Klasik srpske, a po mnogo kriterija i hrvatske književnosti Bora Ćosić u rijetko svestranom opusu bavi se i poezijom. Tako mu je ovih dana Hrvatsko društvo pisaca u svojoj uglednoj biblioteci Poezije objavilo zbirku "Profane", i to pod uredničkom paskom neumornog Krune Lokotara. Zanimljivo, isto je društvo Ćosiću prije devet godina objavilo i zbirku poezije "Razvoj kraljičinog gardiste" (urednik Nikola Petković), a o kojoj je iznimno pohvalno pisao Miljenko Jergović. Jergović se bavio i Ćosićevom zbirkom "Zapisi iz mrtvog doma", koju je 2013. objavio Durieux. Još 2002. godine Meandar je objavio i Ćosićevu zbirku "Irenina soba", s bilješkom da je tu riječ o njegovoj drugoj zbirci, pa se može reći da je hrvatsko nakladništvo iznimno gostoljubivi, pa čak i povlašteni dom klasikova pjesništva, koje tek čeka stručnu valorizaciju.
Urednik najnovije Ćosićeve zbirke Kruno Lokotar otkrio nam je da su u njoj prikupljene pjesme nastale tijekom Ćosićeva berlinskog pandemijskog lockdowna iz 2020. godine. I doista, u 79 pjesama, koliko ih se našlo u knjizi, jasno se može osjetiti živo i turbulentno multikulturno bilo berlinskih ulica koje pjesnički majstor zaigran u katrenima i distisima nadgleda s prozora jedne zgrade pretvorene u njegov više manje dobrovoljni i obrambeni zatvor. Štiteći se od opasnog virusa (kad je pisao ove pjesme, Ćosić je ušao u 89. godinu), pjesnik se branio neobaveznom, nimalo crnom i dešperantnom, a na mahove i satiričnom poezijom, i to u stalnom dijalogu s literarnim klasicima poput rimskog pjesnika Katula, koji mu je u ovim stihovima najčešći lirski suputnik. Pri tome se nije našao u raljama lažne i licemjerne političke korektnosti, koju je prkosno i nadmoćno odlučio ignorirati, pa su mu pjesme i provokativne i inspirativne, na mahove čak i subverzivne, podsjećajući na davnašnja platna Pietera Breughela mlađeg.
Ima u Ćosićevim pjesmama i nekakve opuštene kerempuhovštine, kao da se iskusni prozni maestro šeretski veselo, a ponekad ipak i jetko šali i na vlastiti račun gledajući na svijet sa svog sigurnog, izoliranog berlinskog podesta koji vrlo često ima ulogu i snagu propovjedaonice. I kao što se posljednjih godina, pa i desetljeća, otkad je postao svojevrsni izgnanik, Bora Ćosić i u prozi intenzivno bavi autobiografizmom, tako su mu i pjesme memoarske i ispovjedne, pune biografskih štikleca i osobnih preferencija, napose onih filmskih i književnih, ali i filozofskih. Svojevrsni je to dnevnik života jednog osebujnog intelektualca koji i u visokoj životnoj dobi ne zna za krizu inspiracije i imaginacije, nego ima pregršt ideja, metafora, preokupacija i sentenci..., pa ih prikuplja u pjesmama u kojima bježi od slobodnog stiha, igrajući se rimama poput nestašnog djeteta. Pritom piše poeziju koja je i više nego kontaktibilna i nehermetična, pomalo u raskoraku sa suvremenim sve ozbiljnijim i otuđenijim pjesničkim normama.
Ali Ćosić je svjestan vlastite vrijednosti, pa se trendovskim normama ne opterećuje, jer su njegovi uradci na duge staze, stvoreni da izdrže test vremena. Kako se to prilično upućeno, ali i apstraktno nagađalo, uz Dubravku Ugrešić, Ćosić je bio među najozbiljnijim ovdašnjim kandidatima za Nobelovu nagradu. Njegov opus, koji je itekako vezan i za rodni mu Zagreb, koji dijeli s Miroslavom Krležom, ili pak za istarsko rapsodično veleutočište u Rovinju, koje je dijelio s Mirkom Kovačem i Radomirom Konstantinovićem, Ćosića je čvrsto usidrio i u hrvatsku literarnu, ali i ne samo literarnu zbilju. HDP-ova zbirka "Profane" zanimljiv je kamen na tom ćosićevskom putu na kojem poezija sublimira prozu, a proza naviješta poeziju.
