Krateći neobaveznim čavrljanjem probijanje kroz nesnosnu njujoršku gužvu na putu prema aerodromu i početku još jednog izleta po Europi, čileanska je spisateljica palestinskih i talijanskih korijena Lina Meruane arapskom taksistu rekla da palestinski izbjeglice i dalje kao odredište često odabiru Čile. "Sad su svi muslimani, kao vi, a postat će obični Čileanci. Kao ja." Osim što, podsjeća je taksist, nije "obična Čileanka". Iako ne bježi, ona je izbjeglica, Palestinka čija se noga nikad nije ni približila tlu "njezine" zemlje. Unatoč čvrsto izgrađenom čileanskom identitetu, taksistov je komentar tad već afirmiranu i nagrađivanu književnicu, prema Robertu Bolanu, "perjanicu mlađe generacije čileanskih spisateljica" i vlasnicu nezavisne izdavačke kuće Brutas Editions, naveo na izvođenje osobnog, koliko i društvenog pokusa, čijim se rezultatom može smatrati i nevelika, na dva dijela razdijeljena knjiga "Postati Palestinkom", čije sastavnice, "Postati Palestinkom" i "Postati drugima", funkcioniraju više kao produženi eseji, nego ozbiljne sociološke studije.
Meruane, pripadnica obitelji pravoslavnih Arapa čiji je pradjed u strahu pred "osmanskim prezirom" 1915. prebjegao u Čile, za obiteljsku se mitologiju, više nego samu povijest, zanimala koliko i potomci drugih izmještenih obitelji. Interes, ipak, nije bio dovoljno snažan da Palestinu prije tridesetog rođendana i sama posjeti, a kad se na taj pothvat odluči, bit će to na poziv prijatelja pisca iz Jafe, zamoljenog da joj opiše "palestinsko iskustvo". Paradoksalno, iako ondje nikad nije bila, o odlasku govori kao o "povratku kući", no apsurdnosti ipak pristupa mudro, ne gradi se kao da mjesto poznaje, ne poseže čak ni za, prilično šturim, obiteljskim sjećanjima te prostor Palestine, koliko joj zidovi i ograde dopuštaju, promatra vlastitom, sedimentima političke izloženosti zamućenom, optikom. Palestinkom prvi put "postaje" već na londonskom aerodromu s kojeg prenosi od izraelskih joj sigurnosnih agenata dodijeljeni biljeg "opasne osobe", no tek u samoj zemlji zadire pod površinu složenosti odnosa među stanovnicima palestinskog područja i naslućuje problematiku prelijevanja političkih odluka na banalnosti svakodnevnog života, poput pronalaska ispravnog kafića za ispijanje kratkog espressa i smirivanje jutarnje glavobolje. Zgrožena je napisima poput "Arape u plinske komore" ispisanima na pročeljima zgrada u Hebronu, a fascinirana pričama židovske emigracije čiji pripadnici dolaskom u Palestinu odbacuju cionističke stavove jer "lako je mrziti Arape iz Chicaga". Ne rezonira pritom da se i sama, kao pripadnica čileanske, time i najveće palestinske zajednice izvan matice zemlje, postavlja u položaj izvanjskog, samim time dovoljno sigurnog promatrača i nekoga tko će, kako sama zapisuje, "o nemiru Palestine govoriti u miru svog kauča".
Unatoč namjeri eseja da ostanu intimistički prikaz društvenopolitičkog problema predstavljenog kroz autobiografske zapise, aktualnosti bi i relevantnosti pridonijela autorska odluka da, uz osobni, prikaže i put odnosa Palestine i Čilea. Umjesto toga, Meruane se aktualnost odlučuje graditi na pitanjima problematike jezika, gradivnog elementa svakog identiteta, te zaključuje kako je jezik, uz ostalo, vrlo moćno oružje čiju ubojitu snagu ne treba zanemariti. Ispravno je to, no vrlo izlišno promišljanje jer autorica već na primjeru vlastite obitelji i prilagođavanja njihovih imena običajima strane zemlje može argumentirati varljivu prirodu jezika, no njezine lamentacije, zbog nedostatka konkretnijeg zaključka, ostaju samo to. Promišljanja "drugosti" sa sigurne udaljenosti.
