Kad netko napiše prvu knjigu, osobito ako se to dogodi u malo kasnijim godinama no što je obično slučaj s debitantima, kritičar se prvo uhvati piščeve biografije da bi uspostavio kakav-takav kontekst. Pa tako i ja, nakon što pročitam ime i naslov “Četvrta violina” (Buybook), premda nisam “od jučer” i neka predznanja ipak imam, u pretražnik ukucam Saša Savić i pričekam što će se dogoditi. Trenutak kasnije, umjesto čitanja romana, pažnju mi zaokupe intervjui i novinski tekstovi (osobito intervjui), pa mnogo dulje nego što inače traje checkiranje autora provedem u istraživanju konteksta. Već i sažetak svega onoga što možete pronaći i sami jednostavnim ukucavanjem imena autora romana koji prati tekst/preporuka Aleksandra Hemona, dovoljan je da se stekne dojam kako je riječ o doista iznimnoj profesionalnoj karijeri, a bogme i hobijima, kojima se književni debitant godinama bavi. Urednik i voditelj na kultnom Omladinskom programu Radio Sarajeva osamdesetih, početkom devedesetih odlazi najprije u Prag, potom u New York, gdje vodi jednu od najvećih marketinškim kompanija, Mediacom. Radio je kampanje za velike svjetske brendove (dovoljno je reći Coca Cola), dobio neke od najvažnijih nagrada u tom području, nositelj je titule najuspješnijeg menadžera, a priznanja nisu obišla ni njegovu agenciju. U slobodno vrijeme bavi se ribolovom, od pandemijskog doba i pčelarstvom, druži se s Hemonom, a odnedavno, eto, i piše. Kako navodi u jednom razgovoru za novine, kao poticaj za pisanje smatra svoj “sarajevski kružok”, u kojem se ne može “pričati obično”, jer “ako priča nije dobro ispričana, u dubokom si minusu”. Upravo ta vrsta pripovijedanja, poetika u kojoj se usmeno kazivanje uobličava u pisanje, priča koja mora biti zanimljiva, meandrirati, do kraja zaokupiti slušatelje jer će te inače “kružok” prekinuti ili, još gore, prestati slušati, prelijeva se u roman “Četvrta violina”.
Djelo, načelno, žanrovski najviše nalikuje na pikarski roman u kojem dva rođaka (od kojih jedan odgovara “autobiografskom” Saši) iz Praga, gdje su se našli kao izbjeglice tijekom rata u rodnoj Bosni, odlaze u Rumunjsku kako bi se na razne načine pokušali dokopati javora rebraša, najboljeg drva za izradu violina. Pod ovim “na razne načine” podrazumijevaju se sve moguće avanture koje im se putem događaju, likovi koji im u tome pomažu ili odmažu, nevolje koje ih snalaze, vještine kojima izbjegavaju najgore itd. U svom središtu “Četvrta violina” tako ima napetu i dinamičnu “on the road” priču, ispripovijedanu upravo onako kako bi se to učinilo u “kružoku”, trudeći se održati koncentraciju i onoga tko pripovijeda i onih koji slušaju. No ta iznimno filmična priča, odličan predložak za neku buduću bosansko-češko-rumunjsku koprodukciju, meni je prigodom čitanja na neki čudan način bila sekundarna. Svakako zanimljiva i čitka, ali u drugom planu. Ono što me puno više privuklo ovom romanu prisutno je već u uvodnom dijelu, odnosno okviru, u kojem pripovjedač Saša u jednom njujorškom dućanu bira novi instrument za svoju talentiranu kćer violinisticu. Tu je već naznačena dvostruka metaforičnost ovog romana; motivima naslovne četvrte violine i javora rebraša. Prvi motiv, a vjerojatno je čitatelju poznat status četvrte violine u orkestrima, možda je skriveniji, no svakako primjenjiv i na sudbinu onih koji devedesetih, slijedom ratnih okolnosti, počinju ispočetka, od nule, daleko od svojih rodnih gradova. Motiv javora rebraša, drveta za izradu violina koje inače raste u Bosni (što nije baš neka šire poznata činjenica), a zbog rata ga likovi ovog romana sad trebaju tražiti negdje drugdje, romanu daje mnogo šire konotacije – potrage za onime što više nemaš premda ti pripada, vrijednosti koje ne cijeniš dovoljno dok ih ne izgubiš, na kraju krajeva i potrage za vlastitim, izgubljenim i otetim identitetom i zavičajem. Nije na odmet spomenuti i to kako je to specijalno drvo za gudaće instrumente izuzetno rijetko. Ako te motive postavimo u prvi plan, priča s mnoštvom živopisnih likova (među kojima se svakako izdvaja Boban, glavni lik romana, pokretač svih događaja, čija je opsesija javor), dinamičnim izmjenama epizoda, putopisnim elementima, životnim dijalozima, humornim mjestima čak i onda kad ništa ne bi trebalo biti smiješno, ali je to jasan dokaz vitalnosti, jasnija je i dobiva druge konotacije.
U romanu su korišteni, po priznanju samog autora, autobiografski elementi – Saša Savić doista je kao izbjeglica preživljavao u Pragu i doista je prošao ludo putovanje u Rumunjsku, a njujorški Saša s početka i kraja romana dijeli identitet s autorom. Kao i obično, nebitno je zapravo koliko u svemu tome ima ili nema fikcije i što se doista dogodilo, a što nije, nakon što je rođak koji je pokušao pokrenuti biznis u Pragu čuo kako u Transilvaniji ima javora i s pripovjedačem se preko Mađarske i Srbije otisnuo do Rumunjske, odgovaraju li rumunjski vodiči onim pravima ili su fikcionalizirani i je li potraga završila baš onako kako piše u zadnjim poglavljima. Jasno je da je priča prilagođena “kružoku” i izvedena tako da se ne bude “u dubokome minusu” i ta je težnja izvedena pripovjedački profesionalno i tečno. No ono što je mene, ako se nakratko smjestim u spomenuti “kružok”, najviše uvuklo u ovaj roman, ona su mjesta u kojima se ne “priča obično”; dakle ekskursi, digresije, kako god ih nazvali. To su oni trenuci koje pripovjedač uspijeva posvetiti sebi, unatoč Bobanovoj brbljavosti i dominaciji, kratka prisjećanja na prošlost, djetinjstvo, “sretne dane s dedom Smajom u Banovićima”, “džukelu kod bake na selu”, laži koje su nekad bile nevine. To je radio u pozadini koji sve češće donosi loše vijesti iz domovine, ali i pokreće mehanizme sjećanja na vrijeme u kojem nije još sve nestalo – domovina, grad, ulica, soba, muzika, budućnost… To je i naprasno, košmarom prekinut san o koncertu koji održava kao dječak violinist ili usporedba budimpeštanske kremšnite s onom na Baščaršiji. Od tih iskričavih trenutaka, smještenih na strateškim mjestima teksta, u kojima se traga za uspomenama iz sretnijih vremena, najimpresivnijim mi se čini onaj o natpisu koji je pripovjedač kao dječak vidio čekajući autobus prema glazbenoj školi. Netko je, naime, napisao “Nerko voli Aminu” i ta je “proklamacija ljubavi” za pripovjedača ostala jedina vječna istina u prolaznosti kojom se izmjenjuje, dolazi i prolazi sve - krize, oluje, rat, olimpijade. Postavi li se taj zapis o jednoj ljubavi koje vrlo vjerojatno više nema u odnos s javorom rebrašem, kojeg ima, ali do njega ne možeš doprijeti, “Četvrta violina” roman je u kojem su dinamika, žanr i svi ti profesionalno odvoženi zavoji fabule tek kulisa koja skriva ono što je Saša Savić ovim romanom zapravo htio reći.
