Još tijekom akademije je shvatio da kiparstvo nije jedina stvar koja ga zanima. Već tad se zarazio slikarstvom i grafikom te uvijek, kad organizira izložbe, kombinira slike, skulpture i grafike.
"Najviše me zanima Mediteran, dosta sam bio okrenut mediteranskim civilizacijama, stečevinama i slojevima, dosta sam putovao po Mediteranu, od Španjolske, Sicilije, Sardinije, Cipra... Kad slikam, nemam osjećaj da kopiram, da prenosim iz stvarnosti. Važni su mi slojevi, a ono što ne mogu dokučiti kroz misli i literaturu o povijesti Mediterana, pokušavam bojama i izmišljenim likovima. Uglavnom, to me vodi. Kad pjevam, svaki ton mora biti dobar, nisam potpuno zadovoljan ako ne postignem nesavršeni ton, nego auru svakog tona", iskren je muzičar.
Objašnjava koliko mu je bitna mogućnost eksperimentiranja i da se ne bi bavio muzikom da si ne može priuštiti stranputice. A s obzirom na to da je otvoren prema različitim muzičkim žanrovima, smatra da je prirodno da se to samo po sebi događa. "Jedan dan ujutro slušam Prokofjeva, pa pređem na Lennyja Kravitza, pa onda na bugarske zborove, pa se prebacim na sefardsku muziku, pa navečer slušam Dhafera Youssefa. Pa onda Ghaliju Benali, Bernsteina, mongolsku muziku...
Toliko je toga, s YouTubeom je sve dostupno. Da smo razgovarali prije petnaest godina, nabrojio bih tri-četiri benda iz punk faze, vjerojatno bi bilo lakše", otvoreno će. Svoj album, kako kaže, vidi kao svojevrsni nastavak Matvejevićeva "Brevijara", pogotovo jer je i Matvejević kao i on puno putovao Mediteranom te ga otkrivao mimo turističkih ruta. A i želja mu je popularizirati dalmatinske pjesme izvan hrvatskih granica, kao što je to primjerice uspjelo sevdalinki izvan Bosne, jer mu se čini da se radi o muzici koja ima potencijal komunicirati šire.
"Matvejević kroz 'Mediteranski brevijar' traži ono drugačije, ono neispričano. Piše o ruzini, algicama, vrstama travčica koje ne rastu nigdje drugdje nego baš tu, na tim nekim skalama. Mene je to isto zanimalo u muzici." Objašnjava kako nešto ima i u Mostaru, iz kojeg, osim Matvejevića, potječe i veliki pjevač sevdaha Himzo Polovina, koji je ostao upamćen po svojim istančanim interpretacijama sevdalinki. Kako se on sam, jer Mostar leži u kotlini okružen brdima, kao dječak iz znatiželje penjao po brdima da vidi što se nalazi iza njih. No Mostar, govori, više nije onaj stari. "Mostar više nije isti, od rata na ovamo, i mjesta koja nisu bila zahvaćena ratom su se promijenila. Stvari funkcioniraju, ali ne funkcioniraju onako kako treba, kako sam ja osjetio u djetinjstvu. I to me u nekim momentima boli", govori Vladimir.
Tri pjesme na albumu "Riva degli Schiavoni" potpisuje muzikolog Ljubo Stipišić Delmata, otac pjevača Gibonnija, koji je bio neumoran skupljač tradicionalnih dalmatinskih pjesama te koji je i sam autor mnogo pjesama, od kojih je možda najpoznatija "Dalmatino povišću pritrujena".
"Skupio je nekoliko stotina pjesama, recepata, ljekarija, izreka... Ali i pisao je pjesme. Ne znam je li išta bolje od nove klapske muzike napisano od tih njegovih pjesama. To zvuči arhaičnije od starih klapskih pjesama. Genijalno."
No Vladimir objašnjava da je njegov način izvođenja drugačiji od klapskog, a tome je prethodilo mnogo promišljanja tradicionalne muzike s ovih prostora.
"U mnogo tih pjesama se, pogotovo u sefardskoj muzici i sevdahu koji sam radio s Mostar Sevdah Reunuonom, jedna osoba obraća djevojci ili djevojka ljubljenome muškarcu. I kad čovjek dobro analizira tekstove dalmatinskih pjesama, bilo tradicionalnih, bilo ovih od Ljube Stipišića Delmate, koje sam isto obradio za ovaj album, shvati da je to isto kao i u sevdahu i u sefardskim pjesmama, da imaš jednu osobu koja dolazi pod prozor. I pomislio sam zašto ne bih napravio upravo to, da snimim bez svih tih drugih glasova, da samo jedna osoba uzme ulogu pripovjedača ili onoga koji pjeva pod prozorom. I onda sam se ohrabrio da bih mogao to izvesti, da mi ne treba klapa. Ideja mi je da uradim i acapella verziju, da nađem dobre pjevače, da više momaka pjeva pod prozorom djevojci, ali sam htio ući u samu srž boli jedne osobe koja se obraća neuzvraćenoj ljubavi", iskren je Vladimir.
Planira, kaže, i sam dati doprinos tradicionalnoj muzici kroz buduće albume. Kako se već deset godina kreće u sferi tradicionalne muzike i kako je puno učio kroz tuđe pjesme, smatra da je vrijeme da vidi što sam može. I upravo je u procesu pripremanja konceptualnog mini albuma radnog naziva "Kortižo, čaršija, škoj", na kojemu će se nalaziti tri autorske pjesme Enite Ostojić, a s njim će svirati Niko Radas i Jadranko Kereković Dubolik.
Jedna će pjesma biti vezana uz Sarajevo i prostor na kojem su živjeli Židovi, El Kortižo, iz perspektive stare Sefartkinje, druga uz mostarsku čaršiju iz perspektive urara koji mjeri vrijeme i govori da živi u gradu gdje se vrijeme mjerilo od gradnje do rušenja jednoga mosta, a treća pjesma se zove "Škoj" i ispripovijedana je iz perspektive spužvara s otoka Krapnja.
Iako Vladimir Mićković muzički djeluje već deset godina, album "Riva degli Schiavoni" mogao bi imati moć da ovakvu vrstu muzike dovede ne nužno u mainstream, nego u svijest ljudi kojima je žanrovski blizak world music, a koji područje Mediterana još nisu doživjeli kao muzički potentno.
