"Putin želi Zapadu oteti Balkan"

Prošle godine, dok je bio u posjetu Pakistanu, pretrpio je moždani udar pa je morao otkazati posjet zagrebačkom Filozofskom teatru.

Tariq Ali se, međutim, i u 73. godini pokazao kao nesalomljiv. U Zagreb je doputovao kako bi sudjelovao na ovogodišnjem Filozofskom teatru u HNK, kako kaže, “u posjetu nadoknade”.

Čovjek koji je u ranim 20-ima spašavao živu glavu bijegom od pakistanske vojne diktature u London u 60- ima. Pisac, novinar i filozof već desetljećima je jedan od najvećih intelektualaca.

Čovjek koji je u nizu svojih knjiga Busha 2003. smjestio u Babilon, koji je godinu ranije izjednačio križarski, džihadistički i modernistički fundamentalizam, koji je nedavno raskrinkao “ekstremni centar”, koji je Don Quijotea i Sancha Panzu u predstavi “Nove pustolovine Don Quijotea” strpao u 21. stoljeće u sukob s bankarskim financijskim fanatizmom i izbjegličkom krizom.

Kad ste prije četiri godine govorili na otvaranju Subversive festivala, rekli ste da su samo oni koji su imali iluzije oko Obame mogli na kraju biti njime i razočarani. Predsjednički izbori u SAD-u sveli su se na izbor Clintonice ili Trumpa, o čemu većina svijeta razmišlja na način koji je od njih dvoje manje zlo.

Ne mislim da tu postoji manje zlo. Smatram da su oboje, svaki na svoj način, neprihvatljivi. Tužan je taj izbor pred koji su stavljeni građani SAD-a, najveće svjetske demokracije. Osobno mi je žao Amerikanaca zbog toga, jer se mene tiče, ja ne bih glasao ni za jednog od njih dvoje. U toj kampanji ne postoji manje zlo. Trump nastupa s pozicije netrpeljivosti, bigotrije, i to na vrlo visokoj razini. A Hillary Clinton je u potpunosti proizvod Wall Streeta i vojnog industrijskog establishmenta. Ništa oni ne nude, riječ je isključivo o gladi za moći. Oboje su potrošili puste milijune na kampanju. To je sustav koji Europa već neko vrijeme nastoji kopirati. Trebali bismo dobro promotriti to u SAD-u, a potom se pogledati u ogledalo i pitati se koliko smo daleko od takvog stanja. Veći dio kampanje s obje strane svodi se na paradu žena koje tvrde da su bile seksualno zlostavljane, i to bilo od Billa Clintona, bilo od Trumpa, bilo od bivšeg demokratskog vođe u New Yorku Tonyja Weinera. I to se stalno nastavlja, i nastavlja, i nastavlja. To je poput reality TV-a! Vrlo je zastrašujuće, ali opet, iz toga možda nešto i nastane. Demokratski glasači su okrenuli leđa demokratskom vodstvu zbog Bernieja Sandersa, koji bi bio pristojan predsjednik i koji je mogao pokušati napraviti nešto za američki narod. A demokrati to nisu dopustili i sad imaju ono što su zaslužili. 

Kako objašnjavate to što u SAD-u tako puno ljevičara, poput Bernieja Sandersa, čak i Noama Chomskog, otvoreno zagovara podršku Hillary Clinton, iako je očito da je riječ o osobi koja predstavlja gotovo sve protiv čega su se borili cijelih svojih života?

To je ono što oni nazivaju ‘taktičkim glasanjem’. Bernie Sanders je to morao učiniti jer on sad djeluje unutar Demokratske stranke.

Ali što je s vrlo ružnim načinom na koji je stranka uništila njegovu kampanju?

Znam, da, ali on je lojalni demokrat. To je uvijek i bio problem s njim. Još od početka kampanje on je govorio da će, ako izgubi, podržati kandidata demokrata. Noam je, pak, uvijek bio tako, nekako pristojan tip, s njim sam se slagao oko većine stvari, ali se s njim ne mogu složiti oko glasanja za Hillary Clinton. To je naprosto sramota! To je Noamov izbor i neka mu je sa srećom na tom putu.

Kad je Trump već nesumnjivo to što jest, a Clintonicu prozivaju kao izazivačicu ratova, zašto se svi ti ljudi ne bi okupili oko izgradnje snažne treće opcije, primjerice oko Jill Stein?

Ja sam osobno javno govorio da bih, da sam američki građanin, glasao za Jill Stein i povremeno sam joj slao javne poruke potpore. Pretpostavljam da su američki liberali i većina ekstremnih verzija liberala naprosto opsjednuti idejom manjeg zla. A to se onda odražava na demokratima. Nije bilo nemoguće i da su republikanci izabrali nekoga tko bi bio čak i ljevije od Hillary po pitanjima poput rata u Iraku... Trump je, dakle, u pojedinim pitanjima čak i bolji izbor od nje. Ali ja osobno to stvarno ne mogu razumjeti. Američka politička struktura čini gotovo nemogućim stvaranje treće političke opcije. Pokušali su i nije išlo. Ali smatram da svejedno moraju nastaviti pokušavati boriti se za jednu za drugom državu, za senatore, za kongresnike, nastojati boriti se za prisutnost na nacionalnoj razini. Jer koliko još dugo može trajati stanje u kojem veliki novac sve određuje?

Posljednjih godina vidimo intervencionizam SAD-a i EU po Mediteranu, od Libije, zapadne Afrike i posebno Sirije, koja se izrodila u mjesto gotovo direktne konfrontacije između SAD-a i Rusije. A nedavno su se mogle čuti i neke ideje o korištenju nuklearnog oružja. Postoji li opasnost da se hladnoratovsko stanje izrodi u globalni sukob?

Ne mislim da smo na rubu izbijanja trećeg svjetskog rata. Jer tko bi ga uopće započeo? Mogao bi započeti nesretnim slučajem, ali bez sumnje, ako bi netko napao ruske avione, trupe, vojne instalacije u Siriji nuklearnim oružjem, Rusi bi nesumnjivo odgovorili i u tome bi najgore EU.

Da, ali uopće samo spominjanje nuklearnog oružja tako ružno podsjeća na Kubrickov ‘Dr. Strangelove’, na jednu filozofiju koja je potpuno poremećena, iracionalna.

James Galbright mi je jednom rekao da u njegovoj obitelji ‘Dr. Strangelove’ nikad nisu promatrali kao igrani, nego kao dokumentarni film. Ha, ha, ha! Ali, suštinski, američka vojska, Pentagon, nikad neće biti ona koja će posegnuti za nuklearnom opcijom. Političari mogu i pokušati izglasati nešto takvo, ali vojska je ipak ona koja zna o čemu je riječ, koja to neće dopustiti. Mislim da tu ima jako puno urlanja u javnosti, ali zbog broja žrtava kojega su mnogi svjesni ne mislim da je realno da to toga dođe. Do toga nije došlo ni u doba SSSR-a, a bio je neusporedivo veća prijetnja. Putin je u osnovi konzervativac, ne baš toliko sličan Trumpu, ali snažno stoji na obrani ruskog suvereniteta. Gorbačov i Jeljcin doveli su do toga da su ovi mislili da je sad i Rusija njihova, a Putin je rekao: “Ne!”. Zato su ga počeli okruživati naprednim NATO-ovim trupama, izvoditi vojne vježbe uz granice Rusije. Mislim da bi bilo budalasto podcijeniti Ruse. Naravno da su u SAD-u, posebno što se tiče američke vladajuće klase, svjesni da bi ulazak u sukob s njima bio katastrofalan. U krajnjoj liniji, njihova glavna preokupacija, koliko god se to ne spominje, i nije Rusija nego zapravo Kina.

Što je sa zapadnim medijima? U zapadnom Alepu, pod kontrolom vladinih snaga, dugo je bilo zarobljeno u okruženju 1,5 milijuna ljudi, a protivnici su ih svakodnevno zasipali granatama i nitko to nije spominjao, a sad je problem postalo to što su vladine snage uspjele okružiti istok. Ili o Mosulu (točno) izvještavaju da ISIL civile drži kao ljudski štit, ali su Al Kaida i njihovi saveznici u Alepu ‘pobunjenici’, a o ljudskom štitu tu nema spomena.

Savršeno je jasno da su zapadni mediji danas sasvim podređeni zapadnim vladama, ostalo je još jako malo neovisnosti, posebno u slučajevima kad se pokreću ratovi protiv muslimanskih zemalja ili kad se nastoji prijetiti Rusiji. A, vidite, čak više malo tko i vjeruje tim medijima jer su Europljani siti svega onoga što im se podastiralo tijekom rata u Iraku, tijekom rata u Libiji. Nitko im više doista ne vjeruje, mase ljudi odlaze na ciljane stranice na internetu kako bi doznale što se doista oko njih događa. Jako malo ljudi koje poznajem još čita dnevne novine. Pa i televizija, recimo BBC, uvelike slovi za propagandnu vladinu mrežu. Besramno je na koji način oni rade. Kad sam im tamo otvoreno odbio otići i rekao da ne vidim zašto bih gubio vrijeme kod njih, rekli su mi: ‘Oh, ali jako nam je žao što tako mislite’. Odgovorio sam im: ‘Ne, ja ne mislim tako, ja sam to vidio’. Svjedočimo suštinskom razmontiravanju demokracije. Postala je puki show. Svaki glas slijeva ili zdesna proglašava se populizmom ako se ne slaže s ekstremnim centrom.

Odnedavno u Hrvatskoj smo svjedočili rastu ekstremnog nacionalizma. Pa i financijskim vezama između HDZ-a i Rusije, točnije Kremlja. Pokušava li se Rusija u ovom dijelu svijeta postaviti u jednoj novoj, možda i neoimperijalističkoj ulozi?

Ne bih znao može li se to nazvati neoimperijalizmom, ali Putin doista nastoji ustrojiti jednu konzervativnu alijansu. A teme takve konzervativnosti su onda nacionalni suverenitet i nacionalni konzervativizam, neprijateljstvo prema SAD-u. On je oko toga sasvim otvoren. Problem u tom dijelu je ako ohrabruješ nacionalizam u zemljama poput Mađarske ili Hrvatske...

...ili Bosne i Hercegovine...

...ili Bosne i Hercegovine, nailaziš na ljude među kojima su mnogima djedovi bili kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu. A to je onda direktni sukob s onima koji su dugo bili tradicionalni saveznici Rusije. Putin se time ne zamara, naprosto nastoji zastupati svoje nacionalne interese i ne bih baš rekao istočnu Europu učiniti svojim satelitima, ali ih odvući od SAD-a i EU kako te zemlje ne bi bile njihovi sateliti. A to je ono što je sad na stvari. Pa pogledajte samo BiH, to je užasna zemlja, političari na svim razinama su naprosto mrtvi ljudi, hodajući mrtvaci, sasvim ovisni o NATO-u. To vidite na ljudima kad tamo dođete, to je tako tužna zemlja. Hrvatska i Srbija su drugačije, ali čak ni ne toliko mnogo. Pa kad Republika Srpska počinje sa svojom pričom o neovisnosti, mislim, kamo to sve skupa vodi!?

Što mislite o CETA- i, trgovinskom sporazumu EU i Kanade? Belgija je definitivno pala, točnije Valonija, više ništa ne stoji na putu. Što to znači za Europu?

Bio je to mali revolt Valonije, naposljetku su pali, ali dobro je da se netko tome usprotivio. EU je u velikoj krizi i što će sad dobiti s ovim? Velikim kompanijama će naprosto prenijeti dio suvereniteta. To je nešto što se događa diljem svijeta. Na svaki način nastoje od naroda udaljiti svaki oblik mogućnosti odlučivanja o bilo čemu. Čak i najudaljenije i najposrednije oblike odlučivanja te prebaciti to na korporacije. Priznajmo se naprosto da živimo u dobu u kojem interes neke korporacije znači više nego bilo koja demokracija. CETA je svakako otvaranje puta sporazumu TTIP, sa SAD-om, i ne sumnjam da će i to proći u EU.

Što mislite kako će EU izgledati npr. 2020.?

Nisam uvjeren da će biti u ovakvom obliku. Kriza će se nastavljati i njemačke elite sigurno već razmišljaju o tome da je restrukturiraju. I to će sasvim sigurno učiniti, na neki će je način smanjiti.

Kako restrukturirati državu ako se istodobno veliki dio njezina suvereniteta prebacuje na nadnacionalne kompanije?

To bi doista mogao biti problem, ali mislim da će već smisliti nešto. U najmanju ruku nešto poput nekakvog razloga o sigurnosti. Uostalom, činjenica jest da je sadašnje stanje doista nestabilno.

Jeste li razočarani Syrizom u Grčkoj?

Itekako razočaran. Nakon potpune kapitulacije Aleksisa Ciprasa mislim da ga većina Grka mrzi iz dubine duše, većina onih koji su ga nekoć podupirali. Osobno ga smatram izrazito odvratnom figurom u politici i on sad zapravo priprema povratak grčkih konzervativaca na vlast. Time što je okrenuo leđa referendumu na kojem je narod izglasao da ne želi daljnje pregovore s Europskom središnjom bankom narodu je opalio žestoku pljusku. Pokazalo se da je želio da narod glasa ‘ne’ na referendumu i zato je zaslužio sve što će mu se još dogoditi.

Uskoro će se navršiti 50 godina otkako su Rolling Stonesi snimili ‘Street fighting man’ po vama i vašem angažmanu, među ostalim, i kao jednog od vođa masovnih protuvladinih demonstracija u Londonu. Što danas mislite o toj pjesmi, o lijevim idejama u Europi onda i danas?

50 godina od te pjesme bit će 2018. Sljedeće godine je sto godina od Ruske revolucije, to mi se čini puno važnija obljetnica. Ha, ha, ha! Rekao bih, 60-e i 70-e godine su prošle skoro jednako toliko kao i Ruska revolucija. 60-e i 70-e bile su posljednji pokušaj u Europi u tradiciji Ruske revolucije. Danas smo vrlo odvojeni od tog doba, neki su čak u potpunosti odbacili sve ono u što su vjerovali onda. Ne znam, ne znam što bih danas mislio o toj pjesmi. Odavno je nisam poslušao, ali ljudi me na nju podsjećaju s vremena na vrijeme. Ha, ha, ha!