U svojim najboljim danima šef kokainskog carstva, Pablo Escobar, u SAD je dnevno izvozio 15 tona kokaina i godišnje od svoje ilegalne trgovine zarađivao preko 20 milijardi dolara. Osim tisuća ljudi koji su pali kao žrtve Escobarovih plaćenika, kolateralna žrtva bila je i sama Kolumbija, čiji je glavni grad Bogota osamdesetih postao poznat kao grad smrti, s preko 25 000 ubojstava na godinu. U svijet narko kartela, finih obitelji koje su se obogatile na drogi, skorojevića koji su se zahvaljujući kriminalu uzdigli s dna na vrh društvene ljestvice, svoj roman smješta kolumbijska autorica Laura Restrepo. Roman čiji naslov „Bunilo“ otvara niz asocijacija, čitatelja poput rijeke nosi u smjeru koji nije očekivao i iskrcava ga na obalu punu stakla, grubog kamenja i smeća. Čitatelj dolazi na ružno mjesto, ali se s njega ne namjerava maknuti dok ne sazna istinu. A istina je neugodna, prljava i gotovo zarazna. Autorica pred čitatelja iskrcava kao što to u svojim filmovima čini Lucrecia Martel, argentinska redateljica čija je filmska poetika prozor u kaos ili bolje rečeno autentičan prikaz lažnog sjaja latinoameričke više klase.
Da bi oslikala Kolumbiju kakva je bila u vrhuncima moći Escobarova kartela Medellín, autorica nas najprije upoznaje s benignim likom bivšeg sveučilišnog profesora Aguilara koji po povratku s puta zatječe svoju mladu suprugu Agustinu u stanju bunila. Kroz nekoliko pripovjednih glasova koji se pretapaju, metodom preskakanja iz prvog u treće lice, izletima u prošlost i povratcima u sadašnjost, autorica suvereno i čvrsto drži pripovjedne niti koje bi se pod nekim manje vještim piscem zapetljale u nerazmrsive čvorove. Čitatelj tako dobiva uvid u odrastanje mlade Agustine Londoño, obitelj u kojoj otac majku vara s njezinom sestrom, a sa sinom se fizički obračunava zbog njegovih ženskastih manira. Saznaje se i kako je Agustinin djed Portulinus, glazbeno nadareni Nijemac koji nikad nije zaboravio domovinu, jedne noći pomućena uma nestao u riječnom vrtlogu. Priču koja ostavlja najgorči okus ustima ipak priča Midas McAlister, Agustinin bivši dečko i Escobarov igrač koji se od siromašnog dečka iz skromne četvrti San Luis Bertrand uzdigao do bogataša kojemu centar za aerobik služi kao paravan za pranje novca. Preko njegove priče dolazimo do istinskog stanja bijedne kolumbijske svakodnevice, u kojima su čak i lijepe i elegantne djevojke poput Agustine okaljane prljavim novcem jer bogatstvo njihovih obitelji potječe upravo od droge.
Podižući i spuštajući ton ispovjednih glasova, Restrepo gradi atmosferu sličnu onoj u detektivskim romanima, gdje je moguć samo jedan rasplet koji će rasvijetliti događaj o kojem se piše. Samo što ovdje, čak i kad čitatelj dosegne kraj, nema rasterećenja, iako nam autorica nudi svojevrsni sretan kraj, prigušujući ludilo glavne junakinje. Ali znamo da to ne može biti tako, da obiteljske traume ne nestaju u jednom danu, kao što se ni zemlja nakon teškog kriminala ne oporavlja preko noći. Iako se Restrepo samouvjereno kreće prostorom bogate i eksperimentalne latinoameričke literarne tradicije, držeći se uz bok piscima poput Donosa, Márqueza, Fuentesa, Saramaga i Puiga, „Bunilo“ ima i slabe točke. Primjerice to da sve pripovjedne niti vode prema jednom događaju koji će rasvijetliti ludilo glavne junakinje, no ludilo je, što više upoznajemo njezinu obitelj, a osobito melankolične eskapade djeda Portulinusa, gotovo zapisano u genima Agustine Londoño. Bujalo je s godinama baš kao što je bujala i disfunkcionalnost obitelji. Sama priča o ludilu na trenutke djeluje više kao alegorija kolumbijskog društva, nego mentalnog stanja junakinje, koje je, iako učestalo spominjano, tek ovlaš istraženo.
