Kultura
168 prikaza

Ulomak iz knjige polufinalistice Frica: Nora Verde - 'Moja dota'

1/3
Tomislav Miletić/PIXSELL
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu
Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

To popodne sam dobila prve velike batine od barbe. 

Čučala sam uplakana ispod stola u tinelu i, držeći se za koljena, kovala strašan plan: pisat ću i pokazat ću im! Priviđalo mi se oslobođenje koje će iz tog pisanja doći kada jednom budem za sebe mogla reći da sam pisac. Ajme, kako će to biti dobro, govorila sam zaneseno u sebi i maštala. 

Ali još je rano, sada sam samo musavo žensko dite koje mater svako lito škarta na škoj i kojemu cilo tilo trese želja za osvetom. 

Tek sam na početku svoje pravedničke misije, godina je 1981. Imam sedam godina, na jesen ću krenuti u prvi razred Osnovne škole „Veljko Vlahović“ u Splitu. 

Barba je došao s posla ljut. Baba mi je ispod glasa rekla „Jidan je, muči.“ Najčešće ga sretne ispred kuće ili na na cesti pa me dođe upozoriti dok još nije ni ušao. Čujem kako psuje na sav glas zato što škripi korta: nismo se sjetile podmazati je, sve mora on sam, oštija! Crven je u licu i znojan, vruće je, malo je prije podneva. Lupa pred sobom u sve što mu se nađe pod nogama, slučajno zapne o babin pitar vrškom cipele i to je opet povod da ispali novi red beštimji. Ja se trudim skloniti negdje, ali nekako mu se uvijek nađem na putu. Ako me i ne vidi, zove me, dere se i viče moje ime, moram se odazvati jer ne odustaje. Izlazim iz tinela na dvor. 

„Hodi ovamo. Oli si gluha?“ 

U ruke mi tutne dvije plastične kese, teške su i skoro mi ispadaju. 

„Vazmi ovo i odnesi u turčina. Ala, bržje!“ 

„Za kurbu gudu, nemoj to razbit“, vikne. 

Nosim ih i odlažem u turčin, on hoda za mnom. 

„Movi se, va da mi pomožeš oprat se!“ govori, dok mu baba donosi ručnik koji prebacuje preko ramena. 

Barba je u nekoliko koraka već na drugom kraju dvora, tamo je u metalnom siću već spremna voda iz gustirne koju mu pomalo točim u dlanove. Nervozno i brzo trlja ruke ogromnim komadom žutog sapuna, moram polagano nalijevati vodu i truditi se da ne izlijem previše. Voda je na otoku skupa, na to me on i baba podsjećaju svaki dan. Umiva se, kapljice prljave vode s njegovog lica prskaju po meni. Gadi mi se to, ali ne smijem pokazati jer će reći da se ope činin ka gospoja gujica! 

Odlazim u kuhinju i sjedam za trpezu, na svoje mjesto: drvenu klupu uza zid. Baba je preko puta, on na čelu stola. Nakašlje se glasno dva puta. 

Baba donese lonac s orzom i vadi u pijate. Barba opet reži. „Za pasa guca, onega Tinota, ope je osti sve obitilice u vrtlu od hotela i iša ća, imberlanega čovika.“ Prepričava dalje cijeli taj slučaj s rečenim Tinotom i grabi žlicom orzo. 

„Vrilo je, osti malo da se ohladi“, kaže mu baba. 

„Pusti me, gladan san kako pas“, govori i počinje jesti. Miješam orzo u pijatu i pušem da se brže ohladi. Odjedanput barba stane i podigne žlicu, gleda je. 

“Kakova je ovo zlica, ma’?“ govori i gleda u mene. Barba ne voli plitke, nove žlice. Draže su mu stare, iako izlizane, oble su i dublje i u njih više stane kad zahvatiš u pijat. Jedino što nam je takvih ostalo još samo nekoliko i ja često moram izvrnuti cijeli škafet da nađem jednu takvu. On nema vremena jesti plitkim žlicama, uvijek mu je priša. Toliko je toga što još mora napraviti u kući. Mi smo ženske i to ne znamo. 

Baba se diže i odlazi prema ladici s beštekom, vadi jednu staru žlicu i pruža mu je. 

„Ovu si mi tin stila, sad se ona mora dizat zaradi tebe“, kaže i gurne žlicu prema meni. „Jadno je teško učinit alavija. Najlagje je listat romane po cili dan i činit gluposti po dvoru.“ 

To misli na moj pokušaj sađenja cvijeća i bosiljka. Više mi je puta zabranio da se igram s pitarima i zemljom, ali ja to činim da on ne vidi, poslije istresem zemlju nazad u vrtal, metlicom od pruća pometem tragove zemlje s poda, a prazni pitar gurnem ispod stola u konobi, u mrak gdje stoje kante sa slanim srdelama. 

Izgubila sam apetit, prevrćem orzo po tanjuru, grizem fetu kruha i jedva prožvačem pa progutam. Osjetim kako mi neprožvakani zalogaj polako kliz niz grlo i grebe mi kičmu. Najradije bih se digla i otišla. 

„Što ne jiš? Oli si opet žerala paštetu i parizer pri obida?“ 

„Nisan“, kažem i stavim u usta punu žlicu orza koji je još prevruć pa pola zalogaja ispljunem natrag u žlicu. „Ni se još ohladilo“, dodam i pogledam ga. 

„Ala, dosta je više govorenja, muči i ji! Nemoj da ti petan jednu!“ 

Baba me pogleda, vidim kako joj se oči skupljaju. Osjetim kako mi se vrućina penje u glavu. 

„Nisan ništa krivo učinila danas, sve san babi pomogla dok je varila orzo, pomela san dvor i odnila kokošama…“ nabrajam i dižem se s trpeze. 

„Je, Kuzma moj, sve mi je lipo pomogla…“ potvrdi baba, ali barba je prekine. 

„Za pasa guca, sedi kako bog zapovida. Izi to što ti je u pijatu!“ 

„Neću“, kažem i napravim nekoliko koraka da ga zaobiđem i izađem iz tinela. 

Doleti mi pljuska. Baba skoči i primi ga za rukav. 

„Nelice moja, ala sedi, poslušaj barbu.“ 

„Neću poslušat!“ viknem joj, ali gledam u njega. 

Protrčim između kredence i barbine stolice, hoću doći do korte i pobjeći na cestu pa onda skroz dolje do rive gdje staje trajekt. Ali barba se stvori do mene prije nego stignem do korte. Trese me za ramena. Izvuče kaiš s pasa pa me njime tuče po nogama. 

 | Author:

„Jebenti kurbu gudu, tin ćeš meni odgovarat.“ Ruke držim na glavi i preko lica, zvala bih babu upomoć, ali nemam kad, njegove su ruke teške i brze, a kad zamahne kaišem, čini mi se da mi sva koža gori tamo gdje udari, jedva hvatam zrak. Odjednom stane i ja tad ugledam babu iza njega, nešto mu govori. Ne čujem što, u glavi mi šumi kao kad vrtim onaj kolut od radija, dok tražim stanicu. 

Barba me ostavlja i odlazi. Cijelo tijelo mi bridi. Baba me hoće zagrliti, ali ja joj bježim. Odlazim u dnevni boravak i zalupim vratima. Tamo se uvučem ispod stola. Tavaja od stola je malo duža i tu je ugodni polumrak. Sad kad sam sama počinjem plakati. Grcam u suzama i brišem se dlanovima, a onda ih tako mokre tarem o majicu. 

Ako malo podignem glavu – vrhom tjemena tiskam dasku stola i on se skoro nadiže. Već sam prevelika da sjedim ispod stola, ali nekako sam se uvukla, odlučna da tu budem neko vrijeme, koliko god izdržim. Pokušavam smiriti disanje, pronaći najudobniji položaj. U tom je trenutku taj kvadrat prostora ispod drvenog stola u tinelu moja kula i puškarnica. Mjesto u koje može stati samo jedan čovjek, ranjen ali bijesan, sam protiv svih. 

Baba dođe sjesti na kauč ispred mene, uzme nešto u ruke i prevrće, priča sama sa sobom. Slušam je tek na pola uha, gledam u njezine crne kožne šlape i mršave noge s mlohavom kožom. Govori poluglasno, niže riječi. Ne zanima me što govori, čula sam to već toliko puta. 

Petnaest ili dvadeset godina kasnije znat ću da je ta rijeka riječi njezin način da se nosi sa situacijom. Babin glas mi je čudan, podsjeća me na stare žene koje sam vidjela u jednoj seriji što je prikazuju na televiziji iza Dnevnika, u njoj te žene kao da plaču dok govore. Ali ne plaču za stvarno, samo govore glasom kao da jauču, svaka priča nešto svoje, a opet slično i u isto vrijeme. Kao da razgovaraju s duhovima koje samo one vide. Ne razumijem zašto nikako ne prestaju, brzo mi postane neugodno to slušati i ako sam sama doma. Mučno mi je zato i to babino brojanje na kauču, htjela bih da je sada nema u tinelu, da mogu bit na miru. 

U jednom trenutku zašuti i duboko uzdahne. „Hodi ovamo“, zove me i lupka dlanom po otomanu sa svoje desne strane. „Ala, hodi, sedi tun. Češjat ću te po glavi kako najvoliš.“ 

I dalje se pravim da je ne vidim i ne čujem, koncentriram se na zvuk kazaljke na zidnom satu. Doći ću kad me od čučanja počnu boljeti koljena. Prvo ću otići preko dvora u banj i tamo ću se umiti i popišati. Vratit ću se u tinel, sjest ću pored nje i stavit joj glavu u krilo, a ona će me cijelo popodne maziti. Neće otići oprati suđe, odnijeti ostatke ručka kokošima, ništa od onoga što u to doba dana inače čini. Baba će izvući neke zanimljive priče, koje do tada nisam čula. Pričat će, a ja ću je tu i tamo nešto upitati. U kuću će se pomalo uvući naša stara rutina. 

Sutra ću se opet svega sjetiti, nakon što se probudim i po rukama i nogama vidim crvene fleke od kaiša. Izgledaju kao zrnca pijeska u kojemu trebam vidjeti neki znak, prije nego što valovi u suton pobrišu tragove. 

Baba je tog jutra došla iz spize i iz borše izvadila paketić. U njemu je umotana u tanki bijeli papir stajala plastična kutijica s nekom žutom masti. Poslije ručka, u kamari, namazala mi je zacrvenjela mjesta. „Da bržje projdu i da te manje peče.“ 

Barba će me idućih dana zaobilaziti, obraćat će mi se samo kada je najnužnije. Neću ga gledati u oči, ne iz straha, osjećaj gađenja prema njemu bit će snažniji od svega što sam do tada osjetila u mom sedam godina dugom životu. Na trpezu će pribor za ručak redovno stavljati baba, ja ću do daljnjega biti oslobođena tog zadatka. Umjesto toga puštat će me da svake večeri, kad vrućina padne, zalijevam vrt tankom crnom gumom. Naučit će me kako da držim gumu nisko ili da je samo pustim pored stabljika pamedora, krastavaca i tikvica, dok se zemlja oko njih ne natopi. S vremenom će me u vrt slati i s plastičnim kajinom u koji ću stavljati zrele plodove koje uberem. 

Kad me netko od prolaznika i susjeda vidi kako radim u vrtlu, pravim se da ih ne vidim, udubljeno rujem po gustom lišću stabljike tikvica. Grm je toliko gust da jedva vidim svjetlozelene tikvice koje su taman spremne za branje, još nisu – kako baba kaže – priresle. Naberem koliko god mogu nositi i trčim preko ceste, otvaram laktom kortu i nosim pun kajin u kuhinju. 

Sretan sam, ja sam opet dječak koji je učinio pravu stvar – pomogao sam babi. Dobar sam i jak. Bolji od barbe. I pametniji. 

Barbine batine moj su tečaj profesionalne orijentacije, od tog se dana, musava i srdita, kalim u zanimanju osvetnice perom. 

Deset godina poslije neće me mučiti dvojbe o odabiru fakulteta, kao mnoge moje vršnjake. Školska knjižnica bit će moj dnevni boravak, dolazit ću u nju svaki dan i dosađivati pitanjima gospođama koje tamo rade. S jednom od njih ću se i sprijateljiti, ona će me pravdati kad budem bježala sa satova dosadnih stručnih predmeta. Tražit ću knjige o nesretnima i tužnima. Gurat ću ih u torbu uzbuđeno, a ona će me pitati o lektiri koju tih dana čitamo. Nešto ću reći, a nešto prešutjeti. Govorit ću o onome što meni odgovara: o Maksimu Gorkome, romanima Petra Šegedina, dramama Marijana Matkovića, pjesmama Tončija Petrasova Marovića koje ne razumijem, ali čitam ih iznova i iznova, sve dok kroz stihove ne prokopam krivudavi put u neki svijet koji je samo moj i u koji ova familija nikada neće nogom kročiti. Tamo sam sigurna od njih, mislim tada, ali još ne znam koliko griješim. 

 Pregled svih kandidata za nagradu Fric pogledajte ovdje:

KNJIŽEVNA NAGRADA Kultura 14 velikih koji ove godine mogu osvojiti nagradu Fric
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.