Potraga za vlastitim izgubljenim identitetom na cesti

Kad netko napiše prvu knjigu, osobito ako se to dogodi u malo kasnijim godinama no što je obično slučaj s debitantima, kritičar se prvo uhvati piščeve biografije da bi uspostavio kakav-takav kontekst. Pa tako i ja, nakon što pročitam ime i naslov “Četvrta violina” (Buybook), premda nisam “od jučer” i neka predznanja ipak imam, u pretražnik ukucam Saša Savić i pričekam što će se dogoditi. Trenutak kasnije, umjesto čitanja romana, pažnju mi zaokupe intervjui i novinski tekstovi (osobito intervjui), pa mnogo dulje nego što inače traje checkiranje autora provedem u istraživanju konteksta. Već i sažetak svega onoga što možete pronaći i sami jednostavnim ukucavanjem imena autora romana koji prati tekst/preporuka Aleksandra Hemona, dovoljan je da se stekne dojam kako je riječ o doista iznimnoj profesionalnoj karijeri, a bogme i hobijima, kojima se književni debitant godinama bavi. Urednik i voditelj na kultnom Omladinskom programu Radio Sarajeva osamdesetih, početkom devedesetih odlazi najprije u Prag, potom u New York, gdje vodi jednu od najvećih marketinškim kompanija, Mediacom. Radio je kampanje za velike svjetske brendove (dovoljno je reći Coca Cola), dobio neke od najvažnijih nagrada u tom području, nositelj je titule najuspješnijeg menadžera, a priznanja nisu obišla ni njegovu agenciju. U slobodno vrijeme bavi se ribolovom, od pandemijskog doba i pčelarstvom, druži se s Hemonom, a odnedavno, eto, i piše. Kako navodi u jednom razgovoru za novine, kao poticaj za pisanje smatra svoj “sarajevski kružok”, u kojem se ne može “pričati obično”, jer “ako priča nije dobro ispričana, u dubokom si minusu”. Upravo ta vrsta pripovijedanja, poetika u kojoj se usmeno kazivanje uobličava u pisanje, priča koja mora biti zanimljiva, meandrirati, do kraja zaokupiti slušatelje jer će te inače “kružok” prekinuti ili, još gore, prestati slušati, prelijeva se u roman “Četvrta violina”.