'Proglasili su me izdajicom još 2013. Bilo je jasno da Putin vraća zemlju u prošlost'

Jedan od najglasnijih protivnika režima Vladimira Putina, Mihail Šiškin (1961.) jedini je suvremeni ruski pisac koji je dobio sve tri najprestižnije ruske književne nagrade. Te je nagrade, dakako, osvojio prije nego što je - još 2013. - odbio predstavljati Rusiju na književnom festivalu u New Yorku zbog toga što je vlast u njegovoj domovini, kako je objasnio u otvorenom pismu, preuzeo “korumpirani zločinački režim”. U međuvremenu je taj režim pokrenuo invaziju na Ukrajinu, a Šiškin je postao još glasniji. Svoja razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Rusije okupio je u knjizi “Moja Rusija: mir ili rat?” koju je nedavno u prijevodu Višeslava Raosa objavio nakladnik TIM press. Šiškin od 1995. živi u Švicarskoj gdje se preselio zbog obiteljskih razloga. Najpoznatija su mu djela romani “Pismovnik”, “Venerin pramen” i “Uzimanje Ismaila”. Početkom prosinca trebao bi gostovati na sajmu knjiga u Puli, a tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za Express.

Express: Naslov je knjige koju ćete predstaviti u Puli “Moja Rusija: mir ili rat?”. Je li Rusija i dalje vaša?

Nikada u ruskoj kulturi nije bilo takve globalne krize kakvu sada proživljavamo. Apsolutno sve je dovedeno u pitanje, svim riječima i pojmovima treba dati nove definicije. Što je Rusija? Što je ruska kultura? Što znači biti Rus? Što znači ‘moja Rusija’? Rođen sam i odrastao u Rusiji, ruski je moj jezik, pod nogama sam cijeli život imao čvrsto tlo - rusku kulturu. Nakon 24. veljače 2022. pod nogama mi je praznina. Uostalom, zemlja koja vodi ovaj podli rat ne može biti moja zemlja, stanovništvo koje podržava ovaj rat, gine u njemu i veliča krvožednog diktatora ne može biti moj narod. Ne, moderna Ruska Federacija nije moja zemlja, nije moja Rusija. Ali čovjek je tako ustrojen da - osim ako nije rob - snosi odgovornost za sve: ne samo za svoju obitelj, nego i za državu, i za povijest, i za jezik, i za prošlost, i za budućnost. I tako ispada da ja nisam kriv što je moja država agresor, nego sam odgovoran za nju, za sve njene zločine. A moja je odgovornost kao pisca također objasniti svoju zemlju i ono što joj se događa ljudima diljem svijeta. Godinama sam pokušavao čitati knjige zapadnih ‘stručnjaka za Rusiju’. Bilo je nemoguće to čitati - ljudi koji ili ne razumiju Rusiju ili primaju honorare iz Moskve, objašnjavali su čitateljima i političarima na Zapadu da moraju graditi mostove do Putina. Zahvaljujući tim ‘stručnjacima’, cijeli je svijet sada u ovoj katastrofi.

Godinama sam u svojim publikacijama i govorima pokušavao objasniti da je most do Putina most do rata. Drugačije ne može biti, diktatura živi od rata, to joj je kruh svagdašnji, ali ovdje na Zapadu žmirili su na ono što je očito. Želio sam zapadnim čitateljima objasniti Rusiju i njezin rat, pa sam napisao ovu knjigu. Rusiju objašnjavam kroz njezinu povijest i kroz povijest svoje obitelji. Zadnja dva poglavlja su o budućnosti, govorio sam o tome što će se dogoditi. Sad smo već ušli u tu budućnost i - jao - sve se odvija po mom scenariju. Sada, nakon ruske invazije na Ukrajinu, ova se knjiga počela objavljivati diljem svijeta i već je prevedena na dvadeset jezika. U njoj nisam promijenio ni jednu jedinu riječ, samo sam napisao predgovor i pogovor, a svakim danom rata postaje sve aktualnija. No, važno je da ljudi diljem svijeta znaju da postoji još jedna, neputinovska Rusija koja podržava Ukrajinu u borbi protiv agresije. To je moja Rusija, koja teži univerzalnim ljudskim vrijednostima. Moja je Rusija zemlja ljudskog dostojanstva. Nažalost, te zemlje nema ni na jednoj zemljopisnoj karti.

Mihail Šiškin Profimedia

Express: Kad ste je prije pet godina pisali, jeste li mogli zamisliti da će režim Vladimira Putina pokrenuti punu vojnu invaziju na Ukrajinu?

Još devedesetih mi je postalo jasno da Rusija ide prema novoj diktaturi, a time i prema novim ratovima. Morate razumjeti kako Rusija funkcionira i kakav je odnos između vlade i stanovništva. Sva ona ‘vječna’ ruska pitanja: Tko je kriv? Što učiniti? - došla su iz ruske književnosti 19. stoljeća. Bila su to glavna ruska pitanja za čitateljsku publiku, a 150 milijuna seljaka nije znalo čitati. Za njih je glavno rusko pitanje bilo: je li car pravi ili lažni? Ako je car pravi, bit će reda u zemlji, ako nije, bit će nemira i kaosa. Povijesno iskustvo govori stanovništvu da je i najgora moć bolja od nepostojanja moći. Pokušaji uvođenja demokracije u Rusiji u veljači 1917. i početkom 1990-ih završili su anarhijom i previranjima. Stanovništvo je od ‘demokracije’ primilo samo anarhiju i zahtijevalo je uspostavu reda ‘željeznom rukom’. ‘Pravi’ car je car pobjednik. Snaga je jedini legitimitet u Rusiji, a ne izbori koji se uvijek mogu krivotvoriti. Staljin je mogao ubijati milijune svojih sugrađana, ali on je veliki pobjednik, i dalje mu se dižu spomenici. Gorbačov, toliko voljen na Zapadu, izgubio je afganistanski rat, hladni rat protiv Zapada - još uvijek ga preziru. Jeljcin je to razumio - znao je da mu za legitimaciju treba ‘mali pobjednički rat’. Njegovi generali obećali su zauzeti Grozni za tri sata. Taj rat - prvi čečenski rat - Jeljcin je izgubio i narod je zamrzio ‘Borisa alkoholičara’. Sljedeći je car morao pobijediti. Putin je započeo svoju vladavinu dizanjem u zrak zgrada u Moskvi - trebao mu je povod da započne drugi čečenski rat. Od samog početka bio je ratni zločinac protiv vlastitog stanovništva. Drugi čečenski rat bio je genocid, ali pobjeda je Putina učinila pravim carem. Taj ‘legitimitet’ u očima naroda potvrđen je aneksijom Krima. Milijuni Rusa bili su sretni: “Krim je naš!” Generali su obećali Putinu još jedan ‘mali pobjednički rat’ - namjeravali su zauzeti Kijev za tri dana.

Express: Zapad je ipak bio šokiran invazijom...

To da će Putin doista odlučiti napasti Ukrajinu činilo se apsurdnim. Uostalom, mogao je mahati nuklearnom toljagom i plašiti cijeli svijet još godinama i desetljećima, a pritom Rusija ne bi bila takav izopćenik. Svima je bilo jasno da Putin ne može ostvariti laku pobjedu, ali svijet je svoje ideje o svojim vođama i njihovim mentalnim sposobnostima prenio na ruskog uzurpatora, koji je izgubio dodir sa stvarnošću. I, Zapad je bio šokiran. Dodatni šok bila je spoznaja da nije shvatio s kim je imao posla sve ove godine. Hvala ‘stručnjacima’. Ona ‘tri dana’ traju već tri godine, ali pobjede nema. U očima čak i najdomoljubnijeg dijela stanovništva Putin je izgubio legitimitet. Sjetite se Prigožinove pobune, kada su njegovi tenkovi napredovali prema Moskvi ne nailazeći na otpor. Nitko se nije htio boriti za lažnog cara.

Express: U knjizi ste napisali da je cilj ruske “specijalne operacije” bio uništenje demokratske Ukrajine, a da će rezultat biti uništenje Putinove Rusije. Zašto ste predvidjeli takav ishod?

Sjetite se koliko je snažan bio val solidarnosti s Ukrajinom koji se digao cijelim svijetom u proljeće 2022.! Sada mi se moje nade da će zapadne demokracije pomoći Ukrajini da dobije rat čine naivnima. Otvoreni rat traje već tri godine, ali je, nažalost, već postalo očito da Zapadu uopće nije u interesu nanošenje vojnog poraza agresoru. Općenito, stječe se dojam da čelnici zapadnih država Ukrajini pomažu više riječima nego djelima. A bez oružja ne možete dobiti rat. Bolno je vidjeti da solidarnost s Ukrajinom u svijetu opada. Ove sam godine nastupio s Papom na mirovnom skupu u areni u Veroni. Čini mi se da sam bio jedini koji je pred 30.000 ljudi govorio zašto se treba boriti protiv agresora i podržavati Ukrajinu prvenstveno oružjem. Nevjerojatno je da je tamo bilo na stotine zastava, uključujući palestinske i izraelske, ali nijedna ukrajinska. To je stvarnost. U ovu ‘arenu mira’ pozvali su poznate kulturnjake iz raznih zemalja, ali nikoga od Ukrajinaca.

Express: Kakav je trenutno vaš status u domovini? Mogu li se u knjižarama kupiti vaše knjige? Jeste li možda na popisima stranih agenata i terorista?

Davno sam obavijestio svoju moskovsku izdavačku kuću da raskidam sve ugovore. Ne želim da se moje knjige objavljuju uz knjige autora koji podržavaju rat. Registar pojedinaca - ‘stranih agenata’ - vodi se u Ruskoj Federaciji od 2020. godine. Proglašen sam ‘izdajicom’ već 2013., čak i prije aneksije Krima i početka ovog rata. Početkom 2000-tih bilo mi je očito da se zemlja kreće natrag u prošlost. Rusija se pretvarala u zločinačku diktaturu, koja se skriva iza demokratske fasade.

Zapad je slušao ‘ispravne’ riječi iz Kremlja i nije vidio ili nije želio vidjeti što se tamo stvarno događa. Posebno nas, pisce, vlast je koristila kao ‘ljudsko lice’ režima. Sjećam se kako su nam, šaljući delegacije pisaca na glavne svjetske sajmove knjiga, govorili: “Kritizirajte Putina koliko hoćete. To će samo naglasiti da imamo pravu demokraciju.” Bio sam jedini pisac koji je dobio sve tri najprestižnije ruske književne nagrade i nisam želio da režim koristi moje ime i moje tekstove kao masku za sebe, za svoje zločine.

Okupacija Krima postala je vododijelnica, granica, fronta u građanskom ratu koji je u punom jeku u Rusiji. Krim je podijelio Ruse. Ili si ‘naš Krimljanin’ ili ‘nacionalni izdajnik’. Ovo je građanski rat - Rusi su postali neprijatelji Rusa.

Profimedia

Express: Kad ste zadnji put bili u Rusiji?

Bilo je to u jesen 2014. Bio sam na sajmu knjiga u Krasnojarsku. To je bila velika proslava književnosti, sve je izgledalo kao u Frankfurtu. Te su godine na mojim nastupima u Europi sva pitanja i razgovori bili o ratu. Na sajmu knjiga u Rusiji pričali su o svemu osim o ratu. Sve je užasno zanimao novi vodič kroz Stari Rim. Čini se da sam ja bio jedini koji je s pozornice govorio o katastrofi koja je uslijedila. Ta tišina bila je ponižavajuća. Ponižavajuća za sve, i pisce i čitatelje. Bila je to zadnja kap. Nisam se više htio vraćati na to poniženje. U ratnim godinama tišina je postala zaglušujuća, nakon 24. veljače - nepodnošljiva. Lavina riječi ne prestaje: festivali knjiga, predstavljanja novih vodiča kroz stari Rim, izdanja debelih književnih časopisa koji se prave da je sve u redu, radionice za mlade pisce na aktualnu temu “kako izgraditi zaplet”. Lavina tišine. Tišine uglas. Jasno je da je zemlja okovana strahom. A kad obični ljudi šute, teško im je nešto prigovoriti. No, pisci i kulturnjaci imaju posebnu odgovornost za očuvanje ljudskog dostojanstva.

Express: Vaši javni nastupi i vaši medijski tekstovi su snažno politički, dok je vaša književnost prilično apolitična. Vjerujete li da u fikciji nema mjesta politici?

O aktualnoj politici treba pisati u novinama. Pisati o današnjim diktatorima u romanu je kao gađati vrapce iz topa. Sutra će današnji zlikovac nestati, a na njegovo mjesto doći će sljedeći. Umjetnost, književnost, glazba, ne bore se protiv današnjeg zla, nego protiv vječnog. Moj je zadatak, kao pisca, napisati roman koji će čitatelju pomoći da se osjeti dijelom svjetske kulture, da u njemu probudi ljudsko dostojanstvo. I tada će čovjek sam odlučiti je li spreman biti rob pod diktaturom ili se boriti za demokratsku obnovu društva.

Express: Već više od dva desetljeća pišete i objavljujete i na njemačkom jeziku. Kakav odnos imate prema njemačkom u odnosu na svoj materinji ruski jezik? Na kojem jeziku razmišljate?

Ovisi o situaciji. Kad je riječ o ruskim temama, razmišljam, naravno, na ruskom. Kada govorimo o švicarskim ili njemačkim problemima, lakše je na njemačkom. Kad pišem na njemačkom, moj se mozak restrukturira. To je drugi svijet, tamo je sve drugačije: riječi, misli, boje, metafore, asocijacije. Ako s publikom koja govori njemački komunicirate služeći se bilješkama na ruskom, neće vas razumjeti. Naravno, s djecom pričam ruski. Mi smo patchwork obitelj: svi govore ruski, iako žive u različitim europskim zemljama. Nakon ruskog, svima je drugi jezik engleski, iako su išli u škole na njemačkom jeziku. To je nevjerojatan fenomen: koliko je engleski prisutan u eteru, na internetu, u igrama, u svim medijima.

Express: Rusi su nakon veljače 2022. postali omraženi na Zapadu. Osjećate li se vi kao Rus nepoželjno? Jeste li imali negativnih iskustava u svojoj drugoj domovini Švicarskoj?

Ne, nikada nisam doživio negativan stav prema sebi jer sam Rus, ni u Švicarskoj ni u drugim zemljama. Problema je bilo samo s Ukrajincima. Savršeno razumijem zašto je s početkom invazije došlo do vala zahtjeva za ‘ukidanje ruske kulture’. Pozivi da se ne izvode djela Čajkovskog i Rahmanjinova na Zapadu su odbijeni - primjer nacističke Njemačke svima je očit: zločine su počinili zločinci, a ne jezik ili davno preminuli skladatelji. Razumijem i prihvaćam ovaj val mržnje prema svemu ruskom u Ukrajini. Tome se nema što prigovoriti. I boli me gledati kako ukrajinski pjesnici, pisci, umjetnici, glazbenici, koji se na Zapadu zalažu za solidarnost sa svim kulturnim ličnostima, bez obzira na jezik, koji podržavaju Ukrajinu, padaju pod parni valjak mržnje kod kuće. To je realnost Ukrajine i nije na meni da je osuđujem.

Express: Vi ste često nastupali s ukrajinskim piscima ...

To mi je uvijek bilo jako važno. Imam puno prijatelja u Ukrajini. Nakon okupacije Krima više puta sam nastupao u različitim zemljama zajedno s Andrejem Kurkovom, Jurijem Andruhovičem, Sergejem Žadanom, Sašom Kabanovim, Borisom Hersonskim i drugim ukrajinskim piscima.

Kad je počela invazija punog opsega, Andruhovič i ja razgovarali smo sat i pol na njemačkom radiju SWR4, ja sam bio u studiju u Baselu, on je bio u Lvivu. Kurkov i ja zajedno smo nastupili u Oslu u ožujku 2022. - ogromna dvorana bila je krcata. Tako i treba - pisci zajedno protiv zločinačke agresije. Andrej i ja smo prijatelji dugi niz godina. Tada su ukrajinski pisci koji su zajedno s Rusima istupili protiv agresije Putinova režima bili pod pritiskom unutar Ukrajine. U kolovozu 2022. ponovno sam nastupio zajedno s Andruhovičem na festivalu u Moldeu. Večer je bila prekrasna - solidarnost ljudi od kulture protiv Putinovog rata. No nakon toga protiv Jurija je krenula prava bura sranja na ukrajinskim društvenim mrežama. Njegovi kolege, ukrajinski pisci, optužili su ga na Facebooku, citiram: “Rusi su, bez obzira na to jesu li za Putina ili protiv njega, govna. Dirao si - smrdiš!”

Bilo je bolno čitati kako se Jurij pokušavao opravdati da na zajedničkim nastupima nikada ne govorimo ruski, već samo njemački ili engleski. Nekoliko tjedana nakon toga trebao sam razgovarati s Kurkovom na sajmu knjiga u Goeteborgu, već smo bili najavljeni u programu, ali sam od Andreja dobio email da ne može nastupiti. Nedugo nakon toga sreli smo se na sajmu knjiga u Frankfurtu. Imali smo odvojene nastupe, ali u pauzi smo se sreli i zagrlili. Rekao mi je: “Mihail, pa ti sve razumiješ!” Sve je to teško i tužno.

Express: Jeste li ikad strahovali za svoju sigurnost?

U ratu smo. Rat je uvijek opasan. Ovo je rat 21. stoljeća, ne ubija se samo na prvoj crti. Često dobivam prijetnje. U jednom emailu iz Njemačke napisali su mi na ruskom: “Šiškin je izdajica. Smrt izdajicama.” Izdajice su uvijek bile gore od neprijatelja. Pa što, da šutim? Što je onda smisao mog života? Svatko mora učiniti ono što može i mora. Pisac može i treba pisati i govoriti. A šutnja je upravo ono što režim želi od svojih podanika. “Narod šuti”, poznati je kraj Puškinove povijesne drame “Boris Godunov”. Samo se riječima može suprotstaviti šutnji.

Express: Riječi kao što su ‘demokracija’, ‘izbori’, ‘ljudska prava’, ‘sloboda’, ‘zakon’, ‘ustav’, u ruskom društvu imaju potpuno drugačije značenje nego na Zapadu, a otvoreno laganje u javnoj komunikaciji predstavlja, po vašim riječima, rusku stvarnost koja je duboko ukorijenjena u ruskoj povijesti. Je li autokratska vlada jedini realno mogući model upravljanja Rusijom?

Općenito sam optimist. Uvjeren sam da će sve zemlje i narodi prije ili kasnije doći u pravnu državu. Naši daleki preci jeli su jedni druge i na Volgi i u Alpama, vladao je zakon sile. Demokracija će kad-tad pobijediti jer puno je ugodnije živjeti u državi u kojoj se štite prava slabijih. Druga je stvar što se to tako povijesno razvilo: neki narodi idu tim putem brže od drugih. Moj narod još ima dug put do demokracije, pogotovo jer se vrtimo u krug. Robovska poslušnost ne doprinosi napretku. Uostalom, Petar Veliki nije zbog kulture otvorio prozor u Europu - njemu su za rat s istim tim Zapadom trebale zapadne vojne tehnologije. Ali tehnologija ne živi odvojeno od ljudi. Tako su svi ti stručnjaci iz europskog prosvijećenog 18. stoljeća pohrlili iza zavjese i ponijeli sa sobom riječi i ideje - svoje liberté, égalité, fraternité. Tako su se u Rusiji pojavili ‘ruski Europljani’, koji su, naučivši ruski, objavili rat patrijarhalnom ‘mongolskom’ režimu. U stalnom smo sukobu: jedni žele švicarska prava i slobode, dok se drugi osjećaju kao na otoku okruženom oceanom neprijatelja koji žele uništiti Rusiju, a samo ih car u Kremlju može spasiti.

Za većinu stanovništva koje živi u ovoj patrijarhalnoj svijesti, mi, ‘ruski Europljani’ smo podli izdajice. Dva su se puta te dvije Rusije sučelile. U veljači 1917. proglašena je parlamentarna republika, ali ju je odmah pomela druga Rusija, za koju vladavina prava znači odsutnost jake vlasti, anarhiju i kaos. Ruska povijest je pomoću marksista obnovila poredak poznat generacijama. Staljin je obnovio ‘mongolsku’ piramidu vlasti, zatvorivši zemlju kao konzervu. Gorbačov je bio taj koji je podigao poklopac, ali 1990-ih povijest se ponovila. Nedavno sam gledao intervju koji je njemačka televizija snimila na ulicama Moskve u kolovozu 1991., nakon propasti državnog udara, i tamo vidio sebe u gomili ‘pobjednika’ - mladog tridesetogodišnjaka crne kose. Tada sam rekao u kameru: “Sretan sam što će moj sin Miša, koji ima tri godine, živjeti u slobodnoj demokratskoj zemlji.” Tako se na kraju i dogodilo, Miša je odrastao, ali sada živi u Njemačkoj. Optimist će reći: u 1917. sloboda je trajala nekoliko mjeseci, u devedesetima nekoliko godina, a kad-tad, za generaciju ili deset generacija, zemlja će se sigurno još jednom pokrenuti i pokušati izgraditi pravnu državu na obalama Neve i Kolime koja će trajati još duže.

Express: Prema nekim istraživanjima, Rusima je važnije živjeti u zemlji koja je svjetska velesila nego u zemlji visokog životnog standarda. Zašto je tome tako?

Često razmišljam o svom ocu. Imao je 18 godina kada je otišao u borbu protiv Nijemaca. Vjerovao je da brani domovinu, no on i milijuni njemu sličnih su iskorišteni. Branio je režim koji mu je ubio oca - moj djed je umro u gulagu. Moj otac je cijeli život bio ponosan što je oslobodio Europu od fašizma. I nije mogao prihvatiti da je oslobođenim narodima donio jednostavno još jedan fašizam. “Kako to da smo mi fašisti?! Mi smo Rusi! Oni su fašisti!” On, ali i cijela država, identificirali su se s tom pobjedom. Što im je donijela ‘velika pobjeda nad fašizmom’? Postali su samo još veći robovi režima. Ljudi su se identificirali s veličinom carstva, baš kao što su robovi osjećali ponos zbog bogatstva i moći svog gospodara. Problem je u tome što većina ruskog stanovništva još uvijek živi u patrijarhalnoj plemenskoj svijesti. “Mi smo Rusi, a posvuda su neprijatelji koji nas žele uništiti, zato moramo braniti svoju domovinu, svoj jezik, svog Puškina.” “Moramo žrtvovati sve za očuvanje svoje voljene domovine” - čitaj: sadašnjeg režima. Morate shvatiti da je čovječanstvo napravilo samo pola koraka na svom putu od životinjskog svijeta do civilizacije. Ne radi se o računalima i svemirskim brodovima: oboje se može koristiti za barbarsko uništenje. Cijela poanta je u prijelazu iz primitivne plemenske svijesti u individualnu, u razvoju pojedinca, koji je za sve odgovoran sam, a ne prebacuje to na vlasti. Ne govori ti narod niti predsjednik države što je dobro, a što loše, nego ti sam odlučuješ što je dobro, a što zlo.

Ako vidim da moja zemlja i njeni - po Dostojevskom - od boga izabrani ljudi čine zlo, ja ću biti protiv svoje zemlje i protiv svog naroda. Većina mojih sunarodnjaka se guši u toj patrijarhalnoj svijesti, ali će pokorno položiti glavu na panj: car najbolje zna, domovina zove. Jedino oruđe za prelazak plemenske svijesti u individualnu je kultura i obrazovanje. Dakle, svi su režimi u Rusiji oduvijek bili glavni neprijatelji kulture. Stanovnici moje zemlje podržavaju ovaj podli rat ne zato što su čitali Čehova i slušali Rahmanjinova, već zato što je stvarna kultura, koja je sredstvo za buđenje samopoštovanja, oduvijek bila trulež, a stanovništvo je bilo zatrpano domoljubnim otpadom. Niti jedan učitelj u stotinama tisuća ruskih škola neće u svom kabinetu za književnost ispod obaveznog portreta Tolstoja objesiti njegove riječi: “Domoljublje je ropstvo”. Lakše je vratiti ljude u plemensko stanje u kojemu vjeruju Fuehreru, nego odgojiti slobodnu osobu. To smo vidjeli u nacističkoj Njemačkoj, to vidimo u zemlji koja je od cijele svjetske kulture kao baštinu odabrala samo slovo Z.

Express: Putin je simptom, a ne bolest, napisali ste. Znači li to da bi se Rusija pod bilo kojim čelnikom neizbježno nakon raspada SSSR-a pretvorila u diktaturu?

U Rusiji se stoljećima igra ista predstava u kojoj glavnu ulogu ima car. U ovoj ulozi vidjeli smo razne ljude, i muškarce i žene, svatko je u tu ulogu unio nešto svoje, individualno, ali nitko od njih nije mogao promijeniti samu predstavu i svoju ulogu u njoj. Glumac igra ulogu, ali je ne može promijeniti. Da biste uveli demokraciju u Rusiju, prvo morate postati car. Bit vlasti u diktaturi je očuvanje same vlasti.

Express: Već godinama u Rusiji gotovo da i ne postoje neovisni mediji i neovisni instituti za ispitivanje javnog mnijenja. Znamo li uopće kolika je stvarna podrška ruskog naroda Putinovom režimu?

Podržavanje postojećeg režima je strategija preživljavanja generacija. Vidjeli smo kako je ‘sovjetski narod’ podržavao vlast komunističke partije. Kad se SSSR raspao, nitko nije izašao u obranu te vlasti. Isto će se dogoditi s Putinovim režimom. Još jednom, sjetite se Prigožinove pobune - wagnerovce su u Rostovu dočekali cvijećem i sladoledom. Nitko nije htio braniti Putina.

Express: Napisali ste da Rusija može imati budućnost samo ako - poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata - doživi potpuni poraz i svojevrsnu katarzu. Međutim, da je Njemačka imala nuklearne projektile, ne bi doživjela potpuni poraz, pa samim time ni katarzu ...

Kako će ovaj rat završiti? Najvjerojatnije kao ‘zamrznuti’ sukob duž prve crte. Rusija nema dovoljno snage da porazi Ukrajinu, a zapadni saveznici Ukrajine nemaju dovoljno oružja da poraze Rusiju - uostalom, vojni poraz Rusije mogao bi dovesti do kaosa u zemlji prepunoj nuklearnog oružja, a to je noćna mora za cijeli svijet. Zapadni političari vrše pritisak na Zelenskog da započne mirovne pregovore s Putinom. Kremlj želi istu stvar, terorizira civilno stanovništvo Ukrajine u nadi da će ljudi, umorni od rata, također izvršiti pritisak na svoju vladu da započne mirovne pregovore. Na ovaj ili onaj način, sa Zelenskim ili nakon njega, takav će pregovarački proces započeti i to će postati ‘zamrznuti’ rat još mnogo godina.

Express: Možemo li biti imalo optimistični glede ruske budućnosti?

Ne vidim ništa dobro za Rusiju u bliskoj budućnosti. Da bi se uspostavila demokracija, moraju se ispuniti određeni uvjeti. Nužan je poraz Rusije u ovom ratu i priznanje nacionalne krivnje. Ali nemoguće je zamisliti da bi bilo koji Putinov nasljednik kleknuo u Kijevu, kao što je to učinio njemački kancelar u Varšavi. To ne rade carevi. Potreban je novi Nuernberg za ratne zločince. Ali u poslijeratnoj Njemačkoj te procese čišćenja provodile su okupacijske vlasti. Tko će suditi i zatvarati ratne zločince u Rusiji? Sami ratni zločinci? Tko će održati slobodne izbore? Kadirov? Demokracija je nemoguća bez građana. Milijuni potencijalnih građana slobodne Rusije, koji razumiju značenje pravne države, otišli su u emigraciju. Za koga će izmučena populacija glasovati na hipotetski i najslobodnijim izborima? Za oporbene ‘izdajice-strane agente’ koji su se vratili iz inozemstva, ili za ‘domoljube’ koji obećavaju da će željeznom rukom uspostaviti red i ‘Rusiju ponovno učiniti velikom’?

Express: Dok topovi govore, muze šute. Uspijevate li pisati književnu fikciju?

Puno pišem. Objavljujem, govorim, ali sve su to eseji i publicistika. Potpuno mi je nemoguće sada raditi na prozi ili romanu. Ne mogu gledati na vijestima kako ruske rakete uništavaju stambene zgrade u Harkivu ili Odesi, a onda razmišljati o ljepoti rečenice.