Kad se negdje na samoj granici ljeta i jeseni pojavila zbirka priča Ivice Prtenjače “Kino Sloga”, koju je odmah po izlasku promovirao na književnom festivalu Vrisak u rodnoj Rijeci, pomislila sam kako imam osjećaj da mi je ta knjiga već nekako poznata, iako je još nisam čitala. Razlog je tome, svakako, u prisjećanju na intervjue koje je Prtenjača dao nakon što je prošle godine objavio roman “Sine, idemo kući”, nagrađen VBZ-ovom i nagradom Vladimir Nazor. Tad je, naime, u većini medijskih istupa spominjao kako je isprva htio dovršiti zbirku priča koja tematizira riječko odrastanje, no onda se, slijedom životnih (ne)prilika, upustio u pisanje romana. “Sine, idemo kući”, roman o suočavanju s očevom bolešću i smrću te pokušaju da ga se iz zagrebačke bolnice prebaci kući u kojem se, potaknute fotografijama, kao flashbackovi pojavljuju autobiografske mrvice vezane uz djetinjstvo i odrastanje, uspostavio je zapravo neku vrstu predteksta za zbirku koja je uslijedila (ili obrnuto, no držimo se kronologije objavljivanja). Pripovjedač “Kina Sloga”, naime, tako nam je na neki način već dobro poznat upravo iz spomenutih ekskursa romana, baš kao i njegov obiteljski background i ključne točke odrastanja u kojima se dvije riječi, zajedništvo i obiteljska toplina, snažno izdvajaju od ostalih zapisanih u pričama i romanu. Prtenjača je kao prozaik svoje mjesto razlike, temeljeno na njegovim prethodnim romanima “Dobro je, lijepo je”, “Brdo”, “Tiho rušenje” i “Plivač”, zaslužio specifičnim stilom koji se bazira na uvođenju pjesničkog diskursa u prozni, a fokusiranost na detalje na neki način zgušnjava tekst(ove). U njegovoj novoj zbirci događa se mali pomak koji se manifestira spojem dokumentarističkog i poetskog, što djelomice oneobičava tekst, ali i rezultira još jednom Prtenjačinom knjigom za koju se nakon čitanja može izreći ona, sad već fraza, dobro je, lijepo je.
”Kino Sloga” naslovljeno je prema nazivu stvarnog kina koje je postojalo na riječkom Zametu u vrijeme pripovjedačeva odrastanja. Ono nije samo markacija vremena, a riječ je o sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća koje se u pričama iščitavaju ne samo u brojnim toponima i vješto oslikanoj atmosferi, nego i ključnoj opreci koja je implicitno prisutna u svim pričama. Ovo vrijeme sad, iz kojega progovara pripovjedač, ma koliko navodno, tehnički gledano, naprednije bilo, u potpunoj je suprotnosti s onim u kojem od mikrozajednica poput obitelji i susjedstva nadalje prepoznajemo toplinu i slogu, neovisno o uvjetima i događajima koji su daleko od bilo kakve idealizacije. U toj potrazi za izgubljenim vremenom, Prtenjača izabire zanimljiv put. S jedne strane ispisuje “najriječkiju” od svojih knjiga, o čemu svjedoče oni koji to iskustveno mogu potvrditi, ispisuje svojevrsnu posvetu gradu i odrastanju, kao i vremenu kad se ono zbivalo, ali pri tome ne klizi u nostalgiju klasičnog tipa, ne sentimentalizira, nego čitavo vrijeme ustrajava upravo na tom, spomenutom spoju dokumentarnog i poetskog. Dječak iz “Sine, idemo kući”, pišući o svom djetinjstvu koje se u slikama vrti pred njegovim očima, u trenutku kad je svjestan kako slijedi ono neizbježno i kako kraj neće biti sretan, već vrlo precizno pozicionira vlastitu obitelj u suodnosu s drugima. Riječ je o radničkoj obitelji, a buđenje klasne svijesti kao jednog od elemenata odrastanja manifestira se stidom zbog neožbukane kuće koji će se u ovim pričama nadograditi motivom pletenih džempera koji kod dječaka izazivaju sličnu nelagodu. No u Prtenjačinoj reanimaciji jednog vremena i prostora, u fikcionalizaciji autobiografskih elemenata, zbog toga nema ljutnje i osjećaja nekakve strašne zakinutosti, jer opipljiva ljubav, nježnost i pravednost koji obilježavaju obitelj i sloga koja se osjeća u raznim situacijama i međuljudskim odnosima, senzibilnog pripovjedača čine zapravo sretnim u svom djetinjstvu, iako povremeno osjeća nelagodu, ali kroz nju i odrasta.
U pričama ove zbirke, koje znakovito započinju onom naslovljenom “Srce”, otimaju se zaboravu trenuci, emocije i izazovi odrastanja, ali se istovremeno, pisanjem, rekonstruira proces razotkrivanja života u svoj njegovoj punini. Od socijalne uskraćenosti i nepravde do spoznaje kako će ga na kraju krajeva “knjige spasiti od svega”. U Prtenjačinim pričama, tim zaustavljenim trenucima prošlosti koji se čitanjem labavo povezuju gotovo do granica fragmentarnog romana, uobličavaju se zapisi o intimnom i javnom, u rasponu od konkretnih događaja do lucidnih promišljanja i snova dječaka koji u jednom trenutku, u posve drugom kontekstu od onoga kojeg tom rečenicom kao šlagvortom ovdje želim ocrtati, zapaža: “Ja ne srljam po svome djetinjstvu”. Srljanje po djetinjstvu, kakvog smo se načitali ne samo u posljednje vrijeme, obično rezultira tekstovima u kojima se metodom naknadne pameti nastoji rekapitulirati prošlo vrijeme kako bi se došlo do određenih “čvrstih” zaključaka o vlastitoj sadašnjosti, dok je u Prtenjačinim pričama riječ o mnogo fluidnijem pristupu. O pokušaju hvatanja trenutka u sliku, prolaznog u neprolazno, bez obzira na to radilo se o slici očevih ruku punih brašna ili zvuka šlajferice na kojoj radi majka, filmu koji se željelo pogledati, iznevjerenim očekivanjima jedne školske predstave, suočavanju sa strahom od smrti ili prvim iskustvom okusa parmezana. Svemu je tome pozornica konkretan grad, sa svojom kišom koja gotovo neprestano pada, lučkim radnicima, gostionicama, neboderima, galerijom likova, ali svemu je tome pozornica i spoznaja o svijetu kao “zagipsanoj lutki”, nečemu što djeluje čvrsto i stabilno, a zapravo ga je i jako lako razbiti. U Prtenjačinim pričama izmjenjuju se dionice u kojima se pripovijeda o izabranim sekvencama života, točnije zapamćenim slikama odrastanja, s onima u kojima se prepoznaju za ovoga pisca tako tipična zastajanja na nekom “zrnatom trenutku”, oblaku koji je “stisnuo prizor kao rižu u vakuumu”, šakama u koje se naselilo “previše jutarnjeg mraka, nevremena, sramote i svega što uvećava sjenu”. Na prvi pogled/čitanje čak mi se učinilo kako je taj aspekt njegove proze u ovim pričama poprilično utišan na račun izabranog dokumentarističko-realističkog pristupa koji je dosljedno proveden kroz cijelu zbirku, no bila je to, kako je čitanje napredovalo, ipak brzo razotkrivena zabluda. Osobna povijest, točnije njezini izabrani fragmenti koje Prtenjača “zatvara” unutar korica ove zbirke, osim ostalih literarnih učinaka, donose jedan lijepi osjećaj koji se odnosi na dječakovu želju izrečenu na samom kraju knjige: “Da svijet ostane otvoren, dok tonem u san”. U “Kinu Sloga” taj je svijet na neki način uokviren, popisan i posložen, ali tako da uvijek ostane otvoren i prozračan.
