Prije rata sam imao mir, a oni su u vrijeme mira imali rat

Broj 19 ima važno značenje u Kur’anu. Posvjedoči li tko krivo protiv božjeg poslanika, pripiše li sebi autorstvo Kur’ana, devetnaest će se “nametnuti na njega”. “Morat će se suočiti s devetnaest.” “Nad njim je devetnaest.” O tome što je tih opasnih devetnaest napisani su tomovi knjiga. Riječ je o devetnaest meleka (anđela) koji će vladati ljudima. Ili o devetnaest ljudskih sposobnosti, iako bi onda prijetnja postala još zagonetnija. 

Kao da bi onda, svih probuđenih sposobnosti, čovjek počeo raditi u fušu i umro od tih napora? Ili o devetnaest stupova i zapovijedi islama. Kod pisca Zorana Žmirića devetnaest je datum rođenja, broj sobe, broj godina kod stupanja u Hrvatsku vojsku, broj ubijenih u jednom danu, broj centimetara spolnog organa. Snaći će te 19, kaže, kao da je riječ o sofisticiranoj psovci poznatoj sa svih naših ulica, a tiče se nabijanja na spolovilo. Što, s obzirom na temu i ton knjige, ne bi bilo moguće u značenjskom smislu olako odbaciti. 

Naslov Žmirićeva romana “Pacijent iz sobe 19”, pa onda i njegovo inzistiranje na tom broju, moguće je tumačiti i kao autorovu igru s ozbiljnim numerološkim simbolizmima istoka. Tako možemo čitati da je broj 420 u Indiji i Pakistanu ujedno i opis sumnjiva lica, džeparoša ili prevaranta. U Kur’anu prva rečenica knjige ima devetnaest slova. 

Jedan od argumenata da Muhamed nije autor Kur’ana glasi: “Da ga je on napisao, znao bi značenje broja devetnaest”. No kako nigdje nemamo traga o poslanikovu shvaćanju značenja broja, očito je da je tome tako jer mu je knjiga diktirana. Simbolika ovoga broja u Kur’anu vrlo je složena i grana se knjigom horizontalno i vertikalno te je nije moguće temeljitije obraditi u ovom tekstu, no nije isključeno da se naš pisac, sklon u svojim prošlim knjigama spominjanju istočne ezoterije, malo nadahnuo tim numerološko-mističnim vodama, pa makar i stoga da bi im pokazao figu, kao besmislicama dokonog popovlja. Zoran Žmirić je riječki autor rođen 1969. 

Objavio je knjige “Kazalište sjena” , “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, “Blockbuster”, “Riječke rock himne”, “Snoputnik”, “Zapisano metkom”, “Putovanje desnom hemisferom” i “Pacijent iz sobe 19” (2018.). Plodan autor, s romanom “Blockbuster” nakratko obasjan hrvatskom književnom rasvjetom na parni pogon, jer je bio u dva finala: VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis i t-portalove za najbolji roman. Uz književnost, Žmirić se bavi i glazbom, bio je član Laufera, Grada i Grča, zapaženih grupa. 

Glazba svira i u njegovim knjigama, a u najnovijoj sve trešti od The Sisters Of Mercy. “Pacijent iz sobe 19” sam Žmirić sličnom energijom povezuje s “Blockbusterom”, prvim njegovim okušavanjem s proturatnom tematikom. Roman ima jednostavnu fabulu: ratni veteran odreže si spolovilo i završi pred psihijatrom, kojemu nepovezano priča priče iz svoga života. 

Vidimo devetnaestogodišnjaka koji se odjednom nađe u ratu i onda istog dana smakne devetnaest zarobljenika. Tijekom akcije nisu im dobro radile motorole pa nisu znali da je potpisano jedno od bezbroj primirja. Ideja o puštanju zarobljenih neprijateljskih vojnika nije dobro legla Žmirićevu liku Vanji Kovačeviću. Roman je snažnog pamfletističKog naboja vezanog za teme Domovinskog rata, kao i uz ovu posvemašnju zagađenost društva onim nizom godina od 1991., pa sve do 1941., i njihovim iznimno neatraktivnim recikliranjem kroz kompletan medijski pogon, od čega bi i solidnije psihokonstitucije od ovih naših domaćih doživjele samo kolaps. 

Klima u društvu, izrazito nepovoljna za razvoj bilo kakvog mišljenja, očito je isprovocirala pisca da o toj temi kaže koju svoju, pa je ovaj roman važno čitati i u tom komentatorskom ključu. No vjerojatno i nemamo izbora u načinu recepcije, jer smo do guše uronjeni u tu intelektualno i emotivno ponižavajuću zbilju. Val konzervativizma, na koji se Žmirić nije posebno osvrnuo, posebno je poglavlje, no da ga se Vanja Kovačević dosjetio, vjerojatno bi u oštroj maniri duha ovoga romana naše konzervativce poslao na otok pa neka ondje razvijaju svoju retard-utopiju. Ali zabranio bi mobitele, tehniku, zabranio bi i liječništvo, pa neka se, kad obole, mole Bogu. A ne da, kao kod nas, svojom nekompetencijom masiraju cijelo društvo. 

Na početku ovog ispovjedno-terapijski napisanog romana narator kaže: “Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su u vrijeme mira u sebi nosili rat”. Ispričava se Vanja Kovačević što se tako poetski izrazio, ovdje bi vjerojatno bilo kompetentno posegnuti za sociološkim, psihološkim, možda i filozofskim studijama prijeratnih vremena, no stariji će se sjetiti istih takvih likova, poput današnjih PTSP-ovaca kako prije rata, već poremećeni, drežde ispred trgovina, ne čineći i u ona slavna vremena baš ništa, samo što onda za to nisu bili plaćeni. 

Višestruko nadmašivši ozloglašeni SUBNOR, zatrovavši cijelo društvo idiotskom binarnom dilemom crvenih i crnih, opteretivši ekonomiju zemlje podrazumijevanjem da drugi trebaju crnčiti i za njih, iako je golemi broj umirovljene populacije radno sposoban, baš takvi negativci pojavljuju se kod Žmirića gotovo u serijskoj maniri. 

Piše Žmirić i o odlascima Jugoslavena u Trst, kod njega se miješa ta gruba ratna priča s reminiscencijama na odrastanje i vrijeme koje se u pripovjedačevoj optici redovito pojavljuje u pozitivnijem svjetlu nego kontaminirana sadašnjica. “Dok sam šetao Trstom, primijetio sam da je Italija danas dobrih trideset godina iza Hrvatske. 

Tamo se još dobro živi”, kaže narator. No kod nas je stvar žešće zapela, zemlja je puna likova koji “ne kuže da nije u redu da drugi rade za njih samo zato što su lakše ranjeni u ratu”. Piše i o podložnosti manipulaciji, primjer mu je slušanje BBC-ja u Francuskoj tijekom njemačke okupacije, kad su Nijemci folirali da imaju uređaj za otkrivanje slušatelja zabranjene radijske postaje. 

Kako ljudi nisu dobro reagirali na istinitu informaciju da se kod Nijemaca radi o čistoj pozi, poslužili su se s laži i rekli da nije moguće otkriti radioprijamnik na koji se stavi komad lima te time ohrabrili ljude da se vrate slušanju antinacističke postaje. Što Žmirića dovodi do konstatacija o nevjerojatnoj lakoći manipulacije općenito. 

Njegov se lik sjeća rock grupe kojoj je pripadao u mladosti i njihova samoreklamiranja te kaže: “Ako smo nas trojica s običnim naljepnicama bez problema uspjeli izmanipulirati cijelu generaciju, što misliš kako je tek jednostavno obmanjivati stotine tisuća ljudi kad u rukama držiš medije?”. Nakon toga piše o metodama izazivanja rata, lažnim vijestima, onome što danas moramo trpjeti po novinama u obliku “majstorskog spinovanja”, a što je rezultiralo i ratnim sukobima. Ako su vijesti i bile lažne, poginuli su bili pravi. 

Prema religiji ima zdrav odnos, poglavlje naslovljeno s njom u vezi zove se: “Hvaljen Isus i magija”. Čemu nije potreban dodatak. Na pasivno podnošenje svakodnevnih nepravda, što je strategija hrvatskog naroda, gleda jednako bistrim pogledom. Poslužio se anegdotom o žabi u kipućoj vodi. 

“Ubaciš žabu u lonac s vodom i uključiš štednjak. Kako temperatura raste, tako se žaba prilagođava toplini. Kad voda gotovo proključa, žabi postane neizdrživo vruće i pokušava iskočiti. Ali jebi ga. Sad više ne ide. Dok se prilagođavala, malaksala je, ostale bez snage i na kraju crkla. Što je ubilo žabu? Vrela voda? Ne doktore. Ubila ju je odluka da trpi.” Te dodaje: “Ovaj narod će izaći na ulice samo kako bi stao u red za crni kruh”. 

Je li Žmirić hrabar pisac? Vjerojatno jest. Demokrit ima fragment u kojemu kaže: “Odvažna mudrost je osobito vrijedna”. Mi nemamo tu vrstu hrabrosti, odvažnosti na javnoj sceni. Imamo međusobno zavađene ideološke antipode čiji se sukob događa u apstraktnoj sferi, ne i ljude koji diraju prave neuralgične točke vremena u kojemu živimo. 

Neuralgične točke imaju zube i grizu. Ono što je on potpisao ljudi izbjegavaju šaptati na ulici. Recimo rečenicu, a opet u vezi s vojnim umirovljenicima: “Zemlja je pred bankrotom, a oni žive k’o penzioneri na Floridi”. Roman je prošaran pričama, mnoge od njih su izravne i poučne, jedna bi se vjerojatno svidjela autoru pjesme “Oj, budi svoj” Augustu Šenoi. 

To je priča o Ratku Štifaniću, koji nije htio biti Talijan cijeloga svoga vijeka, nego Istrijan, i koji je to odbio biti i kad mu je talijanska država dodijelila mirovinu jer je, prisilno unovačen, nosio nekoliko mjeseci njihovu uniformu tijekom Drugog svjetskog rata, sve dok nije pobjegao u partizane. Tajnu domoljublja priopćava egzotičnom pričom o otočiću koji se naziva Tristan de Cunha i njegovih tristotinjak stanovnika. 

Kad se na otoku ponovno aktivirao vulkan, stanovnici su evakuirani u London (britanski su podanici), da bi, nakon neuspjele adaptacije, a zbog žala za rodnim krajem, bili ponovno vraćeni životu u sjeni vulkana. To nije vrh aluzija na domoljublje, na čudnu motivaciju i uvjetovanost življenja pod točno određenim koordinatama, tome ipak pripada kritički dio Žmirićeva romana. 

Valjda kao nijedan suvremeni pisac, on se odlučio suočiti s realijama svijeta u kojemu imamo (ne)sreću živjeti. Njegova objašnjenja i primjeri ići će određenim društvenim skupinama na živce, no to neće promijeniti činjenicu da živimo u zemlji u kojoj je imbecilnost stavljena na mjesto inteligencije, one zdrave ljudske pameti, koje se tako zanosno prisjeća Krleža u svojem pamfletističkom remek-djelu “Na rubu pameti”. 

Sad smo ondje svi, dovedeni ne samo na rub pameti, nego i na rub egzistencije besprimjerno iskvarenom političkom vrhuškom koju bi trebalo, sa svim socijalnim grupacijama koje Žmirić opisuje, nekako katapultirati na Mjesec te ondje, u uvjetima potpune opustošenosti, još jedanput iskušati njihov talent za pustošenje. 

Sablasno ispražnjena zemlja, s avetinjskim figurama bizarnih glasnogovornika i spin doktora političkih opcija koje odreda resi manjak ljudskosti, nedostatak ideje i - a unatoč njihovu režećem tonu - zapanjujući nedostatak hrabrosti, zaplotnjačkih i neradničkih kukavica koji su uspješno upropastili zemlju za koju se, da se poslužimo frazom koja ima pokriće u stvarnosti, i krvarilo. 

U romanu ima aluzija na Leibniza i njegov “najbolji od svih svjetova”, na Jungovu teoriju sinkroniciteta, sve to propušteno je kroz stvarnosne neeruditivne filtere, no daju čitatelju teme za razmišljanje. U opisu lijepog, sređenog života Žmirić se premeće iz opakog i istinoljubivog kritičara zamalo u Duška Lokina te raspreda o plavim očima i beskrajima, no davno je zapisano da i odmetnici vole balade, pa ćemo mu to oprostiti. 

Žmirić je najaktualniji, najmanje eskapistički autor hrvatske suvremenosti i zato bi ga trebalo obavezno čitati. Rijeka od Kamova nije imala življu spisateljsku ruku.