Kad je vestern "Točno u podne" ("High Noon") 1952. pušten u distribuciju, državni progon svih onih koji su zadržavali pravo misliti svojom glavom poprimio je u SAD-u zastrašujuće razmjere.
Na radnim stolovima holivudskih šefova studija i producenata na počasnom je "pravovjernome" mjestu stajala knjiga zvana "Crveni kanali" ("Red Channels"), tiskana 22. lipnja 1950., u kojoj je bio popis ljudi (njih ukupno 151) koji su proglašeni komunistima i kojima je bio zabranjen rad u Hollywoodu.
Tko god se javio za posao u filmskom studiju ili u nekoj od oko devedeset poslijeratnih novih nezavisnih producentskih kuća, prvo je morao proći provjeru u "Crvenim kanalima" i, ako njegovog ili njezinog imena nije bilo na popisu, moglo se razgovarati o poslu. Ako je ime bilo upisano u knjigu, razgovora nije ni bilo.
Knjiga nije bila za javnost, bila je to državna, tajna, "partijska" lista američkih unutarnjih neprijatelja koji su odbili surađivati s američkim Kongresom, što je značilo da su odbili biti izdajnici, odnosno drukeri, cinkati imena znanaca i prijatelja kao stvarne ili potencijalne unutarnje američke neprijatelje, odnosno "komuniste".
Komunist je tada mogao biti svatko tko je na bilo koji način, u šali ili, ne daj Bože, scenariju ili filmu, kritizirao bilo koju američku svetinju, poput banaka, bogataša, kapitalista, industrije, oružja, vojske, policije, političkog ustroja, ratnih heroja, domoljublja, ratnih veterana ili udruga ratnih udovica.
Dan kad su Amerikanci otkantali McCarthyja
Komunist je bio i svatko tko se usudio reći ili pokazati da Amerika nije najbolja i najslobodnija zemlja na svijetu, da u njoj ima obespravljenih, siromašnih, potlačenih, rasno i vjerski progonjenih ili, ne daj Bože, spolno različitih. Nije bilo problema ako si bio bivši nacist ili sadašnji kukluksklanovac, rasist ili antisemit, jedino je bilo važno da kao pravi američki "domoljub" mrziš i prokazuješ "komuniste".
Progon ljudi koji različito misle i govore trajao je četrnaest godina, od 1947. do 1960., kada se na špicama dva filma dvojice hrabrih i časnih ljudi, "Egzodusa" Otta Premingera i "Spartaka" producenta i glavnog glumca Kirka Douglasa, ponovno pojavljuje ime scenarista Daltona Trumboa, jednog od najpoznatijih s holivudske crne liste u "Crvenim kanalima".
Tek tada službeno prestaje vjerojatno najgore i najsramotnije, razdoblje američke povijesti, jedino u kojemu su američkim građanima bila uskraćena temeljna demokratska prava na slobodu govora, mišljenja i okupljanja, zajamčena Prvim amandmanom Povelje o pravima, ratificirane 15. prosinca 1791., svega 15 godina nakon američke revolucije i stvaranja američke države.
Bilo je to razdoblje u kojemu je Amerika imala svoj Gestapo na čelu kojega je bio republikanski senator iz Wisconsina Joseph Raymond McCarthy, a čija je desna ruka bio Roy Marcus Cohn, gay odvjetnik koji je strastveno progonio homoseksualce i "komuniste", te sedamdesetih godina učio mladog biznismena Donalda Trumpa kako može pravno i zakonito diskriminirati crnce i ne iznajmljivati im stanove u svojim višekatnicama.
Alkoholičar McCarthy, kojega su mrzila oba tadašnja američka predsjednika, Truman i Eisenhower, te Roy Cohn, kojega je obožavao sadašnji američki predsjednik Trump, bili su punih osam godina vladari slobode govora, mišljenja i okupljanja u SAD-u, sve do 9. lipnja 1954. kada su se McCarthy i Cohn usudili dirnuti u američku vojsku i optužiti je da u svojim redovima štititi 130 neprijatelja, odnosno, "komunista".
Tada sudac, odvjetnik i vojni savjetnik Joseph Nye Welch (kojemu će pet godina kasnije, 1960., Otto Preminger u znak poštovanja dati ulogu suca u remekdjelu "Anatomija jednog umorstva"), zgađen optužbom vojnih ljudi za tobožnje izdaje i sabotaže, uzvraća McCarthyju:
"Senatore. Dovoljno ste toga već napravili. Gospodine, zar nemate osjećaja pristojnosti. Na kraju svega, zar vam nije ostalo nimalo osjećaja pristojnosti?"
Dvoranom senata zaorio se zaglušujući pljesak i to je bio kraj McCarthyja i Cohna. Ali ne i kraj holivudske crne liste koja se pasivno, pokorno i poslušno održala sve do 1960. Stvar je bila u tome da je Hollywood, film i show business bio nevažan McCarthyju i Cohnu.
Tom su se "estradom" bavili niže rangirani žbiri poput Erica Johnstona, republikanskog biznismena koji je moćnom Američkom filmskom udrugom (MPAA, Motion Picture Association of America) predsjedavao od 1945. do 1963. Počeo je, dakle, dvije godine prije progona i trajao tri godine nakon svršetka hajke.
Njegovim dolaskom na čelno mjesto američke filmske industrije započinje razdoblje u kojemu je službeno, po Johnstonovoj naredbi, bilo zabranjeno snimati filmove poput Oscarima nagrađenih "Plodova gnjeva" ("The Grapes of Wrath", 1940.) Johna Forda, koji pokazuje Ameriku kao zemlju siromašnih, prognanih, obespravljenih i potlačenih.
"Nabij si tog svog McCarthyja u...."
Johnston takvu filmsku sliku Amerike zabranjuje i naređuje da u američkim filmovima sve mora biti lijepo i pohvalno, te da svakome mora biti jasno da je Amerika mnogo bolja zemlja od Sovjetskog Saveza. Treba priznati da je Johnston bio u pravu jer su se Fordovi "Plodovi gnjeva" slobodno prikazivali u vrijeme rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te poslije rata u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu kao film koji razotkriva groznu sliku života u SAD-u.
Posljedica takvih Johnstonovih propagandnih naredbi bila je da je holivudski film pedesetih godina utočište i skrovište kreativne slobode našao u "pitomijim" žanrovima poput melodrame i mjuzikla, te kostimiranim pričama iz prošlosti, posebno povijesnim spektaklima i, nadasve, vesternu.
Nimalo slučajno John Ford najviše vesterna snima krajem četrdesetih i tijekom pedesetih, te se u njima, kao u gotovo mitskim parabolama, bavi tada suvremenim problemima rasizma, nesnošljivosti, korupcije i sloma tradicionalnih američkih "linkolnovskih" vrijednosti.
Ford nije podnosio holivudske makartijevce i, kad ga je njegov glumac, prijatelj i desničar Ward Bond jednom pozvao kući na roštilj party sa senatorom McCarthyjem, Ford je to s gađenjem odbio: "Možeš si taj party nabiti u...Ne bi se s tim tipom želio sresti ni u kurveraju. On je sramota i opasnost za našu zemlju."
Isto su o McCarthyju mislili scenarist Carl Foreman, producent Stanley Kramer i redatelj Fred Zinnemann kad su odlučili usred najvećeg makartijevskog progona, 1952., u nezavisnoj produkciji, s malim budžetom i za svega tridesetak radnih dana, snimiti vestern "Točno u podne", koji kroz priču o obračunu gradskog šerifa s četvoricom revolveraša oslikava makartijevsko doba straha, kukavičluka, izdaje, cinkanja i stradanja onih koji se ne pokoravaju "duhu vremena".
Film je shvaćen, prihvaćen, osuđen, hvaljen ili prezren kao metafora progona onih koji se razlikuju od pokorne tihe većine. Dobri, pošteni, hrabri i omiljeni šerif Will Kane (Gary Cooper) ženi se lijepom i mladom kvekerkom Amy (Grace Kelly) te napušta šerifski posao i gradić Hadleyville i kreće u novi mirni život. Svi su sretni, svi ga vole i žele mu sve najbolje.
Ali u grad dolaze tri revolveraša koji čekaju vlak kojim će točno u podne, za sat i pol, doći četvrti ubojica, kojeg je Will Kane uhitio i zbog koji je tek izašao iz zatvora. Njih četvorica namjeravaju ubiti Kanea. Bez obzira na to, svi su i dalje sretni jer Will i Amy napuštaju grad i tako problema neće biti.
No, Willu savjest ne dopušta napustiti grad i posao koji službeno ima do sljedećeg dana kad stiže novi šerif koji će ga zamijeniti. Will se vraća i tako počinje njegova drama i drame svih u gradiću. Prvo ga napušta nevjesta Amy koja ne želi prihvatiti njegovu odluku da se suprotstavi revolverašima i tako možda pogine.
Onda ga, redom, zbog raznih razloga, neki s dobrim namjerama, neki s manje dobrim, napuštaju svi. Ostaje sam samcat, kao pas, u tihom, praznom, gluhom gradu u koji ulaze ubojice. Nije teško dešifrirati "Točno u podne" kao parabolu o makartizmu. Dobri, mirni, marljivi gradić Hadeyville je Hollywood.
I Wayne je prokazivao "antiameričke" filmove
Šerif Will Kane je problematični "komunist" koji se ne da urazumiti, prihvatiti savjete prijatelja i sugrađana i pristati na "suradnju" te izbjeći metke makartijevskih revolveraša koji s njim spremaju obračun. Zgađen kukavičlukom, licemjerjem i izdajom svojih bližnjih, Will Kane, nakon što, uz pomoć voljene Amy, pobije makartijevske krvnike, napušta Hadleyville, odnosno, Hollywood, te baca šerifsku zvijezdu, odnosno, filmski posao, u prašinu, poput smeća s kojim više ne želi imati ništa.
Nije čudo da su mnogi, poput Johna Waynea, nazvali "Točno u podne" antiameričkim filmom koji vrijeđa temeljne američke svetinje poput obitelji, crkve, zakona, reda i domoljublja. Wayne će sedam godina kasnije uz pomoć Howarda Hawksa snimiti "Rio Bravo" kao odgovor na "Točno u podne", film u kojemu šerif ne traži pomoć, ne napušta grad i ne dopušta zlikovcima da kroje zakon i pravdu.
"Rio Bravo" je remekdjelo, a "Točno u podne" samo osrednji film za jedno gledanje, no ni Wayne ni Hawks nisu u pravu kada tvrde da se nijedan šerif na Divljem zapadu ne bi ponašao kao Will Kane i moljakao pomoć susjeda nevještih baratanju oružjem. Također nisu u pravu kada tvrde da se stanovnici gradića na Divljem zapadu ne bi možda ponašali tako kukavički.
Kao što je rekao pesimist Stanley Kubrick, čovjek je "iracionalan, brutalan, slab, glup, nesposoban da bude objektivan u bilo čemu što je povezano s njegovim interesom", te je "svaki pokušaj stvaranja društvenih institucija zasnovanih na lažnoj slici čovjekove prirode osuđen na propast".
Drugim riječima, slika šerifa i njegove sredine u filmu "Točno u podne" je neugodna dok je ona u "Rio Bravu" mnogo ugodnija, inteligentnija i, nadasve, duhovitija, no nije li možda, ma koliko se to ni meni samome ne sviđa, ona prva možda istinitija i bolje oslikava ljudsku prirodu i čovjeka koji je, kako kaže Kubrick, "nesposoban da bude objektivan u bilo čemu što je povezano s njegovim interesom".
Interes tihe američke većine u doba McCarthyja bio je, kao i u svim nesretnim vremenima, da spašavaju vlastititu kožu, pa makar i lažima, izdajama i prokazivanjima prijatelja i susjeda. Hrabrost i integritet su na cijeni, ali upravo zato što su, poput zlata i dragulja, tako rijetki. U tom je smislu Zinnemannov, Foremanov i Cooperov šerif Will Kane jednako vrijedan i dragocjen kao i šerif "Rio Brava" John T. Chance kojega su zajedno stvorili genijalna scenaristkinja Leigh Brackett, redatelj Howard Hawks i glumac John Wayne.
Život je na primjeru sudbina tvoraca vesterna "Točno u podne" potvrdio obje slike svijeta, Zinnemannovu i Foremanovu, kao i Hawksovu. A na primjeru producenta i nekad precijenjenog redatelja mediokritetskih "angažiranih" filmova Stanleya Kramera i Kubrickovu trezvenu i otužnu sliku čovjeka. Srećom, u priči oko filma "Točno u podne" ima više dobrih nego loših.
Konzervativni Gary Cooper bio je čovjek od časti
Stanley Kramer je poslije rata počeo raditi zajedno sa scenaristom Carlom Foremanom i osnovao je svoju producentsku kompaniju. Obojica su bili ljevičari, nisu voljeli studijsku produkciju i željeli su raditi ozbiljne, provokativne filmove. Tako je u skladnom ideološkom i estetskom prijateljstvu Kramera i Foremana počeo rad na vesternu "Točno u podne", zajedno s ozbiljnim i pedantnim redateljem Fredom Zinnemannom i velikom holivudskom zvijezdom Garyjem Cooperom.
Cooper je bio konzervativni republikanac, Zinnemann tolerantni bečki intelektualac, Kramer socijalno angažirani ambiciozni producent, a Foreman ljevičar koji je u mladosti bio član američke komunističke partije iz koje je, kao i većina članova, istupio nakon saznanja o Staljinovim zločinima, potpisivanja Staljinova pakta s Hitlerom i zajedničke nacističko-sovjetske okupacije i podjele Poljske.
Kad su tijekom snimanja filma holivudski makartijevci zaprijetili Stanleyu Krameru da ne surađuje s komunistom (to što je bivši nije im bilo važno) Carlom Foremanom, Kramer je odlučio skinuti Foremanovo ime sa špice filma, no tome se odmah usprotivio pošteni i časni konzervativac Gary Cooper koji je u stilu šerifa Willa Kanea kukavičkom producentu kratko odrezao: "Ako ide Foreman, ide i Cooper".
Kako je Cooper bio i član utjecajnog holivudskoga konzervativnog Filmskog saveza za očuvanje američkih ideala (Motion Picture Alliance for the Preservation of American Ideals), Kramer je zašutio, a prepali su se i dežurni makartijevski žbiri, posebno nakon što je Cooper izjavio da je Carl Foreman jedan od najboljih i najvećih Amerikanaca koje je u životu upoznao, te da je njegov bliski prijatelj.
Što je bila istina, jer, nakon što je Foreman dospio na crnu listu jedini koji ga nisu napustili bili su Gary Cooper i Cooperov prijatelj John Wayne koji se javno zalagao da Foreman, kao ideološki neprijatelj, bude izbačen iz filmskog posla, a privatno mu, kao kolegi čiji je rad cijenio, želio pomoći da se vrati u Hollywood.
Tako je uvjereni ljevičar Carl Foreman, nakon bijega u Englesku, gdje se, nakon razvoda s prvom, razočaranom suprugom, ponovno oženio i dobio dvoje djece, te kasnije pisao scenarije poput onoga za "Most na rijeci Kwai" Davida Leana, za koji je osvojio Oscara, do kraja života ostao prijatelj s desničarima i konzervativcima Garyjem Cooperom i Johnom Wayneom, a svog prijatelja i lijevog suborca Stanleya Kramera nikada poslije snimanja filma "Točno u podne" nije ni pozdravio.
Minirao "Točno u podne"
Kad bi se slučajno zatekli u liftu, okrenuo bi glavu i pravio se da ga ne vidi. Pokušaj izbacivanja pisca scenarija Foremana s popisa suradnika filma "Točno u podne" nije bila zadnja Kramerova gadost. Nakon loše probne projekcije na kojoj je publika izviždala film, Kramer je "Točno u podne" premontirao, ubacio mnogo bučne glazbe i ponovio probnu projekciju na kojoj je publika reagirala deset puta gore nego na prvoj.
Zinnemannov je montažer potom restaurirao prvu, izvornu redateljevu verziju, s baladom Dimitrija Tiomkina "Do Not Forsake Me, Oh My Darlin'" kao osnovnim glazbenim lajtmotivom i film je, kad je pušten u distribuciju, bio veliki hit, osvojio četiri Oscara i postao jedan od najhvaljenijih vesterna svih vremena. Potpuno nezasluženo, no to je sasvim druga priča.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
mcarty je bio američki gestapovac ludi me kako sumu dozvolili da bude u senatu,u americi nije bilo komunista,,alkoholičar
mcarty je bio američki gestapovac ludi me kako sumu dozvolili da bude u senatu,u americi nije bilo komunista,,alkoholičar
" Rio Bravo je remekdjelo, a Točno u podne samo osrednji film za jedno gledanje".. Jel se ovo neko šali ????!!!!