Žene pak koje rade legalno uživaju goleme povlastice, imaju bolji pristup zdravstvenoj skrbi, bolje ih se štiti od nasilnih klijenata i izrabljivanja uopće. Antwerpen ima jedan od najboljih bordela u Europi, opremljen vlastitom policijskom postajom te senzorima i alarmima. Istina, legalizacija profesije može biti atraktivna trgovcima seksualnim robljem, ali sve u svemu mislim da prednosti ima više u odnosu na problematične točke ovoga pitanja", kaže Unigwe, koja se u "On Black Sisters' Street", ali i u kasnijem romanu "Night Dancer" (2012.) pozabavila takozvanim "negofeminizmom".
Nema konflikta, sve je stvar dogovora s muškarcima, ograničenja su jasna i to koliko se unutar njih u određenoj kulturi može postići", objašnjava Unigwe dodajući kako u vezi ove vrste feminizma, koji je samo jedan od mnogih specifičnih za afrički kontinent, problematično je to što se protiv patrijarhata ne bori otvoreno.
"Ipak, ženama tih kultura puno je bliži, lakše im se poistovjetiti s njegovom praksom, što objašnjava činjenicu da su nigerijske pionirske spisateljice Flora Nwapa i Buchi Emecheta bile feminističke ikone koje su odbacile etiketu feministica", zaključuje Chika, koju je Guardian proglasio jednim od pet najvažnijih afričkih literarnih glasova današnjice.
Književnom se svijetu predstavila 1993. zbirkom poezije "Tear Drops", i to na drugoj godini studija u Nigeriji, a poznata je i po kratkim pričama i esejima objavljivanim u brojnim prestižnim časopisima i antologijama. U orbitu ju je ipak lansirao njezin prvi roman, spomenuti "The Phoenix", koji joj je 2005. godine priskrbio titulu jedne od najistaknutijih predstavnica suvremene flamanske književnosti.
Govori o Nigerijki koja je u Belgiji udana za Belgijca. Nakon što izgube jedino dijete, s gubitkom se suočavaju na različite načine, pri čemu glavna junakinja prolazi kroz obred posljednjeg ispraćaja kakav uopće ne želi. Njezin sin je kremiran, što je tamo odakle ona dolazi tabu, a nakon pogreba mora izdržati i karmine te slušati druge kako pričaju o nevažnim stvarima.
"Iako je bol univerzalna, način na koji se s njom suočavamo uvelike ovisi o našem kulturnom i vjerskom naslijeđu. Oduvijek mi se činilo kako mora biti teško tugovati u kulturi koja ti ne dopušta tugovati na tebi prirodan način", objašnjava autorica kojoj smeta kad se Zapadnjaci žale na imigrante koji se ne prilagođavaju životu u zapadnim zemljama.
"Odrastajući u Nigeriji, primjećivala sam mnoge Europljane ili dijelom Europljane koji su tamo živjeli, ali nisu bili dijelom Nigerije. Uvijek su si gradili neku vrstu geta, izbjegavajući zapravo pravu interakciju s lokalnom zajednicom. Kupovali su si, primjerice, u supermarketima u kojima su mogli nabaviti europsku hranu, a tu su 'europsku' hranu često donosili s putovanja.
Zato onima koji prigovaraju da se 'pridošlice' odbijaju prilagoditi, uvijek imam potrebu napomenuti kako i zapadni imigranti u Africi nastavljaju živjeti točno onako kako su živjeli u svojim zemljama. Ne potrude se naučiti nijedan lokalni jezik, a kuhare biraju po tome koliko mogu spremiti zapadnjačkih jela. Što drugo na to reći osim da kulturni imperijalizam još itekako dobro živi i djeluje", zaključuje Unigwe.
