U 2012. svjetske aukcijske kuće su, kako bi se to lijepo u narodu reklo, omastile brk. Nakon nekoliko godina latentne stagnacije izazvane svjetskom gospodarskom krizom, opet im je krenulo.
Tako je u 2012. sve što se prodavalo prštalo milijunima. Rušili su se rekordi, jedan za drugim, aukcijske kuće kao da su se natjecale koja će zgrnuti više dolara.
Sve je počelo početkom godine na Christie’sovoj dražbi u New Yorku, kada je za 106,4 milijuna dolara prodano ulje Pabla Picassa “Akt, zeleno lišće i poprsje“ iz 1932.
Nedugo zatim Sotheby’s je na dražbi u New Yorku prodao jednu od ukupno četiri verzije Munchova “Krika“. Tri su verzije u norveškim muzejima tako da je ova, iz privatne kolekcije, uspjela postići fantastičnu cijenu - 119,92 milijuna dolara.
Nakon te prodaje iz Sotheby’sa dali pojašnjenje kako je riječ “o dobroj prilici“, jer “moglo je biti i više“.
To je, otprilike, kao kad kupujete markirane cipele na sniženju pa više ne koštaju dvije tisuće eura nego tisuću. Stvarno prilika!
Iako su tada svi u art-biznisu pomislili da je postignut vrhunac u nadmetanju, samo nekoliko mjeseci poslije dogodio se tornado. Naime, “Kartaši“ Paula Cezannea prodani su za rekordnih 250 milijuna dolara.
“Kartaši” se ubrajaju u Cezannove omiljene teme. Ostale su četiri verzije te slike po najpoznatijim svjetskim muzejima, a ovo je bila jedina koja je ostala u privatnom vlasništvu. Dotadašnji vlasnik slike bio je grčki brodovlasnik George Embiricos, a nakon prodaje je prešla u vlasništvo kraljevske dinastije Katara koja je 2012. godine bila najveći kupac umjetnina na svjetskom tržištu.
Nije to, naravno, prvi slučaj tako uspješne prodaje. Bilo ih je i prije, samo nikada nije bilo ovoliko milijuna u igri.
Na primjer, 2000. godine Sotheby’s je ulje na platnu iz 1893. Paula Cézannea prodao za 60 milijuna dolara; iste godine Christie’s je prodao “Lopoče” (jedna od nekoliko verzija na istu temu) Claudea Moneta za 22,6 milijuna dolara; a 2002. ta aukcijska kuća ponudila je najveći broj impresionističkih slika i ostvarila fantastičnu financijsku dobit.
Treba reći kako su djela impresionista naročito omiljena i stoga za njima na dražbama uvijek vlada veliki interes. Ali, nažalost, ti jadnici nemaju ništa od toga - slava im je stigla prekasno, a novac je otišao na pogrešne adrese.
Naime, danas je široj publici manje znano kako su živjeli slikari na čijoj baštini danas mnogi zgrću bogatstva, i čija su djela u bogatim zapadnim društvima odavno postala pitanje prestiža i društvenog statusa.
Veći je dio njih živio u krajnjoj neimaštini, često na samoj granici bijede i gladi. Neki među njima, poput Renoira odvažno su se sučeljavali s životnim problemima, dok su oni drugi zapadali u teška depresivna stanja.
Čini se da je najtragičnije tu situaciju podnosio Monet koji se čak pokušao ubiti bacivši se u rijeku. Sreća pa rijeka nije bila nabujala!
Teško su pronalazili kupce za svoje radove jer za njih nisu bili zainteresirani ni kolekcionari ni trgovci umjetninama, a i ono malo postojećih galerija i muzeja odnosilo se prema njima maćehinski.
Osim toga, pariški Salon, tada najvažnija izložba koja je umjetnicima donosila slavu i karijeru, iz godine u godinu odbijao je primiti njihove radove. Pod takvim utjecajem čak su nekima od njih i vlastite obitelji okrenule leđa.
Nesretni Monet i tu je bio najgore sreće jer mu je teta Lecadre prestala slati novčanu pomoć govoreći kako on “nikada ne zna završiti sliku” i kako “uvijek nađe budale koje mu čestitaju”. Odakle je gospođa, kao i mnogi drugi, mogla znati da će joj nećak stotinu godina poslije postati unosna investicija.
K svemu tome 1870. došlo je do Francusko- pruskog rata gdje je najbizarnije prošao Pissarro čiju su kuću Prusi pretvorili u mesnicu, a njegovim slikama, kao i onima od Moneta, “popločali” vrt kako ne bi zamazali čizme!
Povrh svega toga, kada se napokon sve smirilo i kada su počeli izlagati svoja djela kritičar Louis Leroy, po izloženoj Monetovoj slici “Impresija, izlazak sunca”, ironično ih je prozvao impresionisti!
Danas se tim umjetnicima, koji su radikalno rušili mostove s prošlošću da bi otvorili put modernom artističkom istraživanju, svako toliko priređuju izložbe (jedna je upravo u tijeku u The Royal Academy of Arts u Londonu), a aukcijske kuće, kao što vidimo, masno prodaju njihova djela.
Baš me zanima što bi o tome, da mogu, rekli umjetnici koji su imali volju heroja da u svakodnevnom životu, unatoč velikim teškoćama, ne napuste svoj pogled na umjetnost i ne načine niti jedan kompromis ukusu onodobne publike.
