Poezija je zapravo postala dnevnik naših života

Tetiana Teren ukrajinska je novinarka, kulturna menadžerica i organizatorica brojnih književnih i kulturnih projekata i programa. Gotovo sedam godina radila je kao izvršna direktorica Ukrajinskog PEN-a, a trenutno boravi u Zagrebu na književnoj rezidenciji te je sudjelovala i na festivalu Stih u regiji, zajedno s brojnim drugim gošćama iz Ukrajine. Kakvo je bilo njezino iskustvo u Hrvatskoj, kako je rat utjecao na suvremenu ukrajinsku književnost i zašto je važno prevoditi ukrajinske autore – sve su to pitanja kojih smo se dotaknuli u razgovoru s njom i na koja smo pokušali naći odgovore.

Trenutno boravite u Hrvatskoj u sklopu književne rezidencije, možete li nam reći nešto više o tome?

Prije nekoliko mjeseci napustila sam radno mjesto na kojem sam bila gotovo sedam godina. Bila sam izvršna direktorica Ukrajinskog PEN-a i bila je to jedna duga etapa u mojem životu, a sada sam u fazi kada se mogu osvrnuti na sve što sam radila prethodnih godina. Vratila sam se svom starom projektu koji sam započela još 2013. godine i koji nosi naziv RECvizyty. Riječ je o antologiji velikih arhivskih razgovora s brojnim ukrajinskim piscima. Već su objavljena tri sveska takvih razgovora, a sada pripremam i četvrti. Također sam usredotočena i na buduće projekte u čijem će fokusu biti razvoj književnosti u onim ukrajinskim regijama koje se nalaze u blizini linije fronta. Još sam prije dosta vremena od Tomice Bajsića, koji je mnogo godina bio predsjednik Hrvatskog PEN-a, dobila poziv da dođem na rezidenciju. Inače sam češće ja ona osoba koja organizira rezidencije za druge autore, ali ovoga puta mi je stvarno trebala pauza jer sam radila i na diplomskom projektu i na brojnim kulturnim projektima koje uskoro planiram realizirati. Osim toga radim i na knjizi i sada baš uređujem i dorađujem preostale intervjue s ukrajinskim piscima.

Kako je rat utjecao na ukrajinsku književnost? Što se u njoj promijenilo?

Promjene u suvremenoj ukrajinskoj književnosti počele su još 2014. godine s našom Revolucijom dostojanstva, a onda i s ruskom agresijom na Ukrajinu. Tu govorimo o dokumentarnoj književnosti i dokumentarnom periodu koji se ne tiče samo svih književnih žanrova nego i svih tipova kulture u Ukrajini. U početku je to bila želja da se zabilježi taj trenutak u vremenu, sve što se događalo na Majdanu, naša emocija u tom trenutku. Ja sam te 2014. godine na prijedlog spisateljice Oksane Zabužko uredila knjigu pod naslovom "Ljetopis očevidaca". Bila je to zbirka glasova s Majdana koja je uključivala i brojne pjesme tada objavljene na društvenim mrežama. To je bio svojevrsni puls tog vremena, radili smo na toj knjizi i kada smo je završili i u njoj objedinili sve te tekstove, postalo je jasno da nastaje nova književnost. Naravno, mi ne znamo što će od nje ostati u budućnosti, kako će je ocjenjivati buduće generacije, ali već se tada pojavila potreba za tim dokumentiranjem u književnosti, potreba koja će kasnije samo postati još snažnija.

I kako je onda na sve to utjecala potpuna ruska agresija na Ukrajinu?

Rekla bih da je od početka potpune ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine to dokumentiranje doseglo neke nove razine. Prije je bila riječ isključivo o dokumentiranju tog trenutka, emocije koja se u tebi javlja „ovdje i sada“, a sada je ono u velikoj mjeri povezano s dokumentiranjem zločina. Naravno, poezija nije onaj tip dokaza koji se može predočiti na međunarodnim sudovima, ali ona svejedno bilježi i dokumentira ono što agresor danas radi protiv Ukrajine i ukrajinskog naroda. Iako ona nije sudski dokaz, ona je ipak instrument koji pomaže u razumijevanju svega što se događa, koji pomaže da čak i ljudi iz drugih država vide i razumiju kroz što prolazimo, što se događa na toj nekoj osobnoj, ljudskoj razini koja svima postaje bliska i razumljiva.

U posljednje vrijeme jasno je kako je upravo poezija postala najvažnijim žanrom u suvremenoj ukrajinskoj književnosti. Zašto baš poezija?

Ukrajina ima veliku i bogatu povijest žanra poezije i oduvijek se zapravo govorilo kako je u Ukrajini najjača upravo poezija. Od 2014. godine ona je ponovno postala glavnim žanrom, žanrom koji bilježi emocije i ono što se u tom trenutku događa. Za prozu i sve ono što pisanje proze zahtijeva jednostavno nismo imali vremena. Rat traje već više od deset godina i poezija je u tom periodu zapravo postala dnevnik naših života, ali istovremeno i način dokumentiranja i pamćenja našeg iskustva, svih zločina s kojima se susrećemo te nešto što nam pomaže da u svijetu danas o tome govorimo.  Ovo sam već spominjala i tijekom festivala – pjesnikinja Viktorija Amelina tu je vrlo važna i vrlo simbolična ličnost. Ako govorimo o njezinoj poeziji, ona ju je sama nazivala dokumentarnom poezijom i često je znala reći da to zapravo i nije poezija, da je to jednostavno pokušaj i način pronalaženja jezika, način da se razumije ono što mi govorimo i sve ono što nam se događa. O tome svjedoče i mnogi primjeri iz njezina života. Ona je bila osoba koja je neprestano pokušavala pronaći način na koji riječi mogu pomoći ljudima, ona se i sama počela baviti dokumentiranjem ruskih ratnih zločina i to je postalo dio njezina iskustva, kako u poeziji, tako i u njezinim memoarima Looking at Women Looking at War.

Stalno se vraćamo na to razumijevanje iskustva Ukrajinaca i u drugim državama. Možete li nešto više reći o tome? Na koji način bi se u svijetu trebalo govoriti o Ukrajini, kakva su vaša iskustva s gostovanjima u inozemstvu?

Tako se poklopilo da se baš danas kada vodimo ovaj razgovor, dakle 1. srpnja, u Ukrajini isprepliće nekoliko događaja. Danas je druga godišnjica Viktorijine smrti, rođendan Volodimira Vakulenka, a prije nekoliko dana preminuo je i pjesnik Igor Kalinec i jutros sam pročitala da se Ukrajina baš danas oprašta od njega. On je bio jedan od naših najvećih pjesnika, svojevrsni vitez ukrajinske književnosti i zapravo jedan od posljednjih predstavnika starije generacije pjesnika. Dakle, danas je dana kad se isprepliće više tih niti pamćenja, generacija, kulture i književnosti. Što se tiče ukrajinske književnosti u inozemstvu, od 2022. godine na Ukrajinu je nekako usmjerena posebna pažnja. Dobivali smo puno poziva za različita gostovanja i gotovo da se nije mogao odviti neki kulturni događaj, a da se na njemu ne čuju ukrajinski glasovi. Naravno, to nisu uvijek bila jednostavna gostovanja jer dolazak u drugu državu podrazumijeva i prilagođavanje lokalnom kontekstu, odnosno moramo uvijek donijeti ono što je važno za nas, ali i ono što može odjeknuti među publikom, među ljudima koji nas slušaju. Ovo što ću sada reći zvuči neugodno, ali takvih je događaja danas puno manje. Povijest i sadašnjost stalno se mijenjaju, događaju se nove tragedije, sada traju drugi ratovi, dolaze neki novi ljudi i pažnja se smanjuje. Ali prijatelji ipak ostaju, ostaju kulture koje cijelo vrijeme podržavaju Ukrajinu. 

Kakvi su u tom književnom i kulturnom kontekstu odnosi Ukrajine i Hrvatske?

Kada govorimo o Hrvatskoj, još od svojih prvih dana rada u Ukrajinskom PEN-u, primijetila sam kako nam je Hrvatska čitavo vrijeme primjer najbližeg prijatelja i partnera. To je prvenstveno zahvaljujući Tomici Bajsiću koji je osam godina bio predsjednik Hrvatskog PEN-a. To je čovjek koji čitavo ovo vrijeme ukrajinski rat i ukrajinsku tragediju shvaća kao nastavak svoje borbe koju je i sam prošao, borbe za neovisnost Hrvatske kojoj je dao puno godina i zdravlja.  Tomicu sam prvi puta upoznala kad sam s Viktorijom bila na Međunarodnom kongresu PEN-a u Indiji i više puta je dolazio u Ukrajinu u sklopu brojnih naših kulturnih inicijativa. Najzapamćeniji njegov posjet za mene bio je kada je jednom prilikom sam odlučio da odemo bliže do linije fronta, do Harkiva. Tijekom tih dana dok je boravio u Kijevu također su jako raketirali grad. Dakle on je s nama puno toga raznoga prošao i proživio i nikada neću zaboraviti trenutak kada je došao na Viktorijin sprovod. O tome nam ništa prethodno nije javio, nije nas upozorio, sjećam se da sam ga samo vidjela u crkvi. To je zapravo ta podrška o kojoj govorim, podrška koju nikada ne možeš u potpunosti izraziti riječima i koja zauvijek ostaje s tobom.

Dolazak u Hrvatsku, sudjelovanje na festivalu Stih u regiji i ta podrška koju cijelo vrijeme osjećamo za nas su izrazito važni, važno nam je osjećati tu solidarnost i biti među ljudima kojima ne moramo ništa objašnjavati. S druge strane, to je i strateški rad, rad za dugu budućnost, rad koji se odvija tu u Hrvatskoj i koji se odvija preko književnosti. Svaki put kada sam u inozemstvu ponavljam kako je Ukrajini potrebno oružje, kako mi ne možemo proizvoditi tu količinu dronova koje Rusija proizvodi iz dana u dan. No kada govorimo o trajnoj pobjedi Ukrajine, tu nije riječ samo o vojnoj pobjedi. Tu se radi i povijesnoj i kulturnoj pobjedi koja se jednostavno ne može dogoditi bez književnosti. Zašto stalno molim da se prevode ukrajinski autori, zašto stalno ističem da je to jedan od najvažnijih načina podrške? Zato što je to način da se shvati tko smo mi, da se razbiju laži i suzbije nepravda ruskih narativa o tome kako je Ukrajina dio Rusije, kako Ukrajina nikada nije postojala, kako ne postoji taj jezik niti ta kultura. Čitanjem naše književnosti mogu se shvatiti pravi razlozi za ovaj rat i zašto danas proživljavamo sve što proživljavamo. I to je toliko vrijedno, neprocjenjivo i jako smo zahvalni Hrvatskoj što nas sustavno podržava već puno godina.

Spomenuli smo festival Stih u regiji na kojem ste nedavno sudjelovali zajedno s ostalim gošćama iz Ukrajine i ukrajinska je delegacija na tom festivalu bila najbrojnija. Kakvo je bilo vaše iskustvo?

Uvjerena sam da se ovo što ću sada reći tiče i mene i svih ostalih autora koji su dolazili – mi često moramo procijeniti koliko su naša gostovanja na festivalima u inozemstvu korisna za Ukrajinu u danom trenutku. Moramo procijeniti koliko ćemo toga moći tamo reći, hoćemo li možda moći zamoliti za nešto ili se susresti s ljudima kojima možemo prenijeti našu poruku. I tu se sad opet vraćam na jako dugu suradnju i partnerstvo između Ukrajine i Hrvatske i na dugogodišnju podršku iz Hrvatske. Što se tiče velike ukrajinske delegacije na ovom festivalu, kao kulturna menadžerica koja je to sve malo promatrala i sa strane, mogu reći da sam primijetila dvije stvari. Prva je ta da je ovo bila mogućnost za nas Ukrajince da neko vrijeme provedemo zajedno, što je za nas danas vrlo rijetko. Traje rat, svi smo često raštrkani na različitim mjestima i nemamo uvijek priliku biti zajedno, razgovarati i družiti se.

A druga stvar koju sam primijetila je ta da je ovo bio ponešto drugačiji tip festivala i mogu reći da su mi takvi festivali nedostajali. Do 2022. godine u Ukrajini je bio svojevrsni val književnih i kulturnih festivala, gotovo u svakom ukrajinskom gradu, uz, naravno, velike festivale u većim gradovima, bila su neka kulturna događanja. I to su bili ti festivali na kojima smo mi mogli provoditi vrijeme zajedno, festivali s manjim programom i manjom publikom koji su nam omogućili da neko vrijeme budemo zajedno. Stih u regiji bio je upravo takav festival. Mogli smo se upoznati sa sudionicima iz ostalih država, porazgovarati s njima, nešto ih pitati, družiti se. To je bilo jedno jako lijepo iskustvo i o tome sam baš razgovarala i s prevoditeljicom Dariyom Pavlešen koja je već dugo među glavnim akterima u promicanju ukrajinske kulture u Hrvatskoj. Ona mi je potvrdila da je to vrlo hrvatski pristup kulturi i da tu jako važnu ulogu igraju kontakti među ljudima, a ovaj festival svakako pomaže u jačanju i stvaranju tih kontakata. Tako je bilo među Ukrajincima i Hrvatima, ali i među sudionicima iz drugih država, poput Portugala, Indije i ostalih – svi smo imali mogućnost bliže se upoznati jedni s drugima, mogućnost da jedni drugima ispričamo nešto o sebi i svojem stvaralaštvu. I to je zapravo savršeni primjer toga na kakvim sve razinama radi i nastaje kultura i primjer toga da su kulturi uvijek potrebni novi kontakti i nova prijateljstva.