"Prije 20 godina završila sam školu za frizerku i make up stilistu i otad se time bavim. Diplomirala sam na umjetničkom fakultetu Nacionalne akademije u Lavovu 2005. godine. Od 2003. radim s Tarasom Himičem na projektu 'Invert pictures' uređujući frizure. Formirala sam tim za 'backstage' stručnjake prije pet godina pa nas često angažira i Nacionalno operno kazalište iz Lavova, a pokrećemo i vizažističku školu za ljude iz kazališta i s filma", kaže nam lijepa Janka.
Pitamo je kako je biti ukrajinska žena i kamo je nju osobno sudbina odvela.
"Dio Ukrajinki se rano uda, rodi djecu i tek tad počinje razmišljati što bi sa svojim životom, počinje misliti na sebe. Nove generacije točno znaju što žele od profesionalnog života, a problem je što se žene između 30 i 40 godina teško nalaze", kaže Janka Fajad.
Njezina ljubavna priča daleko je od tipične.
"Zaljubila sam se u 15-godišnjeg Sirijca kad sam imala 20 godina. Ima veliku i prijateljski nastrojenu obitelj i živjeli smo u toj prelijepoj toploj zemlji. Imao je bistro s dobrom hranom. Živjeli smo zajedno 15 godina, ali, nažalost, bez djece, iako smo se jako trudili. Imali smo periode međusobnog nerazumijevanja i nismo željeli slušati jedno drugo, pa smo se razveli prije godinu dana. Prema njemu osjećam toplinu bez obzira na sve, bez ljutnje ili povrijeđenosti, ipak smo živjeli zajedno 15 godina. Sad volim i voljena sam od strane čovjeka u čijim očima vidim želju da me razumije i bude blizu mene. Čeka nas puno teškoća jer živimo tisuću kilometara jedno od drugog, ja u Lavovu, a on u Dnjepropetrovsku, na istoku Ukrajine. Vjerujem da ćemo uspjeti zajedno nešto izgraditi. Vjerujem da se teškoće mogu prerasti ako se volite i vjerujete jedno u drugo. On je glazbenik i ima izvrstan bend. Jako mi je stalo da to ne odbaci zbog mene pa ćemo se nekako iskombinirati. Do proljeća bismo trebali živjeti zajedno u Lavovu. Radim od svoje 16. godine i obožavam svoj posao. Sad sam zaista zatrpana pozivima, što me jako veseli, pogotovo rad na filmu. Ali sanjam o balansu između poslovnog i privatnog života, željela bih djecu", iskreno nam kaže Janka te dodaje da joj nije problem pričati o svojoj intimi jer se dobro osjeća u svojoj koži, unatoč preprekama koje ona i njezin izabranik moraju riješiti da bi ostvarili što žele.
Jedna od njih je, naravno, novac, kojeg obično svima fali. Ukrajinci su prisiljeni često se snalaziti kako znaju i umiju jer im je prosječna plaća oko 200 eura, pa cvjeta siva zona i rad na crno. Iako je čarobno doći iz Hrvatske, gdje su primanja veća, te uživati u povoljnoj kupnji, skupim jelima u restoranu koja si možete priuštiti i dvaput na dan, a u klubovima bez problema piti koktele koji stoje 20-ak kuna, tužno je vidjeti da domaćinima nije tako. Ipak je to njihova zemlja i oni bi, kao i svi ljudi, uostalom, trebali imati dovoljno novca za normalan život u današnje vrijeme.
"U prosvjeti je plaća i niža, oko 100 eura mjesečno, zbog čega im je dopušteno da u mirovini mogu odraditi još polovicu radnog staža, do svoje 83. godine. Mislim da među zaposlenima oko 90 posto ljudi prima minimalac od 150 eura", kaže nam Davor Lagudza, 27-godišnji Vukovarac, pripadnik ukrajinske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koji završava studij u Ukrajini.
Njegovi su se preci u Hrvatsku doselili davnih 1890-ih. Pitamo ga čime se bavi.
"Studiram ukrajinski jezik i književnost, ostao mi je još samo diplomski rad. Zadnjih 14 godina bavim se ukrajinskim narodnim plesovima, sviram klavir, harmoniku, tamburu, baduru, odnosno instrument s čak 67 žica, pjevam u Narodnom ansamblu pjesme i plesa u Ukrajini Čeremoš, osam godina radim s djecom i predajem ukrajinski jezik u Hrvatskoj na ljetnim školama, vodim dječji zbor i ansambl, bavim se rukotvorinama, vezem, šijem, pišem pjesme na ukrajinskom i pišem roman pod pseudonimom Romko Matsitskyi, što u prijevodu znači Onaj Mali Što Se Često Zaljubljuje", smije se Davor te dodaje da je na njegovu filološkom fakultetu samo 30 muškaraca, a da se svake godine upiše od 100 do 200 novih studenata.
Nije znao točan omjer muškaraca i žena u Ukrajini, no neki ekstremni podaci pronađeni na internetu kažu da je to čak 70:30 u korist žena. Na ulicama se to ne osjeti, a za one fame o Ukrajinkama kao lakim ženama koje se mogu kupiti kao nevjeste i izvesti u strane zemlje kaže nam da nisu točne.
"Tu vlada neka vrsta matrijarhata koja je ostala iz vremena kad su muževi bili na ratištima, a žene se brinule za djecu, kuću i ostatak života. Kad bi Kozak, primjerice, došao kući na mjesec dana, obično bi ženi napravio još jedno dijete i opet otišao. Zato su žene tu uvijek bile one koje bi lupile šakom o stol kad bi trebalo. Zbog specifičnog sustava obrazovanja u dva modela, od 11 godina plus fakultet ili devet godina plus dvije, s kojim zapravo ne možeš ništa raditi, velika većina žena je visokoobrazovana. Neki podaci govore o čak 80 posto visokoobrazovanih, a u samom su svjetskom vrhu po stupnju obrazovanja", kaže nam Davor Lagudza.
Žene nisu bile baš sklone razgovarati o toj problematici, ali su nam rekle kako je istina da je većini žena bitno udati se. Trgovine vjenčanica su na svakom koraku, a ljudi na ulici simpatizirali su s mladencima na čiji je dan vjenčanja malo zarosila kišica, pokvarivši im veselje.
Lavov je grad koji ni iz čega slaže dobre priče, pa se tako u tvornici čokolade treba probijati među turistima da biste vidjeli proces manufakture i kupili suvenirčić. Na pročelju zgrade svaki dan točno u 20.24 sata metalni tramvaj pomakne se s jednoga kraja na drugi, metalna skulptura zmaja izriga vatru, a kostimirani čovjek ispriča priču. Unutra je restoran.
Imaju "rudnik kave", foru napravljenu kao da se kava kopa a ne uzgaja, najskuplji masonski restoran na svijetu, u kojem gostima na računu upišu nulu viška, ali naravno, nakon šoka, ipak plati normalnu cijenu, ili onaj u koji ulazite pod tajnom šifrom i morate popiti čašica medice kako bi provjerili jeste li Rus. Oni navodno od medice umiru.
Što se Rusa tiče, mučno podsjećanje na stvarnost može se vidjeti na plakatima na kojima traže oslobođenje političkih zatvorenika koji štrajkaju glađu, a kažu nam da je strašno što je lako zaboraviti da je dio zemlje okupiran jer su daleko od Krima. Otirači za noge i WC papir s Putinovim likom uobičajeni su suveniri. Ukrajina je najveća europska zemlja, ne računajući europski dio Rusije, a kažu nam i da je na drugome mjestu u Europi po konzumaciji alkohola.
U Lavovu se to ne primijeti, ali problem je značajan u zabačenim selima, u kojima ima puno sirotinje. Lavovljane najviše boli što su rijeku Poltvu zatrpali, odnosno pretvorili u kanalizaciju, u 19. stoljeću. Pokrenuli su i projekt otkopavanja rijeke, ali nam kažu da za to nema puno šanse jer bi građevinski radovi narušili statiku okolnih zgrada koje su na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Lavov ipak napreduje kao lav, s velikim godišnjim povećanjem broja turista.
U posljednjih deset godina dolazak turista povećao se čak četiri puta. U "muzej na otvorenom", kako tepaju tom gradu s puno studenata, najviše dolaze domaći gosti iz drugih krajeva Ukrajine, a slijede Poljaci, Amerikanci i Nijemci, koje privlači više od sto raznih festivala godišnje, od festivala čokolade, kave, ukrajinske božićne poslastice, pa do jednog od najpoznatijih jazz festivala u svijetu - Alfa Jazz Festivala.
Turisti im dolaze tijekom cijele godine i nemaju turističku sezonu kao mi. Nazivaju ga malim Londonom (jer često kiši), malim Parizom (jer televizijski odašiljač na vrhu park šume u središtu grada podsjeća na Eiffelov toranj) i malim Rimom (jer imaju bezbroj crkava). A gdje bi bili da uz to imaju i bogomdano sunce i more kao mi...
