Kultura
167 prikaza

Progres ne ide na silu, progres bježi od sile

1/4
Facebook/Reza Amirkhani
Amirkhani lukavo navješćuje koliko je ljudsko sjećanje nepouzdani pripovjedač, ono ispripovijedano možda se dogodilo baš tako ili možda malo drukčije, nije bitno jer u tom svijetu nema pojedinačne odgovornosti

Roman “Njen ja” iranskog pisca Reze Amirhkanija (1973.) govori o povijesti Teherana, jednom davnom vremenu, političkim previranjima u Iranu tijekom 20. stoljeća kroz priču o raspadu jedne ugledne i stare teheranske obitelji. U središtu priče su dječak Ali Fetah, njegova majka, neprisutni (ubijeni) otac, starija sestra Merjem, djed (zvan hadži Fetah/Babuša), najbolji prijatelj Kerim i njegova sestrica Mehtab, Alijeva ljubav. Uz njih, tu je i mnogo likova, slikovitih i zavodljivih poput šara na perzijskom tepihu (Musa Siledžija, derviš Mustafa, sejjid Mudžteba, žandar Izeti, Abu Rasif, sedmerica slijepaca, Skender, Nana i drugi). Radnju je u početku teško pratiti zbog detaljnih opisa njihovih aktivnosti (npr. priprema hrane), njihova fizičkog izgleda ili dijelova 52 53 ulica i grada te specifičnog jezika koji vrvi lokalizmima i egzotizmima. A možda najviše zbog – autorova tkanja priče.

 | Author: Buybook Buybook

Amirkhani nove likove u tekst (tkanje) upleće kao da su niti svile koja je, za razliku od pamuka ili vune, živa i bježi pod prstima, a čitatelj ih, ma koliko se trudio, ipak gubi iz vida i kasnije, uz napor, pronalazi i povezuje. Likovi su glavni nositelji i pokretači radnje i ideja, s njima se upoznajemo putem aktivnosti kojom se bave, mana i navika koje imaju ili uvjerenja za koja žive. Iz njihovih usta doznajemo o onome što se dogodilo, a je li se to baš tako i dogodilo, tko zna, možda jest, možda nije. Jer istina u svijetu u kojem žive donosi opasnost, opasno je reći istinu u vrijeme mijena društvenih paradigmi, kad se elementi zapadnjačke kulture uvode političkim dekretom, a ne željom ljudi. Progres ne ide na silu, podsjeća nas roman, progres bježi od sile, podsjećaju nas i roman i životno iskustvo. Otpor političkoj samovolji je velik jer je strah od novog, drukčijeg i nepoznatog u kolektivnoj svijesti još veći. Pokušati shvatiti tko sam u novim i promijenjenim životnim okolnostima znači preuzeti odgovornosti za vlastiti život i odluke. U tradicionalnim društvima krajnji i neupitni Autoritet donosi odluke, ljudi su nemoćni i nevoljni to promijeniti - možda su malo frustrirani dok su mladi, ali nema veze, kad-tad shvatit će da je život lakši, osjećaj odgovornosti manji, a osjećaj sigurnosti veći sve dok se Nekoga Drugoga smatra odgovornim (i krivim!) za izbore koje su napravili. Pa ako stvari i ne ispadnu kako je željeno, dobro je jer čovjek nije kriv za to, nego je to do Boga, do vlasti, do hadži Fetaha ili derviša Mustafe.

 | Author: Facebook/Reza Amirkhani Facebook/Reza Amirkhani

Strah od promjene i odgovornosti ne osvješćuje se niti nadrasta (zato i ostaje tako golem), tom strahu se podređuje cijeli život. Svatko tko se usuđuje biti drukčiji, napraviti/razmišljati drukčije od onoga što nalaže stara/nova tradicija, gubi život. Jer život pojedinca u svijetu neupitnih istina i tradicionalnih vrijednosti ima smisla samo dok je nit svile - voljan biti dio tkanja velike Ideje, nepromjenjive i neupitne Istine, pa makar pukao. Pojedinačna transformacija, unutarnja previranja, spoznaje, pogreške, razumijevanje, pokušaji, sazrijevanje, izbori, odluke... ostaju nevažni, neuredni, prešućeni čvorovi na poleđini tkanja Velike priče. Položiti život za tradicionalne vrijednosti je ostvarenje životnog cilja. Biti dio šare na tepihu vjere je ostvarenje životnog cilja. Svi koji sebe žrtvuju za Čistu ideju su sveti ratnici i raj je njihov, kao i slava zemaljska. Naravno, i poneka djevica. U ovakvom svijetu strogo definiranih životnih vrijednosti traži se samo jedno – žrtvuj se za Ideju, za druge, kao i oni oko tebe. Pristani biti nit utkana u veliku Istinu. I samo takav čin/izbor donosi pojedincu “slobodu”, razumljivo, posmrtnu. U temelju svake slobode leži odgovornost za vlastite riječi, izbore i djela, u svijetu koji zazire od pojedinaca koji misle svojom glavom i osjećaju svojim srcem, sloboda je, baš kao i ljubav, opasna i onostrana - nalazi se izvan granica države i izvan granica života. U takvom svijetu ljudima sigurnost u životu daju dobrota, mudrost, bogatstvo i milosrđe poštovanog lokalnog “Boga”, u romanu - hadži Fetaha. U njegovu se riječ ne sumnja, njegova se milost i zaštita osvajaju dobrovoljnim služenjem, poslušnošću, moljakanjem i umiljavanjem. Zvuči poznato, kao odnos vjernika i Boga na Zapadu, čak je i hadži Fetah izgubio plemenitog i dobrog sina (ubiše ga nevjernici!), baš kao i “zapadnjački” Bog svoga sina. Ne mogu se oteti dojmu da je, iako je ovo povijesni roman, pisan kao svjetonazorski podsjetnik za žive u ova nesigurna, moderna i nevjernička vremena: zna se koje su vrijednosti vječne, osobine poželjne i zablude opasne. A “ljubav veća od života” između muškarca i žene je najopasnija zabluda od svih.

 | Author: Facebook/Reza Amirkhani Facebook/Reza Amirkhani

Glavni lik Ali uvjeren je da čistoću svoje ljubavi prema Mehtab može dokazati samo platonskom opsesijom i idealiziranjem žene koju voli, premda i Mehtab i on pate zbog njegova straha od slobode/ljubavi, zbog manjka hrabrosti i nedonošenja odluka. I kad napokon “dobije znak od Boga” da je njegova ljubav prema Mehteb “dovoljno čista” da bi bila konzumirana brakom, “znak sa zemlje” mijenja im život. Amirkhani lukavo navješćuje koliko je ljudsko sjećanje nepouzdani pripovjedač, ono ispripovijedano možda se dogodilo baš tako ili možda malo drukčije, nije bitno jer u tom svijetu nema pojedinačne odgovornosti (nego samo pojedinačne žrtve uzdignute na razinu mučenika). Ono što je neupitno u takvom svijetu gdje su živi žrtve mrtvih jest vjerovanje da niti najvećih i najbolnijih promjena u životu upleće Tkalac, a ne pojedinac svojom voljom. Simbolika je opet tu, hadži Fetah (“Bog” u romanu) jednom je prilikom slučajno razdvojio dvije cigle na kojima su napisana imena Alija i Mehtab, što je odredilo njihovu ljubavnu sudbinu. Zgodu o tome glavnom liku puno godina poslije otkriva još jedan “bog” u romanu - derviš Mustafa, u čije se tumačenje života i smisla nikad ne sumnja. Prijateljstvo, animoziteti, povijesne/političke mijene, međuklasna trvenja, neuzvraćene ljubavi, životno neiskustvo, nečista savjest, ratna bombardiranja, politička agitiranja, kulturna revolucija, prozapadnjački režim, otpor sustavnom nametanju novih/drukčijih vrijednosti, vjerske istine i dogme, izbori, strahovi, čekanja i čežnje, uz to i elementi fantastičnog realizma tipičnog za neke druge daleke nam književnosti - Amirkhani je puno toga utkao u svoj ćilim. Da je kao pisac bio hrabriji, strastveniji i neovisniji o idejama i neupitnim istinama svijeta iz kojeg potječe te da je više uronio u unutarnji svijet likova (posebno ženskih), u njihova previranja, strahove, boli i želje, a manje opisivao ljude, djela, hranu, gradove i događaje, “Njen ja” bi uistinu bio njen, dušin.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.