Nikad nije imao problema s tim da javnosti baca neugodne činjenice u lice. Prije četiri godine mediji u istočnim dijelovima bivše Jugoslavije razapinjali su ga kad je izjavio da bi, u odnosu prema nacionalističkim i vjerskim pozivima na nasilje, civilizacijski iskorak bio da na nasilje pozove kakav radnik u ime borbe protiv privatizacijske pljačke. U bilo kojoj od novonastalih država.
Pa makar to bilo na proslavi 20 godina Republike Srpske. Balkan je za Andreja Nikolaidisa mjesto “na kojem netko tko je sklon kladiti se isključivo na najgori mogući ishod, može računati da će uvijek dobiti”.
EU pred čijim vratima mnoštvo nacija, na putu do koje se u Mediteranu utapaju tisuće izbjeglica, u ime koje su ginuli na Majdanu u Kijevu, takav EU za njega odavno ne postoji.
A ipak nije postao okorjeli mračnjak koji nije u stanju prepoznati da su ovdašnji narodi, koji su se donedavno tamanili, sačuvali dovoljno ljudskosti da si priskaču u pomoć u katastrofalnim poplavama.
Nagrađivani književnik i kolumnist svoje eksplozivne kolumne sad je objedinio u knjizi ‘Smjena straže’.
Express: Što vas je ponukalo na objedinjavanje kolumni?
Ima ih mnogo, a neke od njih, pomislio sam, nisu loše. Odabrao sam manji dio onoga što pišem. Većina tekstova objavljena je na sajtu žurnal. ba. Čitalac će u njima ponekad prepoznati moj bijes i uvijek osjetiti moju nemoć. To, dakle, nije mudra knjiga. Nisam u posjedu nikakve mudrosti koju želim podijeliti s čitateljem. Ostaje mi samo nada da u meni ima neke ludosti. U ime te nade odustao sam od pokušaja da tekstove organiziram u zaokružene cjeline. Uvod čini tekst pod imenom ‘Dug’. Knjigu zatvara tekst ‘Gdje su i što rade naši profesori marksizma’. Sve između su krhotine svijeta, diskursa, utopije... Ako čitatelj želi, od krhotina koje sam prikupio može pokušati složiti neku sliku, ideju, narativ. Ili, bolje, sve dodatno usitniti, samljeti, rasuti. Kao kada na slomljeno ogledalo stane čizma vojnika koji, maločas prenut iz sna, dolazi da preuzme stražu.
Express: Odakle ime ‘Smjena straže’?
To je iz pjesme Boba Dylana ‘Changing of the Guards’. Genijalna pjesma. Njen tekst je kriptoapokaliptički, ujedno i kriptorevolucionaran, poetski blizak onome što pišem.
Express: U knjizi potvrđujete Nietzscheovu tvrdnju da je odnos dužnik-vjerovnik temeljni društveni odnos; dug prema banci, društvu, Bogu, prirodi. Ostaje li prosječnom Balkancu ikakav drugi smisao života osim duga?
Ne samo Balkancu. Pogledajmo statistiku kojom barata Maurizio Lazzarato, recimo. Hrvatska ga je publika mogla čuti na Subversiveu, može ga i čitati jer je u Hrvatskoj preveden. Kod njega čitamo da je stanje takvo da se svaka francuska beba rađa sa 22.000 eura duga. Čovjek se rađa u lancima, dok se svugdje naokolo, dokle pogled seže, vijore visoko podignute zastave slobode. Prije nego što dijete odraste, pa počne raditi i vraćati dug, ono će trebati obrazovanje. Koje, uglavnom, nije moguće bez dodatnog zaduživanja. Federalne rezerve procjenjuju da ukupan iznos studentskih kredita u SADu iznosi 1000 milijardi dolara. Dug je, hoću vam reći, nasljedan. Povijest kapitalizma može se promatrati i kao povijest pokušaja onih koji imaju da se emancipiraju od onih koji nemaju. Ako pogledate Oxfamove statistike, kao i sheme svjetskog bogatstva koje je prošle godine objavio Credit Suisse, jasno je da su u tom nastojanju vrlo uspješni. Danas običan zapadni čovjek više nije potreban kao radna snaga. Rad se odavno preselio nekamo drugamo. Potreban je još samo kao potrošač i dužnik.
Express: Kad smo kod duga, Grčka više nije na naslovnicama. Je li je izgurala izbjeglička kriza ili članice EU smatraju da su se sa Syrizom dovoljno obračunale da sad Tsiprasa mogu normalno politički tretirati? Možda čak i kao “good guya”?
Da budem iskren, apsolutno ne razumijem što je Tsipras mislio i činio. Meni to izgleda kao nešto toliko iracionalno, da izmiče bilo kakvom analitičkom naporu. Moguće da je on čovjek koji je imao najbolje namjere, a onda na brutalan način bio suočen s ograničenjima politike nade na kojoj je osvojio vlast. A moguće je i to da je Tsipras samo demagog. U svakom slučaju, naučili smo da izoliran ljevičarski otok u Europi ne može opstati. Što se takozvane ‘radikalne’, sada vrlo bijesne ljevice u Grčkoj tiče, one koja se zauzima za izolaciju Grčke, njeno povezivanje s Rusijom itd., to je politika za predškolski uzrast. Što se tiče zadnjeg dijela vašeg pitanja, odgovor je da. Zapadni lideri su čak i Slobodana Miloševića neko vrijeme, nakon Daytonskog sporazuma, tretirali kao takozvani ‘faktor stabilnosti u regiji’. Ako je Milošević za njih neko vrijeme bio dobar momak, jer im se činilo da čini što njima odgovara, svakako da to može postati i Tsipras.
Express: Zašto je grčka ljevica toliko opasna po EU, kamatare iz Trojke, kako ste ih nedavno nazvali? I prijeti li njenim slomom uzlet Zlatne zore?
Lihvari su Syrizu, očito, uspjeli hendlati bez većih problema. Benjaminov nauk kaže kako je svaki uspon fašizma znak propale revolucije. Nakon sloma Syrize mogla bi se, dakle, dići Zlatna zora. Stanje u Grčkoj međutim nije tako loše da bi tako radikalna barbarska skupina dobila većinsku podršku. Ali ako se Zlatna zora nastavi razvijati u smjeru neke vrste pravoslavnog ISIL-a, što je posve moguće, onda oni podršku građana ne trebaju, tada oni vlast jednostavno mogu silom uzeti. Drugim riječima, u slučaju da grčko društvo propadne do mjere da bi takva vrsta povratka u barbarstvo postala moguća.
Express: Na Fališu je Chatzistefanou imao premijeru Fašizma d. d. Primjećujete li u EU pribjegavanje kapitalističkih elita fašističkim obrascima?
Mislim da je to pretjerano reći. Čitava ta grčka atinjemačka histerija meni ide na živce. Znate što, mnogo od onoga što se moglo vidjeti u Ateni u prethodnih godinu dana, ja sam već vidio živeći u Miloševićevoj Jugoslaviji devedesetih. O tome sam i pisao, odmah nakon što je Syriza došla na vlast, bilo mi je očito kamo to vodi. Već sam to vidio i znam ishod. Tako je i bilo.
Express: Što je s napadima na demokratske stečevine drugdje na jugoistoku Europe? Makar verbalnima. Karamarko je nedavno, nezadovoljan anketom, rekao da ne zna za koga će oni raditi kad on dođe na vlast. Dodik najavljuje da će u RS opoziciji suditi zbog veleizdaje. Orban se ograđuje bodljikavim ogradama u tri reda. Erdogan juriša u diktaturu. A ne čini se da se itko previše uzrujava.
Meni se čini da u Karamarkovim izjavama, kada je riječ o onome što političkim protivnicima namjerava činiti, osvoji li vlast, postoji kontinuitet. Dodik? I on je čovjek kontinuiteta, patuljasti diktator. Takođe, od prvoga dana bilo je jasno da Erdoganova vladavina vodi u diktaturu, da je njegova ambicija osvajanje Atatürkovih ovlasti, e da bi se obračunao s Atatürkovim naslijeđem. Turska je u regresiji i gura Balkan u regresiju.
Express: Turska se u vijestima ponajviše javlja u kontekstu zemlje iz koje je krenuo val izbjeglica na EU. Sahra Wagenknecht danas je u Bundestagu izjavila da bi SAD-u kao krivcu za to u najmanju ruku trebalo ispostaviti račun zbrinjavanja tih ljudi. A što je s EU? Mislim, pa te su zemlje čak i hrvatsko oružje slale u ruke al-Kaide.
Ova liberalno lijeva histerija zbog izbjeglica je vašar hipokrizije. ‘Ko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu’, glasi velika misao Maxa Horkheimera, kojom je ovaj upozorio na činjenicu da je fašizam bio ne samo produkt, nego posljednja linija odbrane kapitalizma u krizi. Shodno Horkheimerovu nauku, valja reći da svaki od naših intelektualaca, pisaca i novinara koji nije spreman govoriti o američkoj i europskoj imperijalnoj, pljačkaškoj, zločinačkoj politici koja uzrokuje kaos na Bliskom istoku, neka šuti i o načinima na koji imperij rješava neželjene posljedice krize koju je sam izazvao. Oni šute jer im se ne isplati, nije oportuno, neće se dopasti stranim ambasadama s čijim osobljem se rado druže i čije prijme u veselju posjećuju, a osim toga i ne pomaže u nastojanju da se dobiju studijska putovanja i iznad svega grantovi, ah grantovi! I zato, kada američki dronovi ubijaju muslimansku djecu, nećemo reći Obami da je ubojica, nećemo govoriti o konkretnoj krivnji konkretnih zapadnih lidera koji pale, ruše i ubijaju, pa se tom njihovom neprekinutom nizu zločina tepa ‘vanjska politika’, je li? Ali ćemo se zato rasplakati nad fotografijom dječaka koji se utopio bježeći pred užasima njihove ‘vanjske politike’, ali hoćemo o apstraktnoj krivnji “svih nas“, čime se konkretna krivnja za konkretna zlodjela rastače, razlijeva, gubi, apstrahira u gotovo pa metafizičku navodnu kolektivnu krivnju navodnih Europljana, u koje, ljubaznošću naših rasplakanih intelektualaca u koroti, bivamo ubrojeni i mi, koji smo Europljani, izgleda, jedino kada treba dijeliti krivicu.
Express: Tko najviše profitira objavom fotografije Aylana Kurdija mrtvog u plićaku Bodruma? Neki je smatraju ovovjekim pandanom napalm djevojčici. Drugi primjećuju da su se na tu fotografiju refererirali i Cameron i Erdogan tražeći još veći vojni utjecaj Zapada protiv Damaska.
Kažu da je Zhou Enlai na pitanje ‘Što mislite o Francuskoj revoluciji?’ odgovorio: ‘Prerano je reći’. To je i moj odgovor.
Express: Izvjesnoj neonacističkoj terorističkoj organizaciji Njemačka trenutačno sudi za ubojstvo 10 ljudi. Istodobno je sve više paleži skloništa imigranata i izbjeglica, napada navijača i ultrasa na izbjegličke kolone. Uz pohode Jobbika i sličnih, kakvu budućnost ima neonacistički terorizam u EU?
Mislim da ispadi grupa ekstremista nisu najveća opasnost. Oni su strašilo koje često pažnju skreće s mnogo opasnijih pojava i tendencija. Hoću reći, mislim da je istinski problem Europe ono što je u njenoj politici inherentno fašističko, a ne ekscesivne manifestacije eksplicitnog fašizma raznih ridikula.
Express: U jednoj od vaših kolumni jasno je da ste puni poštovanja prema Jonu Gnarru, anarhoidnom gradonačelniku Reykyavika, čovjeku koji je dobio izbore i preporodio grad totalno se sprdajući s političkim mainstreamom.
O njemu sam ovako zaključio: Budući da je spektakularno propao naš eksperiment s demokratskom vladavinom ‘nositelja vrline’, uglednih predstavnika naroda, iz dobrih kuća i još boljeg obrazovanja, najboljih među nama prema mišljenju naroda, možda bi trebalo pokušati sa vladavinom, prema mišljenju naroda, najgorih među nama. Zauzimam se za vladavinu ludih, oboljelih od aidsa, narkomana, pedera, lezbejki i svih koji izazivaju moralni bijes ‘tihe većine’ koja je aplaudirala uzoritim tenkovima koji su rušili gradove i vrlim piranjama koje su oglodale naše društveno bogatstvo. Predlažem da naši politički predstavnici ne budu birani iz društvenog krema nego iz društvenog taloga. Da vođe ne tražimo na elitnim sveučilištima nego na ispišanim ulicama. Ne u akademijama, nego u romskim i izbjegličkim kampovima. Zalažem se za to da na sjednice vlade i zasjedanja parlamenta ne dolaze glave obitelji u sivim odijelima, nego manični ulični propovjednici i mucavci u dragovima. Da se na okupljanjima državnog vrha ne sreću predstavnici našeg ‘društva izvrsnosti’, programirani da im se na prvi zvuk himne desna ruka lijepi za srce, nego oni koji teturaju i povraćaju dok svira himna. S ‘najboljima’ od nas kao vođama smo probali. Hajde baš da vidimo da li ‘najgori’ među nama mogu gore od njih.
Express: Tko vam je vredniji prezira; Credit Suisse ili pravosuđa koja su ih poštedjela?
Naš prezir prema bankama i sustavu koje su banke kreirale nalik je na prezir koji prema čobanima i mesarima gaje ovce koje, nakon što su ih dovoljno puta ošišali, vode na klanje.
