Kao legenda, priča o „Medvjeđoj koži“, mladiću napuštenom od starije braće, ostavljenom u šumi i time prisiljenom sklopiti sedmogodišnji ugovor s vragom, postoji u gotovo svim europskim pripovjednim tradicijama. U Njemačkoj, odakle pripovijest i potječe, od zaborava su je zapisivanjem sačuvala braća Grimm, talijansku je inačicu u svoje „Narodne priče“ uvrstio i Italo Calvino, a uranjanje mita u popularnu kulturu toliko je da čak i u Japanu postoji njime nadahnut anime serijal. S gotovo posvemašnjom sigurnošću može se reći da mitološka tradicija nije nadahnula prvi i posljednji uradak Oriola i Zidroua, španjolskog-belgijskog stripaškog para među čijim imenima, uz izlete i suradnje s drugim scenaristima/ilustratorima, znak povezivanja stoji još od 2010., no „Medvjeđa koža“ i njezin nedavno objavljen, a uvjetno rečeno nasljednik (možda prije sljedbenik) „Medvjeđa koža 2“ s legendom dijele mnogo više od samog naslova. U oba je romana, bolje ih je zvati kratkim strip-epizodama, prisutan element medvjeda kao zaštite i trajne opasnosti, ali i vraga puno opasnijeg od onog mitološkog, slatkorječivog i obmanjujućeg čovjeka opasnih i nečasnih namjera.
