Nakon što mu je “Sumrak saga” donijela planetarnu popularnost, Robert Pattinson kao da je ostao zarobljen u tijelu nečega što mu se gadi - romantičnog mladog vampira voštanog izgleda. Iako je u međuvremenu radio s Davidom Cronenbergom, Claire Denis, Antonom Corbijnom i Wernerom Herzogom, još se nije oslobodio stigme “Sumraka”. Film Roberta Eggersa, u kojemu se rame uz rame pojavljuje s Willemom Dafoeom, filmskim veteranom s više od 130 uloga i glumcem nezamjenjive karizme, smješta ga na neko drugo mjesto.
Robert Eggers, relativno mladi redatelj koji je odrastao u ruralnom New Hampshireu i koji je 2015. godine izbacio jedan od zanimljivijih indie horora suvremene kinematografije, film “Vještica”, u 2019. godini na scenu se vraća filmom “Svjetionik”. Asocijacije su mnoge: “Torinski konj”, “Persona”, “Isijavanje”, “Repulsion”...
Tako je nekako krenula priča sa “Svjetionikom”, posljednjim Eggersovim filmom, koji je kao i “Vještica” smješten u povijesni kontekst i koji se također bavi posljedicama koje život u izolaciji ostavlja na psihu čovjeka. Radnja filma se donekle oslanja na tragediju Smalls Lighthouse iz 1801. godine, kad su dva svjetioničara ostala zarobljena na otočiću. Jedan je umro, a drugi je ostao raditi još pet mjeseci, posve lud, uz njegovo truplo. Nakon te tragedije promijenio se zakon o svjetioničarima - umjesto dva čovjeka, na svjetionik su od tada odlazila tri.
U Eggersovu “Svjetioniku” dva muškarca odlaze na udaljeni otočić u Novoj Škotskoj, na sjevernim obalama Atlantika, odraditi posao koji traje četiri tjedna. No zbog oluje ostaju zarobljeni na otoku i dulje od ta četiri tjedna. Willem Dafoe utjelovljuje ludog mornara, tipa koji je otuđen od kopna i civilizacije, zapuštenog, ogorčenog i uvijek spremnog na kavgu s mlađim kolegom. Njegov lik predan je nejasnom kultu koji oscilira između paganizma i fascinacije svjetlom, a koji prakticira na vrhu svjetionika koji drži pod ključem.
Dafoe fantastično portretira neurotičnog starca koji puši lulu, maltretira podređenog, a noću odlazi na svjetionik, gdje se prepušta silama svjetla. Recitira i svađa se na pučkom jeziku 19. stoljeća, i to je možda najveći dragulj ovoga filma. Pattinson je tu nešto plošniji.
Iako je, prema vlastitim riječima, vježbao jezik pričajući s jednim ribarom iz Mainea, uz Dafoea se doima kao da se išetao iz kakvog hipsterskog londonskog kafea. U jednom intervjuu se čak otvorio i rekao da je na setu osjećao kako su svi, a posebice redatelj, razočarani njegovim glumačkim umijećem, da mu ništa na probama nije išlo od ruke, da je bio nešto poput luzera koji se nikome ne sviđa.
Iako nije uspješan u onoj mjeri u kojoj je to “Vještica”, “Svjetionik” i dalje iskače iz prošlogodišnje ponude filmova. Film je to o izolaciji i ludilu, s paranormalnim elementima koji određuju tijek radnje i definiraju ambijent, gotičke atmosfere i ekspresionističkog pristupa. Potmula histerija, ritmički disbalans između smirenih i brzih kadrova te zvučna industrial kulisa pridonose nelagodi koju gledatelj osjeća dok gleda kako dva muškarca u surovim uvjetima održavaju svjetionik.
Tu je, primjerice, i Pattinsonovo masturbiranje na pomisao o interakciji s morskom sirenom, potom Dafoeovo uvjerenje da se u iritantnim kričećim galebovima nalaze duše umrlih mornara, evokacija Posejdona, a naposljetku je tu i svjetlo kao sila kojoj čovjek ne može odoljeti i koje je uzrokom finalnog konflikta između dva mornara (“Svjetlo je moje!”, galami Dafoe, a Pattinson se trudi i sam mu pristupiti). Dio ekipe koja je s Robertom Eggersom i njegovim bratom Maxom radila na “Svjetioniku” radila je i na “Vještici”.
To su prvenstveno direktor fotografije Jarin Blaschke i skladatelj Mark Korven, što u konačnici daje vrlo specifičan pečat filmovima. Baš kao i “Svjetionik”, i “Vještica” je smještena u povijesni kontekst, likovi su izgnani u izolirani okoliš koji sudbonosno utječe na tijek njihova života te ga potpuno urušava. Atmosferi pridonose upečatljive zvučne kulise, kao i mračna, zlokobna atmosfera.
Dominira ideja upravljačkih sila koje su izvan kontrole čovjeka, zle sudbine ili prokletstva, uz dobru dozu crne magije i čarobnjaštva inspiriranog pučkim pričama iz prošlosti. Dakle, ponovno lovecraftovski svijet. Redatelj je u oba filma konvencionalne filmske žanrove poput horora i filmske fantastike uspješno stavio u autentičan povijesni kontekst, što jezikom, što pedantnom scenografijom i vjerodostojnim kostimima.
Radnja “Vještice” se zahuktava kad se bogobojazna obitelj s petero djece samoisključuje iz zajednice i odlazi podići dom u osami na rubu šume. Važno je napomenuti da je radnja smještena u 1630. godinu, a da ova skupina ljudi pripada jednoj od prvih doseljeničkih obitelji u Ameriku, koje je potpuno usisala američka divljina i prostranstvo.
Također, radnja filma smještena je u period kad se još nisu dogodila slavna suđenja vješticama u Salemu 1692., dakle oko 60 godina ranije, no puritanistička histerija optuživanja mladih djevojaka počinje već tad uzimati maha.
Po gradnji farme izvan zajednice, ovoj religioznoj obitelji najprije nestane najmlađe dijete, potom dječak predadolescentske dobi, da bi otac i majka postali sumnjičavi prema najstarijoj kćeri, tinejdžerici koja je netom dobila prvu mjesečnicu, jer su djeca oba puta nestala dok se ona brinula za njih.
Kao u najgoroj noćnoj mori, djeca nestaju, a majka i otac zapadaju u stanje histerije, usput pridonoseći potpunom razdoru obitelji. U bespućima američke divljine postaju obitelj odbačena od boga koji im toliko znači i izložena nepoznatim mračnim silama. Već u jednoj od prvih scena, kad se obitelj udaljava kočijom u nepoznatom smjeru, osjećamo kako odlaze u mračan svijet u kojemu se neće moći održati.
Osim snažnih nadrealnih elemenata, poput skupa na kojem vještice opijene vatrom doživljavaju ekstazu i levitiraju, tu je i moment predestiniranosti. Najstarijoj djevojčici iz obitelji dodijeljena je uloga vještice prije nego što je ona toga postala uopće svjesna, a kako joj naposljetku ništa drugo ne preostaje, ona se predaje toj ulozi, napušta Boga i puritanstvo te odlazi u mrak, biti jedna od vještica iz šume.
Dok u “Svjetioniku” likovi uranjaju u ludilo suočeni kako sa surovim krajolikom, tako i sami sa sobom, u “Vještici” se natruhe ludila naziru u roditeljskoj histeriji, kad počnu gubiti jedno po jedno dijete, no ovdje su nadrealno i mistično svakako dominantniji element od ludila.
Zanimljivo je napomenuti da se “Vještica” umalo nije ni dogodila, jer nitko nije želio uložiti novac u debitantski indie horor nepoznatog redatelja, no nakon uspjeha na Sundance Film festivalu 2015., gdje je film dobio nagradu u kategoriji režije, zarada se popela na 40 milijuna dolara, nasuprot uloženih četiri milijuna, što je Eggersu dalo krila za “Svjetionik”. Trenutačno s islandskim piscem Sjonom, autorom sjajnog romana “Plava lisica”, radi na scenariju za film “The Northman”, čija će radnja biti smještena na Island u 10. stoljeće.
U filmu bi trebali glumiti ponovno Willem Dafoe, Nicole Kidman, Bill i Alexander Skarsgaard, kao i Anya Taylor-Joy, mlada glumica iz “Vještice”. No dok vikinška povijesna drama ne ugleda svjetlo dana, trebamo se nadati da će Eggers ponovno opravdati visoka očekivanja i snimiti nešto posebno.
