Po ocjenama prvih čitatelja i čitateljica, riječ je o zaokruživanju zavičajne trilogije koja je počela "Amarcordom" te nastavljena "Isijavanjem". Po načinu na koji ljudi prepoznaju osobna iskustva u onome što je napisao, neovisno o tome gdje su se dogodila, riječ je o univerzalnoj priči posvećenoj djelomičnom opraštanju s gradom formiranja i o rastanku s onima koji su nam u životu najviše značili – roditeljima. Autorovo umijeće da od fragmenata iskustva koje većina ljudi promatra samo kao životne nužnosti načini veliku priču posebno je u "Beskućniku" došlo do izražaja. Ovo je i roman o dostojanstvenom donošenju odluka i principima koji su nam mogli biti zamorni tijekom odrastanja, ali koji su nas itekako definirali.
BestBook: Poklopilo se da intervju radimo u travnju, jednom od ključnih mjeseci našeg sjećanja zbog početka opsade Sarajeva u minulom ratu i oslobođenja u Drugom svjetskom. Nama, koji živimo u Sarajevu, pola godine najmanje prođe u kolektivnom sjećanju. Sve ostalo u našim životima, najčešće je obilježeno diskontinuitetima. Koliko ti je i kao autoru i kao čovjeku važno pohraniti intimna sjećanja u svoja djela, ne bi li se barem malo pokušao očuvati privid kontinuiteta ili potvrda da je u nekim segmentima on postojao u našim životima?
Ljudi koji do te mjere žive od sjećanja, vjerojatno i sumnjaju u ono što ih očekuje, da ne kažem baš da ne vjeruju u budućnost. A nije teško biti skeptičan oko budućnosti države u kojoj živimo. Pri tome moguće da je u mome privatnom osvrtanju riječ i o vlastitom, potisnutom strahu od smrti. Baš mi je nedavno jedna čitateljka rekla da se u zadnje vrijeme često vraćam na starenje kao motiv, i mislim da je u pravu. A u Bosni dodatno i specifično, nije zgoreg još jednom napomenuti, nije lako odvojiti društvene diskontinuitete od onih privatnih koji se tiču biološkog sata. Tako je nemalo onih koji će danas u Bosni reći kako ovdje nije lako stariti i ostarjeti, što nije daleko od istine, ali je istovremeno i zamka nekih elementarnih ljudskih brkanja i poricanja, o čemu sam konkretnije pisao u "Yesterdayu". Rupe i provalije u sjećanju sigurno su posljedica i traumatičnih godina, a mi kao da se paradoksalno najviše sjećamo upravo takvih. Možda ovo zvuči kao mračna zbilja, što negdje sigurno i jeste, a moje zapisivanje motivirano je između ostalog i pokušajem da se barem u nekoj mjeri spasim od težine takve svakodnevice. Što je naravno privid ali je zadovoljstvo od pisanja stvarno i usprkos svemu bajkovito. Mislim da je privilegija imati barem neko utočište u svijetu koji sve više i zlokobnije podrhtava. Naročito u vremenu u kojem čujemo kako neki visoko rangirani političari Europske unije otvoreno najavljuju rat u Europi, dok većina običnog svijeta upadljivo prešutno ne reagira na takve zloslutnje, vjerojatno jer ne može da prihvati. A što ako se spomenuto spisateljsko utočište preko noći stvarno pretvori u ratno sklonište? Imamo li konkretan plan što nam je raditi? Mislim da većina nema, nego se i dalje nada da će se nekako, ponavljajući zamantano neće-ako-bog-da, izvući bez još jednog rata.
BestBook: Najbolja je ona književnost koja nastaje iz unutarnje potrebe i koja je posvećena temama koje se autora duboko tiču. Pišući o zavičaju, domu, kući, smrti, odlascima i rastancima različitih profila, ispisao si i dijelove priča onih koji možda nikada neće pisati, ali koji su djelomično proživjeli slično iskustvo. Često smo razgovarali o tvojim američkim godinama i objektivnosti koja ti je očigledno omogućila da napraviš najbolji spoj u svom djelovanju od onoga što je stečeno i što je rezultat spoznaje, posebno u nekoj potpuno drugačijoj kulturi. Koliko ti je američko školovanje pomoglo u ovako vještom književnom stvaralaštvu?
Ne znam koliko me je američko školovanje formiralo ali vrijeme provedeno tamo sigurno jeste. Mislim prije svega na nasilno izmještanje u radikalno drugačiju kulturu, više sam puta u knjigama i intervjuima pričao o tome. Prije odlaska preko bare, nisam se obučavao ili odgojem pripremao za tako izazovna iskustva i sve što sam napravio bio je jedan sabijeni vrisak, duboki ljudski strah, koji sam nekako uspio pretvoriti u bolju energiju nego što je na početku izgledala. Zato mislim da nije toliko bilo do američkog školovanja nego ipak više do opsesivnih bavljenja stvarima u surovim okolnostima. Da ogolim, pobjeda je značila život, a poraz smrt, i ovo nisu metafore nego slike tadašnje surove realnosti.
Sve vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pokušavam ispričati kako sam od musavog provincijalca postao malo manje provincijalan. Mada, moram priznati, i dalje prikriveno volim tu našu provincijalnost, mahalanje, ako je naravno možemo dozirati. Kada je Roberto Rossellini s visine rekao da je "La dolce vita" provincijalan film, Fellini je ovu opasku doživio kao kompliment i objasnio: Naravno da je provincijalan, vizura umjetnika uvijek mora biti do neke mjere lokalna i provincijalna. Pa dobro, pitali su ga dalje, ali tko onda živi u velegradima? Sotone, odgovorio je veliki majstor.
BestBook: Je li ti tijekom pisanja "Beskućnika" postalo jasnije zbog čega su tvoji roditelji, usprkos iskustvu traume i protjerivanja, nastavili nakon rata odlaziti u Trebinje, u svojim ritualnim polupreseljenjima, koja su izuzetno opisana u romanu? Jesu li i oni tako pokušavali zadržati privid kontinuiteta ili intervenirati u sjećanje, koje će sačuvati dio predratnog života u Trebinju?
I dan danas sebe uhvatim kako u trenutku ne mogu da vjerujem što se sve desilo, kao da mi fali riječi da bih objasnio nivo zaprepaštenosti i gađenja nad ljudskom vrstom. Mislim prije svega na kolektivnu dramu i pogrom sviju nas, a onda i moje porodice kao jedne privatne slike stradanja. Nikada neću prihvatiti da su ratovi, nedjela i poniženja koja ih prate, koliko god bili uobičajeni, na neki način očekivani ili čak prihvaćeni kao normalni za historijske tokove i lomove. Spomenuo sam u "Beskućniku", kako oni koji su do te mjere bili zatečeni i nespremni onim što se dešavalo, nakon svega provedu ostatak života vidajući rane i sjećanja.
Povratak nakon rata oduvijek je bio velika tema, prirodno sa puno privatnih uglova i propitivanja. U knjizi je opisan i uzaludni, a opet toliko ljudski, pokušaj povratka i kroz vrijeme. Koliko god bili prestravljeni onim što se desilo, i dalje uporno pokušavamo takva traumatična sjećanja potisnuti i nesvjesno ih ignorirati. Pri tome ne treba zaboraviti – ako se kod nas uopće može reći mimo ratova – da se na taj način pokušavamo, još jednom da naglasim, vratiti u vrijeme kada smo bili mlađi. Jer naša se sjećanja na ovim prostorima, nekada se doima već generacijama, ne rastaču nekim prirodnim protokom, već su često nasilno, nerijetko i zvjerski prekidana. U takvom jednom ambijentu, prirodan je poriv čovjeka da se pokušava rehumanizirati tražeći tragove onoga što je bilo prije požara, bez obzira što to nekome sa strane nerijetko izgleda kao uzaludan i apsurdan napor.
BestBook: "Najljepši je onaj zavičaj koji smo sačuvali u svom srcu", jedna je od najljepših rečenica koju sam pročitala. Za one koji ne znaju napamet tvoje autorstvo, napomenut ću da pripada tebi. Ti si, uvjetno rečeno, zahvaljujući ocu, imao "opravdanje" za bavljenje zavičajem. Jer nam je nametnuto da se "oslobodimo" nostalgije, bilo koje vrste. Ali sumnjam da bi se tom temom bavio, ma koliko bio specifičan roditeljski amanet, da te nije suštinski zanimala. Jesi li kao mladi privilegirani Trebinjac, koji lovi ribu na malo dinamičniji način u odnosu na Ahmeta Šabu, mogao uopće zamisliti sebe, koji u zrelim autorskim godinama prebire preko platana i ostalih trebinjskih okvira te piše romane koji su literarni spomenik zavičaju, koji je dobio tri vrhunska romana, njegovog nekadašnjeg stanovnika?
Piskarao sam čini mi se oduvijek, bio u onim literarnim sekcijama već u osnovnoj školi, ali bez predanosti i posvećenosti pa makar i dječje. A u tinejdžerskim godinama sve se dodatno uvezalo s muzikom, prvim bendovima, ali opet još više nedorečeno. Činjenica da sam bio u ranoj mladosti samo je djelomično izgovor, jednostavno nisam znao gdje udaram od nezajažljive adolescentne energije. Nije ovo žal da sam trebao ili mogao drugačije, da jesam onda bi se i desilo, već hoću da kažem da sam prilično rano osjećao sklonosti prema stvaranju. Jesam li mogao zamisliti da ću napisati ciklus o zavičaju? Sigurno nisam. U ovakvim promišljanjima obično se dođe do onoga, što bi bilo da nije bilo rata. A meni je takvo hipotetičko pitanje predaleko i za samu špekulaciju, što bi od sviju nas bilo. Vjerojatno bih osobno, u nekom vidu umjetničarenja, kad-tad izbio kao vlaga ali teško je reći koliko ozbiljno. Osobno mi je inat važan pokretač i motiv za stvaranjem, i u tome pretpostavljam, nisam jedini. Kada su planirali da me nema, da me treba zbrisati i zatrti trag, prikopčao sam se na neke drugačije frekvencije preživljavanja. Zato sam u "Amarcordu" rekao da se, uvjetno govoreći, smatram i "ratnim profiterom".
BestBook: "Beskućnik" je, nakon pisanja, doživio neke netipičnosti, odnosno njegov autor, koje meni u najkraćem nalikuju na nemogućnost da se tvoja obiteljska ili zavičajna književna priča ikad završi. Znam da tvoje pisanje nije konfekcijski motivirano, da uz svaku novu sezonu imaš i novu knjigu, ali me upravo zbog tih netipičnosti koje poznajem zahvaljujući insajderskim informacijama, zanima imaš li predodžbu o tome što će biti tvoja sljedeća tema i kako je uopće moguće odmaknuti se od vlastitih opsesivnih motiva kad si u autorstvu suštinski, a ne sezonski i estradno?
Prilično sam sujevjeran oko takvih planiranja, ako se o nečemu prije vremena razgovara dešava se da ideje splasnu. Nije ovo neko tvrdo pravilo ili princip, ali sam ipak oprezan oko najavljivanja budućih priča. Već mi je nekoliko ljudi na sličan način reklo kako im se čini da se sa "Beskućnikom" završio jedan zavičajni ciklus, što je vjerojatno točno dok ljudi tako osjećaju. Međutim, ako se osvrnemo na jednu važnu tematsku i emotivnu liniju nostalgije koja se provlači kroz sve tri knjige, "Amarcord", "Isijavanje" i "Beskućnik", možemo uočiti i promjene koje se dešavaju u razvoju tog konkretnog osjećanja. U "Amarcordu" ona je sirova i emigrantski zadihana, u Isijavanju već poprima neke teže i gorče tonove, dok je "Beskućnik" prilično o stanju zrele post nostalgije, ne samo za zavičajem već i za obiteljskim domom koji je s roditeljima zauvijek nestao. Vjerojatno se čovjek osjeća koliko-toliko mlad, makar i fiktivno, dok su roditelji živi. Sve ovo spominjem iz razloga da se o zavičaju svakako može pričati i iz drugih vizura, ne neophodno nostalgičnih.
Ali uvijek nešto zapisujem i vidjet ćemo što će od toga preživjeti. U međuvremenu, svaki dan u kojem mogu naći vremena i prostora da čitam neku staru ili novu knjigu, pravi je gušt. Zato se previše ne brinem oko budućih projekata, znat ću kada se baterije napune.
BestBook: "Beskućnik" je i roman o opraštanju s roditeljima, o odlascima onih koji su nas najviše odredili. U tvom slučaju to, na svu sreću, podrazumijeva da su roditelji bili prisutni kad su trebali biti uz svoju djecu, a i da su djeca bila uz svoje roditelje kad su odlazili. Beskrajno mi je dirljiva priča o tome kako po sarmi koju je mama spremila za tvoju obitelj prepoznaješ da je kod nje došlo do neke promjene. Bio je to početak bolesti. Ali naše političke prilike ne dozvoljavaju ni da u boli i bolesti budemo rasterećeni. Pišeš i o administrativnim barijerama tijekom liječenja roditelja jer su bili osigurani u drugom entitetu. Dok nastaju ova pitanja, prijateljica mi je u inboks poslala video s Miloradom Dodikom koji pjeva "Igra r'n'r cela Jugoslavija" na stranačkom okupljanju SNSD-a u Trnovu. Za promjenu je dobro što se odmaknuo od uobičajenog repertoara, ali koliko je zamorno živjeti i stvarati u uvjetima koji su definirani našim opskurnim političkim predstavnicima i njihovom nezajažljivom potrebom za stjecanjem, dok mi sakupljamo krhotine vlastitih života, bivajući manje ili više beskućnici? I naravno, nije Dodik jedini, ali je "najraspjevaniji" i svako malo bi se odcjepljivao, a mi mu, "kao, ne damo".
Da krenem od kraja, čini mi se da je ovdje nekoliko povezanih pitanja. Prvo, mislim da će se radikalna tabloidizacija i estradizacija javnog prostora (koji se i sam hibridno raštrkao na bezbroj rukavaca) koju živimo, a koja je barem u ovom zadnjem valu nastala kao rezultat pojave interneta, izučavati u ne tako dalekoj budućnosti kao poseban vid psihoze. Ne znam kako će se takvo nešto zvati ali će sigurno biti prepoznato kao opasan fenomen. Ljudi su sluđeni i sami sebe dodatno svakodnevno sluđuju, konzumirajući čitavu lepezu besmislica kroz svoje privatne displeje. A političari su pri tome zvjerski dobro prepoznali upravo to, moć zaglupljivanja suvremenim alatima. "Raspjevani" je samo primjer novokomponiranog političkog celebritija, s tim da je itekako opasno i zapaljivo njegovo sluđivanje naroda. Ali ovdje su političari generalno, čast pojedinkama i pojedincima, na stranu što lažu i namjerno lože ljude želeći da ih neko kamenom u glavu pogodi i onda to medijski eksploatiraju, užasno neukusni, nemaju stila, grozno obučeni, i pri tome o sebi misle sve suprotno. Ukratko, nafurani su neotesano, dok žive senzacionalistički kroz bezbroj portala, kanala i kanalića, podkasta i podkastića. Ali kakav mizeran parazit moraš biti, ako primarno živiš od straha drugog čovjeka. Skoro smo u društvu razgovarali o tome kada je počela zadnja, ubitačna epoha populizma. Ne znam jesmo li dobro detektirali, ali smo se sjetili da je krenulo nekada s Berlusconijem – koji je i danas, mrtav, mnogima simpatičan i originalan – zbog toga što je, između ostalog, Baracku Obami rekao da je fino pocrnio, preplanuo.
Ali još u Andrićevoj Gospođici 1942, pisac na samom početku romana govori kako je Rajka Radaković nađena mrtva u svom stanu u Beogradu. I onda nam Andrić objasni da je, parafraziram, stanje medija u tom trenutku takvo da oni traže senzaciju, pljačku i ubojstvo, ali na njihovu žalost ništa se od toga nije desilo. Gospođica se jednostavno ugasila od starosti i čamotinje. Znači, i tada su mediji žudjeli (za parama) da zapale javni prostor jeftinim lažima, ali nisu baš imali alate kakvi su im danas dostupni.
Da se vratim na raniji dio pitanja, o porodičnoj ljubavi kao vezivnom tkivu priče i meni kao pripovjedaču. Ovdje se, čini mi se, opet otvara pitanje autofikcije i fikcije, očigledno je zanimljivo dok se svako malo vraća. Još jednom ću se vratiti na Fellinija, vjerojatno ne slučajno. Kada su nakon njegovih rimskih filmova svjetski bogataši (bezbeli američki?!) pitali da ih on lično provede kroz Rim i pokaže im insajderski, iznutra dekadentnu stranu vječnog grada, Fellini je odgovorio kako ih je nemoguće povesti na turu kroz zamišljeni svijet, jer je to ipak fikcija inspirirana realnim gradom. A ne život sam.
Želim da kažem, bez obzira što sam emotivni kolorit svoje porodice makar do neke mjere prenio kako sam ga zapamtio, ipak ne treba podcijeniti moć književnog utiska. Činjenica da je čitateljski doživljaj sugestivan, baziran na stvarnom i realnom životu, ne znači i da je vidljiv i konkretan mimo opisanog književnog konteksta. Na neki način, naši su životi kroz knjigu oživjeli naknadno, i zbog toga, između ostalog, treba zapisivati.
BestBook: U "Beskućniku" si bez zadrške pisao o vlastitim privilegijima i odrastanju u manjem gradu uz oca uglednog liječnika. Ali to je, po meni, više priča o tome koliko su nekad red i etika postojali i koliko je tvoj otac bio častan u svojoj profesiji, pa su zahvalni ljudi mogli tolerirati benigne propuste njegovog nasljednika, kao što je nepropisno ribarenje. Plaši li te svijet u kojem odgajaš vlastito dijete, a u kojem je sve manje reda i etike?
U vezi sa spomenutim privilegijama koje sam opisivao u knjizi, nekada se zapitam kakav bih čovjek postao da ih nisam uživao. I činjenica kako ne mogu uopće da zamislim drugačiji obrat vlastitog života, dosta govori.
Spomenuta apokaliptika kao žanr kojom nas mediji svakodnevno bombardiraju, sama po sebi ne znači da je stvarni život bajkovit i lišen izazova. Slažem se, ali samo do neke mjere, da je ovo vrijeme vjerojatno zahtjevnije i drugačije. Ovdje ću evocirati jednu situaciju kada sam prije nekoliko godina vidio na UN-ovoj ženskoj torbi-cekeru isprintan tekst: "Djeca sada vole luksuz, imaju loše manire, prezir prema autoritetu; pokazuju nepoštovanje prema starijima i vole brbljanje umjesto vježbanja… više se ne ustaju kada starješine uđu u sobu…" (Socrates 470 – 399 pr.n.e.). Kada vidimo ko je i kada "našu" stvarnost tako dobro opisao, zavrti nam se od vremenskog vrtloga i čovjeka u toj turbulenciji.
