Marko Golub (Split, 1978.) likovni je kritičar, kustos, urednik i voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva. Do sada je kurirao brojne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.
Voditelj ste Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva. Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Svaki je drukčiji jer su takve i izložbe i drugi projekti koje radimo - izbjegavam ponavljati istu šprancu, osim u slučajevima kad je riječ o unaprijed osmišljenoj seriji gdje je sadržaj toliko jak da ga pustimo da razbije kalup našeg pristupa i tako, premda predstavljen pod istim uvjetima kao ono što mu je prethodilo, stvori jasnu razliku. Jedino što mi je konstantno bitno je započeti dan što ranije tako da važan dio kreativnih odluka napravim dok je još tiho, prije nego što počnu zvoniti telefoni i započnu sastanci ili neki tehnički dio posla. Rad na izložbenom programu je u velikoj mjeri rad s ljudima i njihovim kreativnim kapacitetom. Drugi dio je samotan i vezan za pisanje i osmišljavanje novih ideja. Obje dimenzije tog posla volim.
Koje su vam izložbe iduće u planu?
Neposredno sljedeća izložba je izložba mladog produkt dizajnera Jakova Habjana, koja spaja uradi-sam svjetonazor ne samo sa sjajnim umjetničkim senzibilitetom, nego i s osjećajem za život svakodnevnih predmeta i određenu posebnost iza njihove običnosti. Željko Serdarević kod nas sprema izložbu o Marku Vuleti Đukanovu, koji radi neke plakate i omote glazbenih izdanja začudnog i nadrealnog ugođaja kakav su nekad imali radovi ljudi poput Ferenca Baratha, Matjaža Vipotnika, Mašića ili Bućana, ali posve iz pozicija svoje, nove generacije. U idućim sezonama planiram nastavke tematskih izložbi proizašlih iz koncepta Eccentricity, nove sezone serije Ilustratorski dijalog, kao i retrospektive nekoliko studija koji ili već imaju velik historijski značaj ili su u naponu snaga i u idealnoj su poziciji da sagledamo što su dosad napravili i kamo ih to vodi.
Postoji li, među izložbama koje ste organizirali, neka na koju ste najponosniji?
Od recentnih, rekao bih da je to vjerojatno "Eccentricity - Design from the Off-Centre", čiji sam bio glavni kustos uz kolege iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Osim što mislim da smo u nemogućim rokovima uspjeli prikazati najuzbudljiviji i najinovativniji dizajn s ovog područja iz čak 12 tematskih rakursa, bilo je zapravo jako lijepo u procesu učiti jedni od drugih. Izložba Riječi, slike i snovi iz ove godine je bio sličan proces otkrivanja, ovog puta zahvaljujući uvidu u kolekciju plakata Petra Smiljanića, vjerojatno najbolju zbirku ove vrste koju sam vidio, u vrlo inspirativnom dijalogu s kolegama, kustosicom-asistenticom Tenom Lovrenčić, Dejanom Kršićem i samim Smiljanićem. Razmjene s Dejanom kao suautorom i dizajnerom su niz u kojem se najbolje osjećam, jer nas u dizajnu i umjetnosti zanimaju iste stvari, ali iz različitih razloga i recimo da sam na slijed izložbi o Daliboru Martinisu, Sanji Iveković, Zozi Pavloviću, Mihajlu Arsovskom i Teatru &TD najponosniji. S nekim dizajnerima sam radio 3-4 puta, kao s Mirkom Ilićem i Borisom Ljubičićem, zato jer je njihov rad tako opsežan i tako značenjski bogat i intelektualno stimulativan da mi se čini da se kroz njega može ispričati mnoštvo priča a da opet izgleda jednako svjež. U aktivnom dijalogu s dizajnerima su nastajale i izložbe o Zoranu Đukiću, Damiru Gamulinu, Orsatu Frankoviću, Ivani Vučić i Tomu Juri Kaćuniću, Ivanu Klisuriću, Studiju Imitacija života, Studiju Grupa, a izuzetno sam zahvalan i na povjerenju među sudionicima Ilustratorskih dijaloga poput Srđe Dragovića, Hane Tintor, Klasje Habjan, Marine Milanović, Dunje Janković, Irene Gajić, Ene Jurov i Sofije Pašalić. Ima ih još jako mnogo! Premda sam samostalno kustoski odradio najviše izložbi, ljudska interakcija mi je ipak najdraža, volim kad svi iz projekta izađu s osjećajem zadovoljstva.
