Prtenjača o šakama u koje se naselilo previše jutarnjeg mraka, nevremena, sramote...

Kad se negdje na samoj granici ljeta i jeseni pojavila zbirka priča Ivice Prtenjače “Kino Sloga”, koju je odmah po izlasku promovirao na književnom festivalu Vrisak u rodnoj Rijeci, pomislila sam kako imam osjećaj da mi je ta knjiga već nekako poznata, iako je još nisam čitala. Razlog je tome, svakako, u prisjećanju na intervjue koje je Prtenjača dao nakon što je prošle godine objavio roman “Sine, idemo kući”, nagrađen VBZ-ovom i nagradom Vladimir Nazor. Tad je, naime, u većini medijskih istupa spominjao kako je isprva htio dovršiti zbirku priča koja tematizira riječko odrastanje, no onda se, slijedom životnih (ne)prilika, upustio u pisanje romana. “Sine, idemo kući”, roman o suočavanju s očevom bolešću i smrću te pokušaju da ga se iz zagrebačke bolnice prebaci kući u kojem se, potaknute fotografijama, kao flashbackovi pojavljuju autobiografske mrvice vezane uz djetinjstvo i odrastanje, uspostavio je zapravo neku vrstu predteksta za zbirku koja je uslijedila (ili obrnuto, no držimo se kronologije objavljivanja). Pripovjedač “Kina Sloga”, naime, tako nam je na neki način već dobro poznat upravo iz spomenutih ekskursa romana, baš kao i njegov obiteljski background i ključne točke odrastanja u kojima se dvije riječi, zajedništvo i obiteljska toplina, snažno izdvajaju od ostalih zapisanih u pričama i romanu. Prtenjača je kao prozaik svoje mjesto razlike, temeljeno na njegovim prethodnim romanima “Dobro je, lijepo je”, “Brdo”, “Tiho rušenje” i “Plivač”, zaslužio specifičnim stilom koji se bazira na uvođenju pjesničkog diskursa u prozni, a fokusiranost na detalje na neki način zgušnjava tekst(ove). U njegovoj novoj zbirci događa se mali pomak koji se manifestira spojem dokumentarističkog i poetskog, što djelomice oneobičava tekst, ali i rezultira još jednom Prtenjačinom knjigom za koju se nakon čitanja može izreći ona, sad već fraza, dobro je, lijepo je.