Kao legenda, priča o „Medvjeđoj koži“, mladiću napuštenom od starije braće, ostavljenom u šumi i time prisiljenom sklopiti sedmogodišnji ugovor s vragom, postoji u gotovo svim europskim pripovjednim tradicijama. U Njemačkoj, odakle pripovijest i potječe, od zaborava su je zapisivanjem sačuvala braća Grimm, talijansku je inačicu u svoje „Narodne priče“ uvrstio i Italo Calvino, a uranjanje mita u popularnu kulturu toliko je da čak i u Japanu postoji njime nadahnut anime serijal. S gotovo posvemašnjom sigurnošću može se reći da mitološka tradicija nije nadahnula prvi i posljednji uradak Oriola i Zidroua, španjolskog-belgijskog stripaškog para među čijim imenima, uz izlete i suradnje s drugim scenaristima/ilustratorima, znak povezivanja stoji još od 2010., no „Medvjeđa koža“ i njezin nedavno objavljen, a uvjetno rečeno nasljednik (možda prije sljedbenik) „Medvjeđa koža 2“ s legendom dijele mnogo više od samog naslova. U oba je romana, bolje ih je zvati kratkim strip-epizodama, prisutan element medvjeda kao zaštite i trajne opasnosti, ali i vraga puno opasnijeg od onog mitološkog, slatkorječivog i obmanjujućeg čovjeka opasnih i nečasnih namjera.
Obje epizode prate dječake, petnaestogodišnjeg Teofilia i šesnaestogodišnjeg Andreu čiji su roditelji mrtvi ili netragom nestali, a oni bez živuće rodbine (ili s nekom spomena nevrijednom) ostali na milost i nemilost lokalnim mafijašima. Oba su dječaka, s obzirom na nježnu dob i razinu životnog neiskustva, u početku pokazala zavidnu razinu snalažljivosti, no niti jedan se nije uspio održati na nogama pri susretu s najvećim mladenačkim poskliznućem – ljubavlju. Teofilio iz prvog dijela, a čitatelj ga upoznaje kao ostarjelog naratora vlastitog života pod imenom don Palermo, doista se cijelog života ogrtao medvjeđom kožom. Kao krotitelj u cirkusu sa svojim je medvjedom Rooseveltom, bićem ljudskijim od mnogih ljudi, ostvario posebnu vezu pa se njegova (pre)dugo potiskivana i prolongirana želja za osvetom šefu mafije koji mu, želeći kušati medvjeđe meso prijatelja ubije, i ne čini previše vjerojatnom. Umjesto pucnja u glavu don Pomodora, psihopata osobenjačkog izgleda, Teofilio postaje njegovim pobočnikom i metke zakucava u mnoge protivnike dona čije bijelo odijelo, baš kao nekoć bijela mesarska pregača njegova oca, svako večeri mora biti zamrljano krvavim mrljama. Takav nagon za samoodržanjem i pokušaj održavanja glave iznad vode svojstveniji su životu nego književnosti čiji se junaci najčešće vode romantičarskim motivima časnog života, pravične osvete i još časnije smrti. No Teofilio potpada i pod drugi trop mladenačke zaljubljenosti pa „pada“ na djevojku koja mu svake večeri dok on zavaljen u kadi sa sebe ispire ostatke napornog dana, čita „Plodove gnjeva“.
Nesretnom je slučajnošću ta djevojka unuka njegova najvećeg neprijatelja i poslovnog mentora u čijem domu uživa sve blagodati neželjenog, a opet prihvaćenog štićeništva. Bojanje radnje skrivene među koricama albuma naslovom knjige iz ženskih ruku zajednički je gradivni element atmosfere obaju dijelova „Medvjeđe kože“. Dok Teofilijevi „Plodovi gnjeva“ odražavaju njegovo stanje produljene agonije i patničkog kukavičluka koji mladića nagoni da se zakune kako će baš taj dan biti „posljednji“, njegov „nasljednik“ Andrea, dječak u rukama talijanskog ogranka bratske organizacije, nesuđeni je slušatelj Ovidijeva „Umijeća ljubavi.“ Neostvarena čitateljica njegova je vršnjakinja Natalia, kći dona Orsa (Medvjeda) njegova „spasitelja“ i posrednog krvnika njegovih roditelja, u čiju kuću Andrea dolazi, a kako drugačije nego nakon strahotnog pokolja. Oca mu ubiju, majku rektalno siluju, njega natjeraju da sve to gleda i majka mu, netom prije no što će skočiti s litice, opali zvučnu trisku. Zbog nečinjenja ili netremičnog promatranja njezina poniženja, ostaje nepoznanicom, no posve je logično da odmah potom, pri susretu sa zgođušnim Orsovim sinom Andrea dobije snažnu tjelesnu reakciju. I da se dvojica mladića, bez mnogo straha i ustezanja, u Italiji tridesetih godina odmah prepuštaju noćnim igricama.
Dok ih budno oko neutješne sestre svake noći promatra i lije gorke suze, a Andrea, iako svjestan tog pogleda, ne poduzima ništa. Jer, tvrdi nedodirljiv u svojoj nadmoći, u svakoj ljubavnoj priči postoji gubitnik. Sve dok gubitnik ne postane i on sam. Iako su oba albuma pogonjena pričom bez priče, takozvanim „slice of life“ narativom, Zidrou je u prvom dijelu scenaristički mnogo uspješniji pa priču o mladićevom preziru povremeno prekida kakvim komičnim prizorom ili momentom političke nekorektnosti poput scene seksa starog, već isluženog dona Pomodora i njegove nekadašnje dojilje u kojoj se između starih, ovješenih i isluženih dojki klatari oveći križ. Drugi dio „Medvjeđe kože“ tog odmaka nema i zapravo je blijeda i bljutava priča čiji je cilj, očito, bio u središte postaviti priču izvan granica heteroseksualne ljubavne paradigme, no osim namjere, ne postoji ništa za što bi se autor(i) mogli uhvatiti. Oriolov crtež je bez spora korektan, povremeno čak i zanimljiv, uz zamjerku očite spolne distinkcije jer detaljistički i realno prikazana naga ženska tijela iz prvog albuma u drugom nisu zamijenila jednako tretirana muška već ona ostaju na razini skice. Također, u drugom se dijelu izgubila karikaturalnost iz čije svježine izvire šarm prvog albuma. Više nema mafijaša pretjerano dugih i naizgled drvenih noseva, Pinokijeve braće po laži, kao niti vižljastih slikovno-tekstualnih asocijacija. Čemu onda „Medvjeđa koža 2“? Razlog je tim nerazumljiviji jer oba se albuma mogu čitati kao odvojene priče, a prokletstvo ljubavi, prikrivene mržnje i pristanka na ugovor s vragom jasno su ispričani i zaokruženi već prvom od njih. Obje, doduše, govore o gubitku spolne i životne nevinosti samo što ova druga, usto, možda pretjerano računa na naivnost čitatelja.
