Na ovogodišnjem Zagreb Book Festivalu gostovao je njemački pisac i novinar Uwe Wittstock, čiji je izvještaj o nevjerojatnoj lakoći uspostave diktature pod naslovom "Veljača 1933. - Zima književnosti" nedavno objavljen u hrvatskom prijevodu, u dobro vrijeme za podsjetiti se na ne tako davnu prošlost. Kroz dnevničke zapise, pisma i biografije ljudi koji su oblikovali kulturni identitet Weimarske Republike na izmaku, Wittstock je opisao posljednjih mjesec dana prije uspostave nacističke diktature u djelu koje je književno koliko i dokumentarno. Godinama je radio kao novinar i urednik na području kulture i književnosti, za svoj je rad više puta nagrađen u Njemačkoj. Novinarski je posao napustio kako bi se posvetio publicističkom i, može se slobodno tako reći, književnom radu. Razgovarali smo o zimi 1933., njegovu osobnom doživljaju nacionalne povijesti, sadašnjoj situaciji i političkom određenju Njemačke te poziciji književnosti naspram populističkih i represivnih ideologija.
BestBook: Knjiga kakvu ste napisali sigurno zahtijeva dug i posvećen istraživački rad. U Njemačkoj je izvorno objavljena 2021. Hrvatski prijevod pojavio se u suludo preciznom i time tužnom trenutku s obzirom na globalnu političku situaciju i diskurs koji po mnogočemu podsjeća na tektonske promjene koje su se odvijale tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Kad ste započeli s radom na knjizi i istraživanju? Je li interes za ovu temu bio i tad ukorijenjen u nekim suvremenim događajima?
S istraživanjem sam počeo 2019. Potaknula su me tad aktualna politička zbivanja. U pravu ste, dvadesete i tridesete godine počinju djelovati zastrašujuće bliskima. Između Mussolinijeva dolaska na vlast u Italiji 1922. i Francove pobjede u Španjolskom građanskom ratu 1938. godine, pola je Europe već bilo pod nekim oblikom fašističkog režima. Danas u Europi možemo vidjeti uspon desničarskih populista, pogotovo nakon Berlusconijeva vremena. U Njemačkoj, nažalost, postoje i pisci i spisateljice koji koketiraju s populističkim AfD-om. Takve ideje ne samo da vode politiku u krivom smjeru, već ih smatram i ozbiljno ugrožavajućima po naš ustav. Kad antidemokrati dođu na vlast u demokraciji, u stanju su za kratko vrijeme razoriti istu tu demokraciju i državni poredak. Svojom sam knjigom htio upravo na primjeru Adolfa Hitlera upozoriti na tu opasnost. Hitleru su demokratski procesi omogućili da postane kancelarom. I trebalo mu je svega 30 dana da potpuno razvrgne čitav ustavni poredak i građanima nametne diktaturu. A diktatura vrijedi za sve građane, pa i one koji su glasali za njega. Mnogi od njih su to platili životima.
BestBook: Kakav je bio tijek istraživanja? Gdje ste nalazili sve autobiografije i korespondencije koje ste objedinili u knjigu?
Imam tu sreću da živim 20 minuta od Nacionalne biblioteke u Frankfurtu. U toj se biblioteci nalaze sve knjige napisane na njemačkom jeziku nakon 1945. Baš sve! Tamo sam mogao pronaći sve što su autori i autorice uopće objavili o razdoblju između siječnja i ožujka 1933. - dnevnike, pisma, autobiografije... Tamo se nalazi i Njemački arhiv za izgnanstvo 1933. - 1945., gdje sam pronašao neobjavljena svjedočanstva umjetnika koji su izbjegli u vrijeme Hitlerova režima. To mi je bilo neprocjenjivo otkriće. Uvezivanje svih tih dokumenata u jedinstvenu cjelinu bio je svakako najzahtjevniji dio cijeloga procesa. Nastojao sam stvoriti knjigu koja se čita kao roman, iako u njoj nema ni jednog detalja koji je izmišljen.
BestBook: Ta jedinstvena cjelina se zaista čita kao priča o velikom preokretu u njemačkoj povijesti, kraju Weimarske Republike, ispričana kroz njezin bogati kulturni svijet. Zaista je izvanredan taj prikaz utjecaja politike na umjetnost i kulturu kao temelje nacionalnog identiteta. Što je oblikovalo vas kao osobu koja djeluje u kulturnom prostoru suvremene Njemačke?
Otac mi je bio psihijatar. Dolazili su mu Židovi koji su preživjeli Holokaust, na osnovu psihijatrijskih nalaza mogli su dobiti državnu mirovinu. Neke od priča koje su mu pričali bile su tako uznemirujuće da ih je morao nekako izbaciti iz sebe. Prepričavao ih je nama u obitelji, gotovo svake večeri. Moglo bi se reći da je Holokaust godinama večerao s nama za stolom. Nije to bilo nimalo ugodno, no bilo je itekako važno za moga brata i mene. Onda u priču dolazi i jedna druga očinska figura. Bilo mi je 24 kad sam počeo raditi u redakciji književnosti za Frankfurter Allgemeinen Zeitung, koju je tad uređivao poznati njemački kritičar Marcel Reich-Ranicki. Smatrao je da i najteže teme u novinama moraju biti napisane pitko, svima pristupačno i razumljivo. Draga mu je bila izreka francuskih klasicista, kako je "svaka literarna forma dopuštena, osim dosadne". Imao je strpljenja proći moje prve rukopise, rečenicu po rečenicu, riječ po riječ. Njemu uvelike mogu zahvaliti što me naučio pisati jasno, uvjerljivo i živopisno.
BestBook: Pišete o povijesti svoje države. Na koji se način mijenjalo vaše osobno shvaćanje iste kroz odrastanje, ali i kroz profesionalno djelovanje?
Ne mislim da se moj pogled na Hitlerovo vrijeme ikako promijenio. Očeve su mi priče rano oblikovale shvaćanje nacističkog režima. Marcel Reich-Ranicki je bio Židov, izgubio je više od dvadeset članova obitelji. To je bio prvi put da sam upoznao nekoga tko je preživio Holokaust. Nikad nije govorio o tome. Svoj život u varšavskom getu opisao je u autobiografskoj knjizi "Moj život". Kakva razarajuća knjiga!
Povijest se ne smije zaboraviti i treba opstajati kao upozorenje. Prvenstveno za Nijemce, ali nije ni Njemačka sama u tome. Svi imamo odgovornost boriti se protiv diktature i represije, u svakom obliku i svakoj zemlji, kaže nam
BestBook: Jeste li osjećali teret 'povijesnog srama' i kako ste se s njim nosili?
Naravno da dolaze takvi trenuci. Po Njemačkoj posvuda možete vidjeti spomenike nacističkim žrtvama. I kad otiđete u Francusku, vidjet ćete spomen-ploče članovima Pokreta otpora koji su stradali od nacista. Nedavno smo supruga i ja bili na jugu Afrike. I tamo, nedaleko od Rta Dobre Nade, vidimo jednu takvu spomen-ploču Englezima koji su stradali od njemačke podmorničke flote. Takve stvari me uvijek šokiraju - i s pravom. Povijest se ne smije zaboraviti i treba opstajati kao upozorenje. Prvenstveno za Nijemce, ali nije ni Njemačka sama u tome. Svi imamo odgovornost boriti se protiv diktature i represije, u svakom obliku i svakoj zemlji.
BestBook: Osjećate li takvu potrebu sad, s obzirom na trenutačnu njemačku vanjsku politiku?
Pretpostavljam da mislite na specifičan odnos Njemačke s Izraelom? Smatram da je ispravno da Njemačka, s obzirom na svoj golemi povijesni grijeh naspram židovskog naroda, u okviru svoje vanjske politike pristupa Izraelu s velikim oprezom i taktom. To ne isključuje kritički stav prema trenutačnom izraelskom režimu. Zapravo su se u njemačkom parlamentu često mogle čuti kritike ponašanja Izraela u ratu u Gazi.
BestBook: Postoje li onda šanse da Njemačka promijeni smjer svoje vanjske politike i jednom stane na pravu stranu povijesti?
Nisam siguran što smatrate 'pravom stranom povijesti'. Tko određuje koja je strana prava? Smatram da nema države na svijetu koja je bez neke krivnje po pitanju vanjskopolitičkih odnosa. Isto tako, smatram i da Njemačka ima loših odluka po tom pitanju. Ali pokraj Rusije koja vodi imperijalistički rat, pokraj SAD-a čiji predsjednik prijeti osvajanjem čitave civilizacije, pokraj Kine koja se prijeti okupacijom Tajvanu i Filipinima, pa onda u usporedbi s diktaturama u nekim azijskim i afričkim zemljama, Njemačka stoji sasvim dobro po pitanju vanjske politike, ne mislite li?
BestBook: Ne mislim. Da se vratimo na vašu knjigu - sloboda je uvelike i pitanje klase. Dok je Max Liebermann mogao iz udobnosti svoje vile na jezeru Wannsee osuđivati Hitlerov režim, dok su djeca obitelji Mann imala otvoren put prema obrazovanju, širinu dostupnosti kulturnih društvenih sfera - to je danas rijetko slučaj, ako govorimo o ljudima koji djeluju na poljima književnosti i kulture. Izravno rečeno, kako i vi pišete u knjizi - neki su ljudi imali sva sredstva da sigurno napuste takvu državu, dok su danas pisci, dramatičari, esejisti, likovnjaci... uglavnom dijelom nekog oblika postmoderne 'radničke klase'. Današnja književnost često nastaje nakon radnog vremena na nekom drugom poslu, pa onda i uz povremene druge angažmane sa strane. Takva klasna pozicija čini pojedinca daleko više ovisnim o vladajućem sistemu, kakav god on bio...
To je točno, imena koja ste naveli, pa i mnogi drugi o kojima pišem u ovoj knjizi zaista su bili imućni. Treba napomenuti da su oni napisali i zaista uspješne knjige, novac i status proizlaze i iz toga. No početkom 1933. Njemačku je napustilo između 40 i 50 tisuća pisaca, umjetnika, glazbenika, kazališnih i filmskih djelatnika. Većina njih ipak nije bila tako imućna. Morali su se snalaziti u izgnanstvu, radili su svakakve poslove. Ima ih koji su naposljetku počinili samoubojstvo. Sudbine opisane u knjizi predstavljaju i nebrojene druge. Nemoguće je ispisati svaku pojedinu. Za to bi bila potrebna čitava biblioteka.
BestBook: Koliko je vaših zaključaka i vaših sumnji povrh svih dokumenata u knjizi?
Nemoguće je prepisivati povijesne činjenice bez da ih se barem u nekoj mjeri ne interpretira. Iluzija je da postoji zaista objektivno tumačenje povijesti. Tako i u ovoj knjizi neizbježno postoji moje osobno tumačenje tih događaja. Ali bio sam oprezan s tim, sve što je napisano je utemeljeno i može se lako provjeriti u izvorima.
BestBook: Jeste li tijekom rada na knjizi naišli na nešto što vas je iznenadilo, neko neočekivano saznanje?
Otkrio sam pojedine autore o kojima sam prethodno jako malo znao. Na primjer, Ricarda Huch, sjajna pripovjedačica, povjesničarka i teoretičarka književnosti. Bila je jedna od istaknutijih protivnica Hitlerova režima i nije napustila zemlju, već je odlučila ostati. To, recimo, nisam znao. Bila je tu hrabrija od Thomasa Manna, Alfreda Döblina ili Gottfrieda Benna. Jedna izuzetna žena, itekako širokih vidika.
Veljača 1933., Uwe Wittstock, Gymnasium. Prijevod: Gordana-Dana Grozdanić
BestBook: A danas, kako je živjeti i djelovati kao pisac i intelektualac u Njemačkoj? Čini se da vam dobro idu predviđanja, s obzirom na to da ste napisali nevjerojatno suvremenu knjigu nekoliko godina prije nego što se stvarnost počela ogledati u opisanoj povijesti. Imate li kakvu predodžbu o tome kako će trenutačne nestabilnosti utjecati na Europu u budućnosti?
Hvala vam na komplimentu u vašem pitanju. Bojim se da je odgovor o budućnosti Europe izvan mojega dosega. Mogu samo ponoviti ono što su rekli mnogi prije mene, to da u ovim nesigurnim vremenima Europa ima šanse oblikovati svoju budućnost jedino ako uspije nadvladati unutarnje sukobe i različitosti te se razvijati kao stabilna i čvrsta zajednica. Jedino će tad zaista imati mjesto za stolom sa svjetskim silama. A znamo da tko ne sjedi za stolom završi kao hrana na stolu.
BestBook: Spomenuli ste ranije AfD. Kako komentirate činjenicu da su najavili veliki stranački skup u Erfurtu početkom srpnja ove godine, što se kalendarski poklapa s jednim od prvih nacističkih skupova, održanom u obližnjem Weimaru?
AfD rado koketira s referencama na naciste. Pogotovo ogranci u tom području, Turingiji i Erfurtu, s njihovim 'velikim vođom' Björnom Höckeom. On je već više puta bio sankcioniran zbog korištenja nacističkih slogana, sud je čak odredio da ga se može javno nazivati fašistom. Nimalo me ne iznenađuje njihovo štovanje tradicije NSDAP-a. AfD poštuje demokratska načela samo prividno. Trebamo biti svjesni da bi tu demokraciju razorili istoga trena kad bi stupili na vlast.
BestBook: Ako pogledamo današnju političku sliku Europe na nekom ideološkom spektru, možemo reći da je načelno konzervativna i tradicionalistički orijentirana, s liberalnim politikama po pitanju ekonomije i globalnog tržišta. Ako govorimo o onoj 'pravoj' strani povijesti, kao što ste i opisali u knjizi, kako umjetnost u svojoj naravi zagovara ideje humanizma i slobode, za očekivati je da u trenutačnim okolnostima stoji nasuprot takvoj politici. Može li danas književnost uopće utjecati na kolektivni mentalitet?
Nisam siguran jesu li književnici ili književnice ikad oblikovali kolektivni mentalitet. Nisam siguran ni bi li to bilo poželjno. Pogledajte samo koliko je manje ili više fašistički nastrojenih pisaca bilo u 20. stoljeću: Ezra Pound, Knut Hamsun, Gottfried Benn, D'Annunzio, Marinetti..., da nabrojimo samo neke od najpoznatijih, a gdje su tek svi silni staljinistički autori. S druge strane, uvjeren sam da je književnost itekako utjecala na kolektivni mentalitet tijekom povijesti. Veliki dio proze i poezije zagovara nenasilje i antiratna načela. Nažalost, postoje i primjeri koji svjedoče suprotno.
BestBook: Na koji je način rad na ovoj knjizi utjecao na vaše shvaćanje tog povijesnog razdoblja, vremena uspona nacizma u Njemačkoj?
Ponekad mi se čini da sad imam bolji uvid u to kojim se sredstvima i načinima fašisti koriste da bi uništili demokraciju i pravnu državu te da mogu bolje i jasnije upozoriti na to. U drugu ruku, ostaje mi posve nedokučivo kako je moguće da su i ti fašisti prije nešto manje od sto godina, i desni populisti danas uspjeli zadobiti takvu potporu i moć. Ne samo u Europi, to je svjetski fenomen. Tu su i Argentina, Indija, SAD, Izrael, u kojemu su u posljednjih petnaest godina desničarski populisti uspješno poništili demokraciju. Kako je to moguće? Što je zaista u srži svih tih pokreta? Na to i dalje nemam odgovor.
BestBook: Jeste li se nekad zapitali kako bi Njemačka izgledala da se zima 1933. nije odvila kako jest - što bi bilo od Weimarske Republike da NSDAP nije uspio doći na vlast?
Naravno da bih se povremeno pitao, ali ne mogu reći da sam duboko ušao u to. Svakako da bi za Njemačku bila velika sreća da je uspjela spriječiti naciste da preuzmu vlast. Njemačko bi se gospodarstvo vremenom oporavilo, kao što je i američko nakon Velike depresije. Također, s vremenskim odmakom od Prvog svjetskog rata, država bi se integrirala u europsku zajednicu. No to ne bi utjecalo na uspon SAD-a i SSSR-a kao dvaju svjetskih sila 20. stoljeća. Ti su procesi bili neizbježni, Drugi svjetski rat ih je samo ubrzao. Na to je, nažalost, bilo nemoguće utjecati, kao što je nemoguće utjecati i na trenutačni uspon Kine.
