Rajko Grlić o Jugoslaviji i ustaškim idiotima

Povijest za koju znamo da je nesigurna, varljiva i na ovim prostorima lako potkupljiva disciplina govori da je prva Jugoslavija nastala na grobovima tri imperija kao "vjekovni san" o ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda i kao rezultat krajnje pragmatične političke odluke pobjednica Prvog svjetskog rata da spoje pobjednike i poražene. San je, kao što to obično i biva, bio sjajan, stvarnost nažalost ne. Ta država trajala je od kraja prvog do početka drugog svjetskog rata.

Druga Jugoslavija također nastaje na ruševinama velikog rata, ali nju slažu pobjednici, i to sami, bez velikog uplitanja sa strane. Dakle, sam start, energija, kao i nada koja je u nju unijeta bili su drukčiji od onih koje su pokrenule prvu Jugoslaviju. Ova nova bila je "nešto između" istoka i zapada i kao takva predstavljala je jedinstven politički i eksperiment. Imala je puno više šanse za opstanak od prve, ali su je tvrda jednopartijnost, pad Berlinskog zida i kretenoidni političari dobrano načeli da bi je na kraju, kao i prethodnu, dotukao rat. Mali, lokalni, upravo zato krajnje okrutan.

Užas Ekonomix Sjećate se inflacije? Juga je tonula brže od Venezuele

O nastanku prve znam dosta jer mi je to znanje bilo potrebno za rad na "Čarugi", priči o hajduku revolucionaru koji je bio umiješan u njen nastanak. O nastanku druge znam iz priča mojih roditelja koji su u tome sudjelovali, kao i iz onoga što mi je bilo potrebno da snimim "Samo jednom se ljubi". Ukratko, o prvoj znam iz knjiga, o drugoj iz života. Rodio sam se i proveo u njoj pune četrdeset četiri godine. Imao sam s njom kao državom nekih problema oko filmova koje sam radio, ali to ne smatram nečim strašnim. Vjerujem, naime, da svaki pristojan građanin mora imati problema s državom u kojoj živi. Moji roditelji su mi u tome bili svijetli primjer.

Dakle, ne pamtim je po nekom velikom zlu i rigidnom političkom teroru, kako je danas pokušavaju opisati ustašoidni idioti. Pamtim je kao prostor svog djetinjstva i odrastanja, kao ne pretjerano bogatu zemlju, kao kraj u kome sam se dobro osjećao, živio onako kako sam mislio da treba živjeti, radio ono što sam volio. I još nešto dosta važno: u njoj novac nije bio osnovno mjerilo svega postojećeg, a to je, to sam kasno shvatio, ogroman znak slobode. O početku njenog kraja znam dosta jer sam ga doživio i, uz pomoć Ante Tomića, pretočio u "Karaulu". 

Golotinja Kultura YU filmovi: Toliko 'vrući' da su ih trpali u porniće

Što se tiče kulturne suradnje, može se mirno reći da su u toj Jugoslaviji različiti stvaratelji iz različitih kultura bili među onim rijetkima koji su tu državu ujedinjavali, a da bi je bezlično isti političari na identičan način razdvajali. U tom sukobu kultura je poražena, političari su je pobijedili; druga Jugoslavija je nestala. Iz nje su nastale male države koje se danas bolno suočavaju sa stvarnošću svojih nacionalističkih snova. Na drugoj, onoj plemenitijoj i od javnosti gotovo do anonimnosti sakrivenoj strani ostali su malobrojni svjesni činjenice da u većem dijelu tog prostora dijelimo gotovo isti jezik, oni koji se ne boje dijaloga, koji razumiju bogatstvo koje donosi različitost kultura i i koji cijene svakoga tko usprkos vremenu i državama koje preziru kulturu još uvijek stvara na ovim prostorima. Malo ih je, hrabri su i mislim da nisu nostalgični za drugom Jugoslavijom niti sanjaju neku imaginarnu treću. Oni, naime, nikada i nisu sanjali države i državna uređenja. Oni imaju puno maštovitije snove.

(BLIC)