Kad američki odvjetnici ne pokušavaju spriječiti uspostavu monopola Paramounta i Warner Brosa - dvije trećine tržišta bi i dalje pokrivali drugi - već očuvati demokratičnost izbora gledanja filmova i raznovrsnost TV sadržaja čija kvaliteta ne mora biti proporcionalna visokoj gledanosti i pratećem profitu, to znači da svjedočimo revoluciji koja je, kako bi rekao Koča Popović, neizbježna i bit će, njegovim riječima kazano, neizbježno neuspješna.
Najstariji među uobičajenom kino publikom u Hrvatskoj, takvima je čak 29, možda se, kao kroz maglu, sjećaju vremena u kojem je postojalo iščekivanje. Onim najmlađima, ti imaju 15, potpuno je nejasno da je ikad postojala televizija čije se sadržaje gledalo kad kreatori programske sheme odluče, a ne kad je vrijeme ružno, dosada sveprisutna, cura, dečko i ekipa negdje, dok je nasuprot kauča prostranstvo filmova i serija svih žanrova.
U vremenima u kojima kina nisu bila integralni dio trgovačkih centara, televizija prikazivala serije u premijernom i ljetnom repriznom terminu, prvo se biralo što će se gledati, pa tek onda gdje. Filmski hit s impresivnim rezultatima box officea će, znalo se, nekad biti na TV-u, ali kad, e to je već bilo dovoljno neizvjesno da se odlazak u kino činio razumnijim od dovoljno dugog čekanja da se zaboravi o čemu se zapravo radi i zašto je vrijedno vremena. Serije su se pratile na fete: epizoda svakog tjedna, recimo ponedjeljkom u devet sati navečer, pa sve tako dok se na ekranu umjesto "nastavlja se" ne pojavi riječ kraj.
Prosječan kino posjetitelj ili posjetiteljica ne pamti svijet bez interneta, mobilnih telefona - postoji tek podjela na one kojima je prvi bio s tipkama i onih što bi na starijim modelima pokušali naći omiljene aplikacije - i najčešće nema pojma da na ekranu postoji još nešto osim YouTubea, Netflixa, HBO-a... Direktni prijenosi utakmica reprezentacije najprije u nogometu, ali može i u rukometu i vaterpolu, posljednji su trag doba u kojem je za gledanje na zahtjev postojala kvartovska videoteka, a za sve ostalo kino repertoar i specijalizirana novinska izdanja s TV programom za sljedeći tjedan.
Diskografska industrija je blago počinula, klasično novinarstvo i isti takvi mediji preživljavaju na aparatima, odjeća se bira na mobitelu, u dućane mješovite robe se ulazi preko Wolta i Glova, struju na šalterima plaćaju umirovljenici neskloni savladavanju novih vještina, sve se znamenitosti Mandžurije mogu pogledati tijekom putovanja od Zagreba do Dubrovnika, ma i do Šibenika, a razglednice od Brača do Birminghama putuju znatno kraće nego osjećaj sitosti od želuca do mozga.
"Ništa više isto nije", pjevao je pokojni Halid Bešlić. To što, naravno, nije mislio na posljedice digitalne revolucije, ne znači da konstatacija u stihu ne vrijedi i za nju i za sve što je uslijedilo. Ipak, i dalje među nama ima začuđenih, onih što uporno pokušavaju raditi sve kao da je vrijeme stalo krajem prošlog stoljeća. Ide im, ako nekoga uopće zanima, loše, a može biti samo gore.
Bojkot posljedica tehnološkog napretka je poput bojkota kiše. Može se, nije zabranjeno, ignorirati njeno padanje, izaći bez kišobrana i lagano šetati kao da je najljepši mogući proljetni dan, samo što su mokra kosa i odjeća neizbježni.
Gostujući na šibenskom Festivalu alternative i ljevice, bosanskohercegovački stručnjak za sigurnost, Ramiz Huremagić, rekao je kako je organizirani kriminal jedina ljudska djelatnost koja sebi smije dopustiti 24 sata nesnalaženja u novim okolnostima. Drugim, poštenijim oblicima stjecanja kapitala treba malo više vremena da se prilagode, ali se na kraju uvijek prilagode: opcija B je, naime, propast ili, u boljem slučaju, znatno manji profit nego što može biti.
Upravo je to temeljni razlog sad već dugog pokušaja spajanja Paramounta i Warner Brosa, kompanija za proizvodnju i distribuciju filmova, ali i dramskih i informativnih TV sadržaja, procesa čiju su privremenu zabranu zatražili državni odvjetnici u 12 saveznih država SAD-a, navodeći kako bi fuzija dva od pet velikih filmskih distributera i dva od pet vlasnika kabelskih televizijskih mreža zapravo rezultirala kontrolom nad oko 30 posto kino i TV tržišta, prvo u Americi, a onda, jer tako to uvijek bude, ostatku svijeta, osim možda u Rusiji i sigurno u Sjevernoj Koreji.
Prije nego što će pričekati kave i otvoriti laptope s pokazateljima gledanosti i zarade, u Paramountu i Warner Brosu su gledali kako nezaustavljivo rastu Netflix, Amazon, Disney, Apple i slične platforme koje kontroliraju cijeli proces, od proizvodnje, preko plasmana pa do naplate sadržaja, kreirajući klimu u kojoj prvo pitanje nije što će se gledati, već gdje. To što se nakon izvjesnog vremena gledanje zapravo svede na dugo surfanje i nerijetko odustajanje poslije jedne, dvije epizode, za posao malo znači. Bitno je, naime, ne mijenjati platformu i zadržati pretplatu, pa će se jednom i naći nešto s razumnom radnjom, trajanjem i podjelom u kojoj glavnu ulogu ne igraju specijalni efekti i scenografija skuplja od godišnje produkcije hrvatske kinematografije.
Paramount i WB se, dakle, prilagođavaju novom dobu, a infrastruktura koju posjeduju im omogućuje da iz tog procesa izađu kao najveći na tržištu, ali i kao, nazovimo ih, gospodari ukusa i kontrolori vremena. U izboru između nečega što će možda imati publiku i franšiza koje hoće sigurno, poslovna politika će izabrati prvo, kao što će izabrati negativan odgovor na ponude otkupljivanja vlastitog, originalnog sadržaja, čime će zadržavati stare i stjecati nove pretplatnike kojima se ne čeka da se nešto hvaljeno pojavi na besplatnom TV kanalu gdje se emitiraju serije stare sedam godina.
Masovna produkcija pretvara potragu za kvalitetnim sadržajem u rudarski posao, a ono što se čini kao olakotna okolnost - potraga unutar već definiranog prostora izbora - ne garantira uspjeh onima koji traže, već osigurava nastavak zarađivanja onima koji naplaćuju. Posljedice su prokleto lako predvidive: sve manje dobrih filmova u kinima, sve manje izdvajanja za one što ih se naziva umjetničkim, sve više snimljenih serija na, naravno, engleskom jeziku i sve više pretplatnika na kvantitetu umjesto na kvalitetu.
Ne zvuči lijepo, naravno, ali je tako, i to ne zahvaljujući pohlepi vlasnika studija i platformi za distribuciju, već zbog svih nas. Da su, kao što nisu, propali Netflix, Amazon, Disney i Apple, Paramount i Warner Bros se ne bi pokušavali ujediniti, većina kino publike bi bila duplo starija od sadašnjeg prosjeka, serije bi se gledale na fete... Sve bi bilo ako ne isto, onda slično onome kako je bilo nekad. No tog starog svijeta više nema: počiva na istome mjestu na kojemu su, uz ostalo, pokopani fiksni telefoni, DVD playeri, kasetofoni, gramofoni, filmska traka, rukom pisana pisma i internet koji ne radi bez ADSL kabla uključenog u računar.
Promjene izazvane tehnološkim napretkom imaju, samo nam je kasno javljeno, i nuspojave: mogućnost izbora je gotovo beskrajna, samo što biranje traje dovoljno dugo da je odustajanje najracionalnije, ali i znatno jednostavnije od otkazivanja pretplate. A ona je bitnija, puno bitnija, od višeslojnih scenarija, briljantne glume, nenametljive režije i - da, i od nje! - radnje.
