Na 25. Danima Orisa ovog lipnja u KD “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu gostovala je jedna od najutjecajnijih suvremenih arhitektica, Kazuyo Sejima. Drugi joj je to put da se predstavlja na Danima Orisa – gostovala je i 2011. godine, netom nakon što je za svoj rad s Ryue Nishizawom nagrađena Pritzkerom, nagradom kojoj tepaju da je “arhitektonski Nobel”. Zajednički ured SANAA osnovali su 1995. godine, iako i dalje djeluju i kao samostalni arhitekti. Kazuyo Sejima rođena je 1956. godine u gradu Mito u Japanu. Tijekom odrastanja nije dolazila u doticaj s umjetnosti, nije se imala prilike upoznati s fotografijom ili filmom, i nije imala pojam o arhitekturi gotovo uopće. Tek na studiju otkriva interes za struku kojom će se baviti ostatak života i koju će i sama uvelike obilježiti. Po završetku studija počinje raditi u uredu koji vodi veliki japanski arhitekt Toyo Ito. Upravo je ona u njegov ured uvela praksu izrade arhitektonskih modela, odnosno maketa. Godine 1987. pokreće vlastiti ured, u koji kao pripravnik dolazi arhitekt Ryue Nishizawa te joj uskoro postaje i ravnopravni suradnik. Sa zajedničkim uredom rade uglavnom na projektima većeg mjerila i sudjeluju na međunarodnim natječajima, pa se tako među njihova najuspješnija ostvarenja ubrajaju Rolex Learning Center u Lausannei u Švicarskoj, Louvre u francuskom Lensu, New Art Museum u New Yorku, kampus Sveučilišta Bocconi u Milanu, Sydney Modern Museum, Serpentine Pavilion u Londonu iz 2009... U svom portfoliju Kazuyo Sejima ima uglavnom stambenu arhitekturu, onu namijenjenu obrazovanju i kulturi – muzeje, galerije, izložbene prostore. Ali ne mora biti da će te namjene i trajno ostati. I sama naglašava, na korisnicima je da daju prostoru namjenu. Njezina je arhitektura slobodnih formi, podređenih kretanju i sagledavanju, a ne programu, otvorena i unutar sebe i prema okolini. Zaigrana u prostornim odnosima, a gotovo asketska u oblikovanju. Nikada nametljiva, bez težnje za velebnim, već uklopljena u okoliš, ponizna prema kontekstu.
O korijenima njezinog pristupa arhitekturi, kulturnom naslijeđu i sazrijevanju kroz rad razgovarali smo s Kazuyo Sejimom tijekom njezina boravka u Zagrebu.
Express: Arhitektura vam se dogodila gotovo slučajno. Svidjela mi se priča, više ste je puta spomenuli u razgovorima, o fotografiji jedne kuće koju ste vidjeli kao dijete, zbog koje ste se odlučili baviti arhitekturom. Radi se o Sky House, arhitekt je Kiyonori Kikutake...
Danas postoji puno raznih časopisa, ali kad sam bila dijete, kod nas nije bilo tako. Imali smo novine. K tome, ja nisam odrasla u Tokiju nego u manjem gradu. Barem za Japan to je manji grad. Sjećam se jednog časopisa koji je kupovala moja majka. Često to spominjem, kako sam kao dijete listala taj časopis i tamo naišla na fotografiju te kuće. Bila sam zadivljena. Ali nisam tada tome pridavala posebnu pažnju. Kasnije sam i zaboravila na to. Nisam uopće razmišljala o arhitekturi, sve dok nisam upisala fakultet. U Japanu biramo smjer tek nakon što upišemo studij. Nisam dotad razmišljala o tome što bih htjela raditi. I tad sam se sjetila te jedne kuće koju sam vidjela kao dijete. Prvi sam put pomislila na arhitekturu. Ali još pojma nisam imala što je zapravo arhitektura. Imala sam u glavi samo tu kuću. I odlučila sam se za taj smjer. Kad sam već bila na studiju, na prvoj ili drugoj godini, jednog sam dana sjedila u knjižnici, bile su preda mnom knjige iz kojih sam učila i otvorila sam jednu knjigu – i ponovno naišla na tu kuću! Onda sam krenula čitati o njoj i shvatila da je riječ o zapravo važnom primjeru japanske suvremene arhitekture.
Express: Dakle, imali ste dobru intuiciju.
Da, izgleda da jesam.
Express: Postoji li trenutak u kojem ste osvijestili da zaista vladate svojom strukom, da osjećate sigurnost prilikom projektiranja?
Rekla bih da je za mene arhitektura u srži proces istraživanja. Naprimjer, kad sam tek počela raditi u uredu, došli su nam i rekli: ‘trebamo projektirati društveni centar’. I pomislila sam: ‘dobro, što je to zapravo društveni centar?’. Onda počinje istraživanje, promišljanje o svemu što bi se tu moglo nalaziti, pa bih gledala kakvi sve društveni centri postoje, što se sve može s njima napraviti... Jako volim taj proces. I sad baš razmišljam, pa život mi se tu i nije puno promijenio u zadnjih... pa 50 godina! Dobro, više nisam tako mlada. I danas zarađujem nešto više. Ali ipak, svaki dan mi prolazi u takvom promišljanju.
Express: Jedan ste u nizu svjetski priznatih suvremenih arhitektica koje dolaze iz Japana. Kad govorimo o popularnoj kulturi, pa i umjetnosti, mnogo je veći zapadnjački utjecaj na Japan nego što je slučaj obrnut. Malo je toga što je široj populaciji poznato, možda nekolicina filmova...
Ali i mange! I anime i Pokemoni!
Express: Da, to je istina. I arhitektura. U posljednjih nekoliko desetljeća, neosporan je utjecaj japanske arhitekture na svjetsku praksu. Ne samo da funkcionira i izvan nacionalnoga konteksta nego su temeljna načela japanske tradicijske arhitekture uvelike ugrađena na globalnom planu kao legitimna opća polazišta – redukcija oblikovanja, ekonomičnost prostora, jednostavnost konstrukcije, odnos prema prirodi... I arhitektonsko obrazovanje na zapadu veliki fokus stavlja na suvremenu japansku arhitekturu. Kako to tumačite? I kakav je odnos s druge strane?
Na studiju smo prvo učili europsku arhitekturu. Ne povijesnu nego suvremenu, modernizam. Načela moderne arhitekture 20. stoljeća se zapravo uvelike poklapaju s onima japanske tradicijske arhitekture. Danas je način života, barem onaj za koji svi mi projektiramo, vrlo sličan na nekom globalnom planu. Ono što sam naučila iz japanske tradicije, ipak je neizostavan odnos prema podneblju. Da, japanska tradicijska arhitektura je oblikovno jednostavna, minimalistička. Zato se lako primjenjuje bilo gdje na svijetu. Ali koliko god jednostavne bile i nalikovale jedna drugoj, svaka od tih tradicijskih kuća ipak se razlikuje. To možda nije odmah vidljivo. Klima je ono što ih čini međusobno drugačijima. U tome je i ljepota svake kuće. Naprimjer, mi tradicionalno gradimo od drva. I ovisno o tome kakva je klima u kojem dijelu Japana, razlikuje se i drvo – u toplijim krajevima je ono mekše, gdje je klima oštrija, drvo će biti tvrđe, drugačije strukture i tako dalje. I kad to lokalno drvo koristite za konstrukciju kuće, ona ima lokalna obilježja, koliko god jednostavno djelovala. Klima oblikuje materijal, o njoj ovisi način života i onda sve to zajedno, ako je u odnosu jedno s drugim, stvara ljepotu.
Express: A kad radite u drugom kontekstu, na lokaciji koja vam nije bliska? Kako izgleda taj pristup?
Oboje. Ali uvijek učim od lokalnog stanovništva. Koliko god istražila o nekome mjestu, nikad ne mogu znati kao ljudi koji žive tamo. I uvijek surađujemo s lokalnim arhitektom. Od samog početka, pa i prije prvih skica, tražimo savjete, razgovaramo o tome što bi bilo najbolje... Pa tek onda radimo skice, zajedno komentiramo i tako dalje, kroz cijeli projekt.
Express: Velik je privilegij imati tu slobodu kao arhitekt – za istraživanje, pa i za osobnu ekspresiju, odabir projekata i suradnika. U svojim projektima njegujete i jednu prostornu slobodu, odstupanje od konvencionalnih tlocrta i funkcionalnih podjela. Kako nastaju te često neočekivane, zaigrane prostorne kompozicije?
Istina je, sloboda je velik privilegij. Što sam starija, imam sve više slobode u projektiranju. Ali za svaki je projekt jako važan i klijent. Ako je suradnja s klijentom dobra, onda može nastati i stvarno dobar projekt. To je dvostrani proces. Puno učim iz tih razgovora, tu mi se otvaraju ideje. Znala bih doći i reći: ‘ja bih napravila ovako i ovako’, često uvjerena da je to najbolje. A onda mi klijent kaže da bi ipak nešto drugo, pa stanem i zamislim se, shvatim da bi ipak moglo i drugačije. Onda opet ja dajem svoj novi prijedlog, nastavljamo diskusiju i tako nastaje finalno rješenje.
Express: Primjerice?
Primjerice – Plum Grove House. Parcela je mala, smještena u gusto izgrađenom području. Imali smo vrlo malu površinu za gradnju. A klijentica je ponavljala da želi jedan, jedinstven prostor. A u kući je trebalo živjeti šestero ljudi! U jednom prostoru! Mi arhitekti, kad kažemo jedinstven prostor, zamišljamo nešto veliko, otvorene prostore, dvorane... I kako sad jedan prostor, i to još za cijelu obitelj? Nisam isprva znala što s tim. No kad mi je klijentica rekla: višedimenzionalan prostor – tad sam shvatila. Otvorila mi je potpuno drugi pogled. Napravili smo niz prostorija koje se nižu po visini oko otvorenog prostora. Onda mi je došla jedna od kćeri i rekla da želi komunicirati s bratom preko prozora u sobama. Prozor unutra? Bilo mi je to čudno, pa prozor služi za gledanje prema van. I upitala sam se, ali zašto bi bilo samo tako? Zašto ne bi bilo prozora i unutra? Zašto unutarnji prostori ne bi bili na taj način povezani? Kuća je rezultat tih razgovora, njihovih i mojih ideja.
Express: A nakon što je kuća ili zgrada izgrađena – kako gledate na utjecaj ljudi, korisnika na samu arhitekturu i njezin vijek trajanja? Prekomjerna izgrađenost, odnos prema postojećim i povijesnim građevinama, kao i utjecaj na prirodni okoliš, primarna su pitanja s kojima se struka tek treba suočiti u bliskoj budućnosti.
Prije nego što se odvila modernizacija Japana, u vrijeme razdoblja Edo (od oko 1600. do 1868. godine, op.a.), bili su česti veliki požari. A kuće su bile građene od drva. Ljudi su tad imali i otvorena ognjišta u kućama. I svakih nekoliko godina cijeli bi gradovi izgorjeli, gradili su nove kuće i tad je to bilo uobičajeno, takav je bio tijek života. Građevine nisu bile zamišljene da traju vječno. Kako se nakon tih požara obnavljalo gospodarstvo, tako su se gradile i nove kuće, novi gradovi. Zatim kimono – proces izrade je takav da nema viška materijala. Režu se mali dijelovi, koji se onda spajaju, tako da ništa ne bude izostavljeno. Svaki je detalj izveden s pažnjom. I ako se nešto ošteti, taj se dio zamijeni, pa onda opet, kimono se stalno popravlja. To je za mene održivost. Kad sam radila projekt izložbenih paviljona na otoku Inujima, dijelom smo renovirali i stare drvene kuće da bismo ih pretvorili u paviljone. Došla bih u te kuće, krenula proučavati konstrukciju i shvatila da su već bile renovirane, neke i više puta. Našli smo različite vrste drva, različito obrađene, neke očito starije od drugih. Svaki dio smo provjeravali, one koji su bili u dobrom stanju, njih smo zadržali, a one koji nisu zamijenili smo novima. I tko zna, možda će jednog dana, za dvadeset ili trideset godina, doći neki sljedeći arhitekt i ponovno neke dijelove zadržati, a neke zamijeniti. Veseli me razmišljati tako.
Express: Nastavite...
Još nešto o čemu razmišljam je i neki scenarij, način na koji ljudi koriste prostor. Nije zgrada tu da zadaje ljudima kako da se njome koriste, upravo suprotno, ljudi svojim korištenjem daju prostoru namjenu. Arhitektura mora tek dati mogućnost za to. Ono čega trebamo biti svjesni je činjenica da svaka građevina, a pogotovo ako je neke javne namjene, postaje dijelom krajolika. Posebno muzeji. O njima mogu govoriti jer su mi poznati, projektirala sam muzeje u raznim zemljama i svaki put mi je izazov kako pristupiti postojećem krajoliku. To su prepoznatljive, često i velike građevine, nalaze se na istaknutim mjestima i zanimljivo je to, zamišljati kakav će krajolik taj muzej stvoriti. U isto vrijeme, velika je odgovornost. Ali namjena se ostvaruje tek korištenjem. Ja ne mogu utjecati na to kakve će se izložbe postavljati, kako će organizirati postav, koliko će posjetitelja biti i što će oni raditi u tom prostoru. Arhitekt stvara krajolik, ali ljudi oživljavaju zgradu. I u tome je zapravo sve. Arhitektura je održiva ako se iznova koristi, ako ljudi imaju odnos prema njoj.
