"Metropolis" je 35. najbolji film svih vremena, drugi najbolji (nakon Kubrickove "2001.: Odiseje u svemiru") znanstveno-fantastični film ikad snimljen i prvi upisan 2001. u UNESCO-ov Registar svjetskog sjećanja, a službeni Vatikan uvrstio ga je među 45 najznačajnjih filmova do danas. Dovršen je nakon godinu i pol napornog snimanja te premijerno prikazan 10. siječnja 1927.
U Langovoj izvornoj verziji trajao je 153 minute, a studio UFA, koji je zbog visokih troškova "Metropolisa" u međuvremenu bankrotirao, odmah ga je skratio na 116 minuta kako bi tijekom dana imao više projekcija u kinima i tako barem malo smanjio golemi gubitak uloženog novca.
Američka je verzija bila još kraća i trajala svega 105 minuta. Za najskuplji film do tada snimljen, koji je stajao 5,3 milijuna reichmaraka, što bi danas iznosilo 200 milijuna dolara, a u Njemačkoj zaradio samo 75.000 reichmaraka, to nije bio dobar početak.
To je bila financijska katastrofa, jedan od najvećih financijskih promašaja u kinima svih vremena. No ima u toj kataklizmi poetske pravde. Filmu koji osuđuje kapital i posvećuje radničku klasu te koji su upravo zbog toga nazivali komunističko-socijalističkim i nacionalsocijalističkim, a i zbog navodnog komunizma zabranjivali prikazivati u nekim zemljama, nije bilo suđeno da bude kapitalistički isplativ.
Sve što je izgubio na bankovnom računu, stostruko mu se vratilo na duhovnom kontu, gdje je s kamatama divljenja generacija ljubitelja filma postao dio svjetskog blaga i prvi film upisan u Registar svjetskog sjećanja.
Povijest mu, međutim, nije bila milostiva. Izvorna verzija je izgubljena i od sedamdesetih godina počinje mukotrpno spašavanje filma. Rekonstruirana verzija u trajanju od 124 minute prvi je put prikazana na Berlinskom festivalu 2001. godine.
Otvorio je sasvim novu eru filma
Sedam godina kasnije, 2008., u Argentini je pronađena oštećena 16 milimetarska kopija izvorne verzije i 2010. je dovršena najnovija rekonstrukcija od 148 minuta, samo pet minuta kraća od Langove iz 1927., u koju su inkorporirani dijelovi argentinske u, nažalost, suženom formatu i s velikim oštećenjima koja se nisu mogla digitalno popraviti.
To još nije Langova izvorna verzija, jer umjesto scena koje nedostaju čitamo opise koji povezuju priču, no sad barem možemo vidjeti Langovu cjelinu.
Od ruševine preostale nakon svjetske distribucije raznih verzija koje su krajem dvadesetih godina skraćivane po željama distributera i prikazivača te nakon razaranja u ratu i nestanka negativa, Langov je film sačuvan i danas ga gledamo kao jedno od čuda posljednjih godina nijemoga filma, dovršenog 1927., u godini kad je prikazan prvi zvučni film.
Drugim riječima, "Metropolis", taj trijumf moderne i moćne njemačke kinematografije, već je tad bio anakronizam, znanstveno-fantastični film koji znanstveno kasni za novim zvučnim filmom. Kasnit će Lang s još dva nijema filma, "Špijunima" (1928.) i "Ženom na Mjesecu" (1929.), a onda će nas 1931. zadiviti svojim prvim zvučnim filmom, remek-djelom "Ubojica M", koji krasi disciplina i odmjerenost kakvu u njegovim nijemim filmovima ne možemo ni naslutiti.
Langovi nijemi filmovi bili su rastrošni i raskošni na svim razinama, a "Metropolis" prednjači u neobuzdanosti i odbijanju kompromisa. Bio je to doslovno kolosalan, danas nezamisliv i nemoguć, produkcijski pothvat. U filmu se pojavljuje 38.000 statista: 25.000 muškaraca, 11.000 žena, 1100 muškarca obrijane glave (Lang je tražio 4000, ali toliko ih se nije pristalo obrijati), 750-ero mršave, neuhranjene djece (Berlin ih je u doba krize i nezaposlenosti bio prepun te pretpostavljam da ih se, po Langovoj naredbi, nije smjelo do završetka snimanja dobro hraniti da se ne udebljaju), te još 100 tamnoputih i 25 azijskih statista.
Nije se štedjelo ni na čemu, unatoč bankrotu studija UFA i otkazu šefu produkcije, slavnom i moćnom Erichu Pommeru. Fritz Lang je bio zloglasan kao redatelj koji od glumaca i statista traži nadljudske napore, tjera ih da se satima smrzavaju u hladnoj vodi, gore na lomači s pravom vatrom, izvode vratolomije kao da su kaskaderi i ponavljaju kadrove sve dok ne budu, po Langovu sudu, savršeni, ali i posve iscrpljeni, na rubu tjelesnog i nervnog sloma.
Možda se toliko trudio i bio tako okrutan jer je znao da se upustio u izazov nove vrste filma, izazov žanra koji će tek kasnije stvoriti svoje modele i matrice. Bilo je filmova znanstvene fantastike i prije "Metropolisa" Fritza Langa. Već 1902. Georges Melies snima luckasto "Putovanje na Mjesec" prema romanu Julesa Vernea, a jedan od pionira ruskog filma, Jakov Protazanov, režira 1924. prvi sovjetski znanstveno-fantastični film "Aelita, kraljica Marsa".
No Langov je film 1927. bio nešto novo i posve različito od tih svemirskih pustolovina, a takav je, sudeći po popularnosti, ostao do danas. "Metropolis" se nije bavio putovanjima u svemir i planetima poput Mjeseca i Marsa, nego životom na Zemlji, sličnom životu u sadašnjosti, ali sa znanstveno-fantastičnom pretpostavkom da se taj život zbiva u bliskoj budućnosti.
Bunuel ga je najbolje opisao
"Metropolis" je prvi veliki futuristički film u kojemu se gledatelj ne prepušta svemirskim pustolovinama, nego se suočava sa životom koji poznaje i s mogućim izobličenjima toga života koja već u doba nastanka filma nisu bila ni znanost ni fantastika, nego stvarnost.
Ne zna se kad se zbiva radnja "Metropolisa", krajem 20. ili početkom 21. stoljeća, ili, kako neki tvrde, 2026., sto godina nakon snimanja samoga filma, no to nije ni važno jer ono što je u filmu bitno zbivalo se već tad, 1927., zbiva se danas, a zbivat će se i u budućnosti. Manjina koja ima moć, novac i oružje vlada većinom koja ima vrlo malo ili ništa i mora služiti bogatoj manjini, bilo u totalitarnoj diktaturi, bilo u demokraciji s prividom ispeglanih staleških šavova.
Ništa se nije promijenilo od 1927. do danas te isti model, čak vrlo sličnu priču o porobljenoj većini koja se buni protiv vladajuće manjine, imaju i današnji futuristički filmski serijali, poput "Igara gladi" i "Različite". Langov su film hvalili i optuživali kao komunistički i boljševički, nacistički i fašistički.
Voljeli su ga komunisti, poput Sergeja Ejzenštajna, nacistički vođe Adolf Hitler i Joseph Goebbels, filmski majstori znanstvene fantastike, poput Stanleyja Kubricka i Ridleyja Scotta te genijalni nadrealisti, kakav je Luis Bunuel koji je u svojem tekstu napisanom nakon premijere 1927. dao najbolju i najlucidniju kritiku "Metropolisa":
"Film 'Metropolis' nije jedan film. 'Metropolis' su dva filma spojena trbuhom, ali s potpuno različitim, stvarno krajnje suprotstavljenim, duhovnim potrebama. Oni za koje je film diskretan pripovjedač priča doživjet će duboko razočaranje 'Metropolisom'. Ono što nam film govori je trivijalan, pretenciozan, pedantan, otrcan romantizam. Ali ako ispred priče stavimo plastično-fotogeničnu osnovu filma, onda se 'Metropolis' može nositi s najvišim standardima i osvojit će nas kao najčudesnija slikovnica ikad izmaštana. Zamislite, dakle, dva protivnička elementa pod istim znakom, u zoni našeg senzibiliteta".
Ova nadahnuta Bunuelova dijagnoza Langova filma točna je i danas. Svi ideološki atributi filma, poput optužbi (ili pohvala) za nacizam i komunizam, nevažni su jer nemaju pokrića u samom filmu, osim općih mjesta koja su u temelju svih diktatorskih režima, od babilonskog i egipatskog do sovjetskog i nacističkog.
Ali ako, poput Bunuela, zanemarimo priču i prepustimo se slikovnom bogatstvu "Metropolisa", doživjet ćemo pravi sadržaj filma, koji izvire iz Langova univerzalnog ikonografskog mitskog humusa oplođenog sastavnicama klasičnog, i svega što je tad bilo moderno i novo, te popularne kulture ili, preciznije, šunda toga doba.
U "Metropolisu" postoji neki neobjašnjivo skladan estetski suživot gotike i Bauhausa, Art Decoa i Breughela, Biblije i stripa, filmskih serijala, poput Feuilladeova "Fantomasa" (koji je Lang obožavao) i Goethea.
Lang je od početka karijere s lakoćom spajao profinjeno i profano, uzvišeno i prizemno, elitno i popularno. Nakon "Umorne smrti", "Doktora Mabusea, kockara" i diptiha "Nibelunga", u "Metropolisu" je tu strategiju doveo do savršenstva. Prvo je obavio, kao u i četiri spomenuta filma, okrutan posao izbacivanja psihologije kao otrovnog tereta koji zagađuje figure filma i njihov okoliš te kvari ozonski čist prostor slobode suživota mita i šunda.
Sjećate li se Queena i "Radio ga-ga"?
Lang će se u budućim filmovima dokazati kao vrstan znalac psihologije, tako da je njegovo oblikovanje junaka po modelima popularne kulture, odnosno arhetipova, svjestan izbor, kao što je svjestan izbor njihovo ponašanje koje može biti krajnje karikirano i teatralno, pretjerano čak i za nijemi film.
Kad usporedimo glumački stil "Metropolisa" s, recimo, stilom glume u nijemim filmovima Bustera Keatona, Ericha von Stroheima ili Josefa von Sternberga, tad Langova znanstveno-fantastična distopija izgleda poput pučke melodrame u kojoj glumci mlataraju rukama, mahnito krše ruke, trče kao nenormalni, izvode smiješne grimase, šire oči i razvlače usta kao da su u animiranom filmu.
Paradoksalno, ta teatralna i karikirana gluma nimalo ne šteti ni filmu ni licima, jer Lang usuglašava njihovu pretjeranost s pretjeranostima svih sastavnica filma, od scenografije i fotografije do geometrijski preglednih masovnih prizora i gotovo zadanih, neizbježnih i, čini nam se, kako je ustvrdio Francois Truffaut, jedinih mogućih kompozicija kadrova.
Drugim riječima, ma koliko glumci bili teatralni i sumanuti, film je smiren, autoritativan i ne da glumcima da svojim glumačkim bjesnilom poremete Langov skladan vizualni metabolizam.
Glumci i junaci mogu gubiti dah i smjer, film ide samo jednim putem: Langovim. Već sam početak filma na impresivan način najavljuje gledatelju što može očekivati. Nakon panorame nebodera Metropolisa i naslova filma u Art Deco stilu, gledamo detalje kružnih dijelova strojeva koji se vrte, vrte i vrte, a onda slijedi kadar zidnog sata na kojemu vidimo da se bliži podne.
Mlaz pare iz trubastih cijevi podno nebodera predika ovaj vizualni ples kružnih oblika i označava kraj radne smjene. Slijedi ulazak radnika u lift zombijevskim hodom, po šest u redu, pognute glave i pokreta maloumnika. Spuštaju se dublje u zemlju gdje žive u zgradama bezličnijim od njih, a ni u svojem životnom okolišu ne ponašaju se poput slobodnih i razumnih ljudi, nego trapkaju u stroju kao pokretni ljudski tepison.
Nakon što smo upoznali radnički robovski stalež iz mraka podzemlja, gledamo sinove vladara i vlasnika tvornica koji u svojem klubu negdje na krovu grada, pod svjetlom sunca, trče prepone na atletskoj stazi dostojnoj olimpijskog stadiona, a kad se zabave sportom, čeka ih u raskošnom Art Deco vrtu pravi kapitalistički harem, kordon seksualnih objekata, odnosno privlačnih ljepotica.
Lang je, naravno, mogao uvesti u film radnike i kapitaliste na mnogo smireniji, suptilniji, realističan i životno prepoznatljiv način, no nije mu bio cilj napraviti presliku životne drame, nego futurističku bajku u kojoj su sve suprotnosti ogoljene do kosti i ekspresionistički oštre do nepodnošljivosti. Takvo naglašeno pretjerivanje, tipično za temperamentno razdoblje ekspresionizma, dalo je Langovu "Metropolisu" bezvremenu i svevremenu moć transformacije u radovima kasnijih stvaralaca.
Langov "Metropolis" već od nastanka pa sve do danas nadahnjuje redatelje, pisce, rock pjevače i sastave, kazališne pisce i redatelje, slikare, baletne koreografe... U tom je smislu "Metropolis" poput nekog prafilma koji trasira pravce i puteve civiliziranijim filmskim razdobljima i sljedbenicima.
Radnička svetica propovijeda u katakombama
U Langovu filmu ima dovoljno mitskog, vjerskog, političkog, znanstvenog, ideološkog, spolnog, industrijskog i raznog drugog blaga da svatko može uzeti ono što želi i pritom ne biti kradljivac, nego blagoslovljeni poklonik. Langova, kako kaže Bunuel, "plastično-fotogenična osnova filma" toliko je opčinjavajuća da gledatelj kroz banalno sklepanu priču Langove scenaristice i tadašnje supruge Thee von Harbou, buduće nacističke sljedbenice, kroči nesvjestan njezinih mana.
Od početne scene zombijevskog ulaska smjene radnika u lift pa sve do završnog rukovanja radnika Grota s vlasnikom tvornice i grada Fredersenom, čemu poput spasitelja posreduje pomalo budalasti Fredersonov sin smiješnog imena Freder, u gledateljevu se svijest i memoriju upisuju prizori i kadrovi koje je nemoguće zaboraviti. Nije uopće važno sviđa li se gledatelju film ili ne, važno je da ga nikad neće zaboraviti.
"Metropolis" je poput tisuću i jedne noći suvremene i buduće civilizacije ljudi i strojeva, vlasnika i radnika, znanstvenika i robota, propovjednika i spasitelja, gospodara i slugu, vjernika i nevjernika. To je cijeli jedan svijet čarobno geometrijski omeđen Langovim svjetlom i tamom. Svijet u kojemu je sve moguće, ako se usudite, poput Langa, biti dovoljno hrabri savladati kukavički strah od optužbe za loš ukus ili dobar, svejedno.
U tom svijetu nevina djevojka, radnička svetica, može u katakombama robovskim radnicima propovijedati o dobru i zlu te navještavati spasitelja. Ista ta djevojka, transformirana u robota, može postati moderna biblijska apokaliptična babilonska kurva koja svojim plesnim seksualnim akrobacijama dovodi bogatu mušku klijentelu do ludila, tučnjave, ubojstva i samoubojstva. A nakon što sludi bogate vladare,
može u podzemlju pretvoriti pokorne radnike u razularenu rulju koja uništava i sebe i vlasnike. Radnička svetica može se, kako bi se spasila, tarzanovskim skokom uhvatiti za uže zvona katedrale i ljuljati se dok zvono poziva razjareni puk u crkvu. U tom Langovu svijetu ludi znanstvenik (koji nije uopće tako lud, samo pripada tom arhetipu, a Lang poštuje tradiciju) zvonkog imena Rotwang stvara ženskog robota kako bi oživio mrtvu ženu koju je volio, a koju mu je preoteo njegov gospodar Fredersen.
Taj se robot ne zove robot, jer još Karel Čapek nije patentirao tu riječ, nego se zove (opet zvonko njemački) Maschinenmensch, Strojočovjek ili Čovjek-stroj (privlačan izgled Langove robotice preuzeo je sedamdesetih godina George Lucas i dao ga robotu C-3PO-u u "Zvjezdanim ratovima").
U toj Langovoj znanstveno-fantastičnoj Ali-Babinoj pećini ima mjesta i za priču o Kuli babilonskoj preslikanoj s Breughelove slike, koju u filmu gradi onih 1100 redateljevih ćelavih statista koji su pristali obrijati glave.
Ima mjesta i za stotine neuhranjene berlinske djece koja se dave i smrzavaju u vodenoj bujici finalnog biblijskog potopa tvornice, strojeva i radničkih nastambi u zemljinoj utrobi. A ima mjesta i za najelegantnije automobile dvadesetih godina koji kruže gradom navodno sto godina modernijim, a redatelja uopće ne zanima što u istim kadrovima filma spaja vozila svoga doba s panoramom daleke budućnosti.
Poput alkemičara, Lang u filmskom laboratoriju UFA studija iz svakog materijala koji uvrsti u filmski eksperiment svojeg prafilma žanra ZF-a tali zlato.
Pobjegao od Hitlera, shvativši da je ovaj luđak
Nije zaludu Adolf Hitler, koji je sebe skromno nazivao samo običnim kustosom i kolekcionarom umjetnina, obožavao "Metropolis" te naredio svojemu ministru propagande Josephu Goebbelsu i budućem arhitektu nacističkog tisućljetnog carstva Albertu Speeru da Treći Reich mora izgledati kao Langov film. Nanjušio je, poput lovačkog psa, miris vječnosti.
Posredstvom Goebbelsa, ponudio je Langu da bude vladar i tvorac novog njemačkog nacionalsocijalističkog filma, i to bez obzira na to što mu je majka Židovka.
Hitler mu je to milostivo oprostio, a Lang je, vidjevši da ima posla s luđakom, pobjegao iz Njemačke tvrdeći da više nimalo ne voli "Metropolis". Posvetio se novoj i bogatoj filmskoj karijeri u Hollywoodu, a "Metropolis" ostavio na užitak i korist svima koji vole, kako kaže nadrealist Luis Bunuel, tu "najčudesniju slikovnicu ikad izmaštanu".
