U 62. godini preminuo je Renato Baretić, istaknuti hrvatski novinar, književnik i scenarist. Za roman "Osmi povjerenik" (2003.) osvojio je sve najveće nagrade koje se mogu osvojiti u Hrvatskoj: Vladimir Nazor, August Šenoa, Ivan Goran Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski i Kiklop. Prema tom kultnom romanu redatelj Ivan Salaj je 2018. snimio je istoimeni film. Urednik knjige Kruno Lokotar prisjeća se kako je nastalo to djelo, ali i prijateljstva s književnikom.
Za početak, da rezimiramo, u 62. godini, prerano, ali uvijek je za takve ljude i prerano i na neki način svejedno ako ga niste osobno poznavali – jer svoje su obavili – umro je Renato Baretić, zvan Barni, a nakon što je objavio svoj prvi roman "Osmi povjerenik", često zvan i Buarni, po trećićanski, po jeziku utopijskog otoka koji je izmislio i čiji je jezik smislio. Te ušao u kanon i legendu. U nekoj sretnijoj i kulturnijoj zemlji ušao bi i u obaveznu lektiru.
Kad kažem da je Barni svoje obavio, to znači da je otišao, ali da je iza njega ostalo djelo svima za guštanje i gonetanje, pa onda valjda i on sam, nešto što nas se tiče i što će nas se ticati, što je izgradilo i gradit će. I to je tako i zauvijek, vengo coj!
Eh, Barni, ne samo rođeni Zagrepčanin nego Dubrava, koju je volio, pa se onda preselio u Split, u kontrasmjeru od uobičajenih migracija, pa se svi čude i pitaju da šta mu bi, jer je to rijedak transfer, a on došao i ostao i potaman mu opet bilo. Novinar iz Večernjeg prešao u Slobodnu, tako nekako u smislu profesionalnom. Pa obitelj, Maja, Kate i Jakov, prijatelji, ne samo Utorkaši, ajde i more, do kojega baš i nije držao, nego do otoka i njihovih melodičnih jezika koje su ovom fonetičaru tako lijepo lijegali u uho da nije pisao knjige nego audioknjige na papiru kad bi se primio dijalektalnoga, sve se lijepo posložilo.
A da mu je jezik bio primarna materija, što je jedini kriterij književnosti, čulo se već po prvoj njegovoj knjizi poezije, "Riječima iz džepova", armiralo u drugoj zbirci, "Kome ćemo slati razglednice". Obje su, s razlogom, vezane stihom uz slamnigovštinu, na što je Barni samo zadovoljno kimao, veći kompliment je teško mogao dobiti, po sudu i usudu vlastitom.
A nakon slavnog Poverija, koji je stalno živio i živi još i još, kroz knjige, pa kazalište dva puta, pa film, danas već po inerciji po diktatu opće kulture, nije bilo lako nastaviti, niti samog sebe nadmašiti. "Povjerenik" je davao nadu, optimizam, tako rijetku pojavu u književnosti generalno. Ali nije se Barni dao i svi ostali romani bili su odlični, iako lišeni tog optimizma, no nikada duha i duhovitosti, literarnog marifetluka, likova s unutarnjim sagorijevanjima i raskolima i audiodijalozima. "Pričaj mi o njoj", roman o ljubavnom trokutu udvoje, s genijalnom temeljnom idejom koja i danas čeka ekranizaciju, pa "Hotel Grand", mračan roman na čiju smo naslovnicu stavili transvestita, ali to smo shvatili tek kad je bilo kasno, ionako je malo tko primijetio. Nakon toga smo preispitivali svoju muškost.
Da, likovi, dijalozi i priča, realistički okvir ili polazište koji po potrebi narastu u metaforu ili grotesku, to su elementi u kojima je također bio suveren, prirodan, pa nije čudo da se primio pisanja scenarija, u dobrom društvu. Tako je nastalo i podcijenjeno "Novo doba", i široko prihvaćeni i hvaljeni "Crno-bijeli svijet", i "Dnevnik malog Perice", što javnost uglavnom nije akceptirala, kao što ni inače ne akceptira scenariste.
Početak rukopisa romana radnog naslova Zvonko dobio sam prije više od deset godina, radilo se o pirandelovskoj pobuni likova protiv njihova autora, naslovnog Zvonka, ali onda je negdje zapelo, život, turbulencije, krize svjetske i lokalne, sve normalno što se čovjeka kači i zajebano. Tek mračne a produktivne 2020., koja je mnoge rukopise istjerala u knjige, Barni se vratio Zvonku i ispisao ga, itekako, do kraja. Ostao je visjeti jedino naslov. A znamo obojica to smisliti, imamo taj mozak, iako se s njegovom kombinatorikom nema puno smisla nadmetati, ali sve to je bio dio telefonske igre. Pala mi je napamet "Zadnja ruka", kad sam odradio svoju zadnju ruku i obojica bili zadovoljni tekstom, iako on uvijek skeptičniji, vukao je taj ožiljak od Poverija, tko i ne bi? Amplitude samopouzdanja su normalna stvar, nemaju ih samo psihopati.
Rekao mi je tada da mu je ovo zadnji roman, i da, roman je zvučao kao suma rada, autotematizacija s duhom i ruhom i uhom, i ja sam osjetio i bome znao za njegov umor i rezignaciju, za točno ono što se iz mikrostilistike duha nije moglo vidjeti jer je i dalje bio vatromet humora, jezika i ideja, i bio sam sretan što će ga uspjeh romana u koji sam bio siguran aktivirati i vratiti. Vratiti, recimo, Otovim alatima, zbirci koju nije na kraju nikad napisao, a bila bi odlična, znam, i posvećena alatima njegova preminulog oca. To se ipak nije dogodilo, ostali alati bez majstora.
Danas sam gledao naslovnicu "Zadnje ruke". Jedva. Barni je pisao knjige veće od njega, a velik je bio pisac, ali tako to uvijek bude s velikom književnošću. I anticipirao kao zadnja gradska vještica, jednom ću popisati sve što se u Poveriju zapisano naknadno materijaliziralo. Eto to je zapravo božanski čin riječi, On reče i onda bi. Tako bi i sa "Zadnjom rukom". Čega na koncu da se drži čovjek od riječi nego svojih riječi, koja su i djela?
Renato Baretić autor je djela "Riječi iz džepova" (1998., zbirka pjesama), "Osmi povjerenik" (2003., roman), "Kome ćemo slati razglednice" (2005., zbirka pjesama), "Kadrovi kadra" (2005., TV kolumne), "Evanđelje po Marku F. Šimleši" (2005., monodrama), "Pričaj mi o njoj" (2006., roman), "Hotel Grand" (2008., roman), "Split za početnike" (2015., s Ivicom Ivaniševićem), "Muka malog vuka" (2015., ilustrirao Davor Šunk). Radio je kao filmski i televizijski scenarist: "Što je muškarac bez brkova", "Novo doba", 'Dnevnik malog Perice"...
