacije. U tom trenutku žene nestaju, gura ih se u zaborav.
Express: Način na koji u knjizi opisujete odnose Piera Paola sa ženama – od njegove majke koja ga je nemjerljivo usmjerila, pa onda s Elsom Morante, Marijom Callas, Silvanom Mauri Ottieri – daje jedan složen, slojevit uvid. ‘Dragi Pier Paolo’ je, rekla bih, između ostalog i kontemplacija upravo o složenosti međuljudskih odnosa…
Drago mi je što ste to rekli. Vjerujem da se život sastoji od složenosti. Svaka je forma pojednostavljivanja zapravo uvreda stvarnosti.
Express: Spominjem vaše prijateljice i istomišljenice s kojima ste tada provodili puno vremena, a čiji su životi bili obilježeni, u manjoj ili većoj mjeri, raznim oblicima tragedija. Ako se iz današnje pozicije prisjetite toga, jeste li skloniji razmišljati da se radi o pojedinačnim, naprosto životnim, okolnostima uvjetovanim i slučajnim tragedijama ili je pak činjenica da se radi o ženama i ženskom iskustvu tu odigrala ulogu, čini li vam se da ih je to gurnulo u njihove osobne nesretnosti?
Bol, strah i razočaranje dio su našeg odnosa sa svijetom. Žene često pate više od muškaraca jer moraju prevladati toliko diskriminirajućih navika. Ali žena koja voli život tome se opire, ona izmišlja strategije kako bi izbjegla poraz. Nažalost, neke žene toliko su internalizirale krivnju koju im sugerira patrijarhalno društvo da na kraju mrze same sebe i druge žene.
Express: Ne možemo zaobići ‘epilog’ i način na koji ste se hrabro odlučili nositi s tragičnom smrti vašeg prijatelja. Radi se o jednoj od velikih i nerazriješenih misterija suvremene povijesti. Opisali ste i vaš posjet čovjeku koji je osuđen za ubojstvo Piera Paola, čovjeku kojeg smatrate ipak nevinim… Pronaći snagu za taj oprost mora da je bilo nezamislivo teško.
Ne smatram Pelosija nevinim iz sažaljenja, već zato što su činjenice pokazale da on nije ubio Piera Paola. Svakako je bilo i drugih, i to više od jednog. Pelosi je fotografiran odmah nakon ubojstva jer je vozio Pasolinijev automobil i išao u pogrešnom smjeru. Na toj fotografiji na njegovu se tijelu ne vidi nijedna kap krvi. Pier Paolo bio je fontana krvi, tkogod da ga je ubio morao je imati tragove te borbe na sebi. Pelosi je, s druge strane, bio čist i bez ijedne mrlje, zbog čega smo odmah pomislili kako on to nije učinio. Također, prije svoje smrti napokon je izjavio kako nije ubio Pasolinija te kako su na mjesto događaja stigla trojica muškaraca koji su mu onda prijetili i prisilili ga da preuzme krivnju. To više nitko ne poriče.
