Bacao je letke na Beč, a osim što je dva puta u jednom danu bombardirao Trst (prvo lecima pa onda i bombama), predvodio je ponoćne juriše na austrijske rovove, naoružan samo nožem i pištoljem. U kolovozu 1917. služio je na ratnim brodovima na Jadranu te dignuo u zrak torpedni čamac u Bakarskom zaljevu. Bio je u teškim bitkama u planinama uz rijeku Timavo, preživio pad aviona, ali je mjesecima morao ležati u zatamnjenoj prostoriji. Na kraju je izgubio oko.
Iako je ideja o pripojenju Rijeke Italiji bila omanja poslijeratna iredentistička opsesija, D'Annunzio je shvatio da je riječ o novoj prilici da bude heroj. Puške i bodeži ardita na riječkim ulicama pomogli su mu u misiji. Arditi ("smjeli") bili su elitni odredi talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu, zaduženi za planinske juriše s oštricom u zubima.
Ardit, pisac i futurist Mario Carli opisao ih je kao "futuriste rata, avangardu razuzdanu i na sve spremnu, snagu žustru i radosnu u dobi od dvadeset godina, mladost koja baca bombe zviždučući pri tome uspomene iz varijetea". Na izgradnji nove političke tvorevine radili su socijalisti, anarhisti, sindikalisti i nova skupina koja se u Italiji tek počela nazivati fašistima. Socijalisti i fašisti postali su smrtni neprijatelji doslovno nekoliko mjeseci nakon marša na Rijeku.
D'Annunzio im se do tada jednako divio kao "doktrinama energije i volje", a Rijeku je vidio kao pomirbu svih ekstrema, svojevrsno igralište subkultura, sjecište rubnih društvenih i političkih ideja ere, utočište za sve revolucionare, frikove i otpadnike. Talijanska uprava za Kvarner udomila je američke novinare i japanske pjesnike, belgijske pisce i talijanske biznismene.
Glavni financijaš riječke avanture bio je tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, Židov i vatreni fašist od najranijih dana, iako se 1938. godine zbog rasnih zakona morao povući iz javnog života, pa se tijekom rata preobratio na katoličanstvo. Velik broj ranih fašista bili su Židovi i u tome, gledano u povijesnom kontekstu, nema ničeg čudnoga.
Potlačeni u Papinskoj državi podržavali su borbu za talijansku nezavisnost, pa krajem 19. st. dočekali Giuseppea Garibaldija kao osloboditelja, koji im je omogućio reintegraciju u talijansko društvo i sudjelovanje u vlasti. U novom ultranacionalizmu, kao i mnogi drugi, vidjeli su kontinuitet Garibaldijeve politike pa zdušno podržavali rani fašizam, tad još modernistički revolucionarni pokret usmjeren protiv Crkve, kapitalizma, demokracije i tradicionalne države.
Žrtve državnog antisemitizma ponovno postaju 1938. godine. Novac koji je osigurao židov potrošio je homoseksualac Guido Keller, drugi čovjek Rijeke, s titulom tajnika za akciju. Keller je bio glavni operativac marša na Rijeku; s nekoliko ardita ukrao je 26 kamiona iz skladišta u Palmanovi i nakrcao ih vojnicima. Keller je posebna priča, dostojna vlastitog feljtona; pilot, švicarski barun i otvoreni gay te organizator velikih vojnih akcija i gradskih orgija, uistinu je jedinstvena stavka u cijeloj riječkoj epizodi.
Dolazi iz švicarske aristokratske obitelji, rođen u Milanu, a proslavio se kao pilot koji je neprijatelje izazivao na osobne dvoboje u zraku; nikad nije navlačio pilotsku jaknu, samo skupo odijelo s dugim šalom i mašnicom na vrhu, a na glavi je umjesto kacige imao fes. U zraku bi katkad čitao knjigu, nonšalantno pilotirajući konopcem. Kao živa epizoda "Montyja Pythona", umjesto ordenja nosio je zašivenu prepariranu papigu na prsima, iz čistog prezira prema vojnom establišmentu.
Vegetarijanac, znao se hraniti sakupljanjem bilja po brdima oko Rijeke. Nudist, u more je ulazio isključivo gol. Vodio je skupinu Yoga, Zajednicu slobodnih duhova koja teži savršenstvu, a koja se u starom dijelu grada skupljala ispod smokvina drveta, debatirajući o slobodnoj ljubavi i ukidanju novca. Opisivali su je kao mješavinu političkoga kluba i ulične bande. Yoga nije imala veze s jogom - Kelleru se jednostavno svidjelo ime i tibetanska svastika koju je koristio kao simbol.
Sjedište zajednice bilo je u tadašnjem hotelu Europa, današnjoj zgradi Ureda državne uprave na Korzu. Organizirali su gradska slavlja i zapravo štitili D'Annunzija od konzervativnih i umjerenjačkih elemenata koji su se počeli sakupljati oko njega. Keller je predstavljao struju revolucionarnih anarhista, osobenjaka i mrzitelja reda i tradicije. Bio je Tyler Durden, čak i više od D'Annunzija.
Keller si je dao truda organizirati grupu mladih vojnika koju je nazvao Očajnici (La Disperata), odred koji je marširao gradom u kratkim hlačama, pjevajući pjesme u toplesu. Noću su se na Turniću ozljeđivali vježbajući s pravim mecima i bombama. Talijanski pisac Giovanni Comisso, koji je bio s D'Annunzijem u Rijeci, opisao ih je kao "vojnike smrti", nestrpljive, okrutne i cinične mladiće koji su "boja pobune i slobode".
Slogan im je bio "Me ne frego" ("Boli me briga"), koji su kasnije usvojili talijanski fašisti. Fašisti su imali svoje Disperate, "Očajnike", koji su se dvije godine kasnije, u lipnju 1921. pojavili u Firenci. Keller je utjecao i na stvaranje Ustava Talijanske uprave za Kvarner (Carta del Carnaro), možda najmodernijeg ustava tog doba. Službeni koautor Ustava bio je anarhosindikalist Alceste De Mabris, koji je napisao većinu osnovnih ideja ovog radikalno modernog dokumenta; garantirao je slobodu svim religijama, kao i ateizmu.
Jamčila se i ravnopravnost spolova - žene su u dominantnom muškom, vojničkom društvu imale jednaka prava, uključujući pravo glasa, a svi građani socijalnu i zdravstvenu zaštitu te staračku skrb. D'Annunzio je svoje obožavanje glazbe također ubacio u Ustav. Pomagao mu je i belgijski novinar poljsko-rusko-židovskog podrijetla Leon Kochnitzky. U Rijeku je stigao napisati reportažu, a ostao gotovo cijelo vrijeme D'Annunzijeve vladavine, kao njegov bliski prijatelj te autor ideje organiziranja Anti-Lige naroda.
Liga je pozivala na savez Arapa, Iraca i palestinskih Židova, kako bi se zajedno oduprli kolonijalnim silama, kao i sve potlačene na svijetu, uključujući crnce iz SAD-a. D'Annunzio se ipak potrudio biti glavna zvijezda showa, od prvog trenutka, kad je 2. rujna 1919. godine ušao u Rijeku. Iako je jedva stajao od visoke temperature izazvane gripom, dovezao se u crvenom Fiatu 501, toliko nakrcanom cvijećem da se izgubio među laticama.
Kad je krenuo put Rijeke, društvo mu je pravilo 186 pobunjenika talijanske vojske; u grad je ušao s njih 2000. Prvi potez bio je dekapitirati dvoglavog orla na gradskom tornju, simbol Rijeke koji je D'Annunzijeve vojnike previše podsjećao na Habsburgovce. Stoga su, stigavši u grad, najprije odrezali jednu orlovu glavu i zamijenili je talijanskom zastavom.
Stotinjak godina smatralo se da je glava uništena, ali potpisnik ovog teksta osobno ju je ugledao prikovanu na zidu dvorišta Vittorialea, nedugo nakon što ju je tamo otkrio zaposlenik i znanstvenik Federico Simonelli. Iz daljine izgledala je kao crna mrlja na zidu. Glava orla dijeli isti prostor s mnogim drugim komadima ratnog plijena iz Zadra, Splita, Solina…, hrvatskih gradova koje su opelješili fašisti.
Ni D'Annunzio nije previše štedio Hrvate, koji su u Rijeci bili građani drugog reda, nerijetko žrtve nasilja talijanskih susjeda. Ipak, u takvoj poremećenoj etničkoj klimi D'Annunzio je razvijao svoju utopiju strasti. Na trgu su paradirale naoružane žene u večernjim haljinama, družili se dezerteri i veterani, a usluge nudili dileri i prostitutke (navodno najjeftinije u tadašnjoj Europi). Nezaobilazan modni dodatak bila je mala zlatna kutija puna kokaina koja se nosila u džepu prsluka.
Stil je bio sve. Svaki vojnik nosio je drukčiju uniformu, koju je sam dizajnirao; neki su imali duge brade, a neki brijali glave da budu ćelavi poput svog zapovjednika; svi su imali rimski bodež, a većina ih je nosila plašteve, pera i lepršave crne kravate. Rijeka je privlačila aristokratske pozere, tinejdžere koji su pobjegli od kuće, pjesnike i ljubitelje poezije iz cijelog zapadnog svijeta. Bilo je to nešto kao kalifornijski Haight-Ashbury iz 1968., no ove hipije jednako je zanimao rat koliko i vođenje ljubavi.
Rijeka je bila atrakcija, non-stop ulični teatar; svakodnevne pjesme i plesovi, rakete, vatrometi i govori… Hoteli su bili prepuni novinara kao i špijuna iz svake europske zemlje. Hrvatima, pak, nije bilo do slavlja. D'Annunzio je prvi put Rijeku posjetio 1907. kako bi čitao svoju nacionalističku dramu "La nave" ("Brod") i već tad je Janko Polić Kamov, hrvatski pjesnik i dramatičar, zaključio da je talijanski pjesnik "tašt" i "slaba karaktera", nazivajući ga mrziteljem Hrvata, umišljenim i doslovno luđakom.
"Moralno je čuvstvo nadomjestio estetskim", pisao je Kamov, pogađajući u samu srž: D'Annunzio je prije dolaska u Rijeku razvijao političku karijeru na domaćem terenu, gdje je trijumfirao pod platformom Poezije politike i provodio ideologiju Ljepote. Kolikoj se količini razuma možete nadati u jednom takvom paketu?
Nastavlja se...
