Nakon što je mlada kazališna redateljica i pjesnikinja Rajna Racz asistirala priznatim redateljima, od Ivice Buljana do Anice Tomić i Jerneja Lorencija, te postigla zapažen uspjeh s prvom samostalnom predstavom, “Nepoznata iz Seine”, izvedenom prošle godine u Teatru &TD, sad je u istom kazalištu postavila prema literarnom predlošku Fernanda Pessoe novu predstavu, “Mornar”. Ta neobična predstava počiva na pretpostavci da je naš identitet ugrožen, da smo sami i ne možemo komunicirati, te zapravo pokazuje kazališni izbor, odnosno poetiku i estetiku Rajne Racz, gdje glazba ima važno mjesto. Inače, diplomirala je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i na poslijediplomskom studiju iz teatrologije, završava kazališnu i radijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a također intenzivno piše poeziju te se bavi keramikom. U svakom slučaju može se ubrojiti u najnoviju generaciju mladih svestranih redateljica, koje se zalažu za autorskiji i hrabriji pristup u odabiru estetike i tema te postavljanju predstava.
Express: U svojoj najnovijoj predstavi, “Mornar”, spojili ste dva Pessoina teksta - njegovu dramu “Mornar” i njegovu poemu “Pomorska pjesan”. Koja je bila ideja predstave?
Zanimalo me kako stvoriti gramatiku sna: Nizom slika? Pomakom u izvođačkom tijelu i govoru? Glazbom? Rekvizitom kao probojem stvarnosti koja pokušava narušiti poetski naboj teksta, ali poezija se opire? Predstava počiva na postavci bdjenja: Tri sestre ne smiju zaspati i moraju budne dočekati jutro te bdiju nad tijelom preminule četvrte sestre. Htjela sam publici prenijeti jezu. San i stvarnost se isprepliću. Svjetovi se urušavaju kroz priču o Mornaru. Tri sestre zamišljaju lik Mornara u koji se istodobno upisuju romantičarski europski zamišljaji usamljenog brodolomca i Mornara kolonijalista, osvajača i nasilnika. No ne volim mnogo pričati o ideji predstave, pokušavala sam ne robovati svojoj misli nego dopustiti materijalu da se rastvori i proširi svoje motivske sklopove.
Express: Zašto ste kao literarni predložak odabrali poetske tekstove Portugalca Fernanda Pessoe, koji je tek nakon smrti doživio svjetsko priznanje?
Odabrala sam ove poetske tekstove jer se danas u kazalištu rijetko izvode i jer me privlače takvi literarni predlošci. Pessoini tekstovi izrazito su zahtjevni, imaju velik poetski naboj i teško ih je postaviti na kazališnim daskama. To mi je dosad bio najteži proces i najveća škola. Zanimaju me status poezije u kazalištu i otkrivanje redateljskih postupaka i strategija za strukturiranje poetskih svjetova. Kod Pessoe me fascinirala dualnost. Svaka njegova rečenica nosi tajnu do koje je teško doprijeti. Njegovi tekstovi šire svoje motivske sklopove u svim smjerovima i teško ih je obuhvatiti. Upravo u prihvaćanju otpora koji pruža Pessoin svijet nalazi se plodan prostor za režiju.
Express: Kako su na vas utjecali redatelji kod kojih ste asistirali, primjerice Ivica Buljan i njegov “Ciganin ali najljepši” u HNK, Jernej Lorenci i njegov “Eichmann u Jeruzalemu” u ZKM-u te Lenka Udovički i njezina predstava “Tko se boji Virginije Woolf?” u Teatru Ulysses? I čemu su vas oni naučili?
Počela sam asistirati na prvoj godini fakulteta i to je bilo ključno za moj razvoj. Kazalište se najbolje uči u praksi. Asistenture su mi pokazale kako funkcioniraju velike kazališne kuće, ali najvažnije je da sam upoznala glumce, divne inspicijente i tehniku. Voljela bih dobiti priliku i učiti od još nekih redatelja, nadam se da će se rasporedi uskladiti. Tijekom procesa rada na “Ciganinu, ali najljepšem” Ivica Buljan zadao je vježbu Filipu Vidoviću koja mi se jako urezala u pamćenje. Rekao mu je da odigra sve svoje scene sam, unazad, plešući lagano, i da će onda taj tekst biti toliko upisan u njegovo tijelo da će idući put drukčije govoriti stvari od početka. To mi je bila jedna od najdražih proba. U ZKM-u se zbog brojnih asistentura osjećam kao kod kuće. Rad na “Eichmannu” bio mi je vrlo poučan. Glumci su prije proba dobili veliki popis literature i filmova koje smo zajedno komentirali, a potom su oni radili etide iz pojedinih knjiga. Jernej Lorenci sve je točno slagao, zadržavši naboj emocija, predstava se strukturirala pred našim očima. Iznenadio me i oduševio način obrade teme holokausta, s minimalizmom i preciznošću redateljskih i glumačkih postupaka. To mi je jedna od najdražih i najhrabrijih predstava u kazalištima. Na tom sam procesu jako puno plakala. Kad sam surađivala s Teatrom Ulysses, zaljubila sam se u stvaranje ispod zvijezda, oluju na brodu i otok kao prostor kazališta - te slike zauvijek nosim sa sobom. Bilo mi je prekrasno gledati izvanrednu glumicu Katarinu Bistrović Darvaš kako stvara lik u predstavi “Tko se boji Virginije Woolf?” Tamo sam upoznala Matiju Ferlina, kojem sam asistirala na velikom europskom projektu “Sad sam Matthaus”, što mi je bio jedan od najdražih procesa u životu. Na Brijunima su se pokrenula prekrasna poznanstva i prijateljstva. Voljela bih svake godine asistirati redateljima na Brijunima, a željela bih tamo napraviti i predstavu.
Express: Svoju prvu profesionalnu samostalnu režiju, Horvathovu “Nepoznatu iz Seine”, postavili ste kao glazbeno-scenski spektakl, također u Teatru &TD. Kako objašnjavate uspjeh te predstave?
Mislim da uspjeh leži u hrabrosti te u tome to nije uobičajena kazališna predstava nego radi na sinesteziji iskustva. U predstavi sudjeluje fantastični bend Porto Morto, koji je glas naše generacije. No pop kultura kroz Porto Morto nije nasilno ubačena, predstava nije aktualizirana, ona je svevremenska, ali je glasna i živa. Uvjerena sam da u sadašnjem distanciranom društvu ona donosi publici potrebno iskustvo i doživljaj. Mislim da je ovdje prije forma nego tema razlog njezina uspjeha. Usudila bih se reći da je to zbog neke drugačije kazališne poetike. Nadam se da razlog leži u tome jer bih voljela stvoriti autentičnu i prepoznatljivu kazališnu estetiku.
Express: Režirate, pišete poeziju i bavite se književnom teorijom te keramikom. Kako se ti različiti identiteti prelamaju u vašem radu?
Ne doživljavam svoj identitet samo kroz ulogu redateljice, važne su mi i druge sfere, poput poezije, kojom se liječim. Na papir stavljam sve, bez autocenzure. Pišući, prorađujem neke boli, borim se protiv tjeskobe, obračunavam se sa svime što mi prožima tijelo. Trenutno radim na poemi “Skriveni u jeziku”. San mi je kupiti vlastito lončarsko kolo pa izrađivati nakrivljene, nezgrapne šalice jer mi keramika zapravo ne ide, nisam precizna. Kad imam glinu u rukama, kad mijesim, prestajem razmišljati i samo sam tu. Ne bih se mogla odreći ni režiranja, ni pisanja poezije, ni bavljenja književnom teorijom. Sve te sfere interesa međusobno se isprepliću i odzvanjaju u mojem identitetu redateljice: ja sam i kći, sestra, strastvena putnica, i osoba kojoj je ljubav najvažnija.
Express: Ima li dovoljno ljubavi u svijetu koji nas danas okružuje?
Ne znam. U mojem svijetu ima. Međutim, suočeni smo s velikim strahom koji izaziva nesigurnost i pitanja što će biti sutra i kako će nam život izgledati. Ne postoji trailer za naš život. Mislim da su pripadnici moje generacije toga svjesni. Živimo u potrošačkom svijetu brze kupnje i potrošnje te kratkotrajne pažnje. Svjesni smo klimatskih promjena i da ne živimo održivo. Shvaćamo da se neka zanimanja danas više ne cijene, neka nestaju, a stvaraju se nova. Suočeni smo s pitanjima hoćemo li raditi nešto što nas zanima ili nešto što donosi profit, iako je i taj profit nesiguran. Hoćemo li uopće dobiti stalan posao ili ćemo raditi na određeni rok, mijenjati posao za poslom, biti bez posla? Strah nas je preplavio. A gdje ima straha, postoji manje prostora za ljubav.
Express: Kako ocjenjujete današnje hrvatsko kazalište? Jesu li predstave dovoljno uzbudljive, hrabre i zanimljive?
Mislim da hrvatsko kazalište nije dovoljno uzbudljivo i hrabro. Zaboravili smo svoje naslijeđe i kakve su se stvari događale na nezavisnoj sceni prije nas, od Kugla glumišta i Coccolemocca, preko proboja alternativnih skupina ‘90-ih, poput Le Chevala, Les Femmes, Lososa i drugih, do naslijeđa Eurokaza. Moja generacija nije svjesna da je sve što nam je prethodilo upisano u naš zajednički kulturni identitet. Trebali bismo se voditi T. S. Eliotovom idejom tradicije i biti svjesni svega što je bilo prije nas, ali znati da sve što mi sad napravimo ulazi u dijalog s prošlosti i mijenja je, baš kao što mijenja i sve ono što će doći nakon nas. S tom odgovornošću trebali bismo raditi predstave. Danas imamo veliku produkciju predstava, ali nedostaje dublje ulaženje u materijal. Voljela bih da smo hrabriji u postavljanju predstava, u odabiru estetike i tema, u odluci kakav ćeš biti umjetnik i čovjek jer to je najvažnije.
Express: Možemo li govoriti o pojavi nove generacije mladih i talentiranih kazališnih redatelja i dramatičara, koji donose drukčiji senzibilitet na hrvatsku kazališnu scenu?
Mislim da je pogrešno tragati za zajedničkim novim senzibilitetom i iskustvom na hrvatskoj kazališnoj sceni. Mi smo svi različiti i ne bismo trebali težiti zajedničkom novom osjećaju svijeta nego upravo eksploziji različitih iskustava koje donosimo na hrvatsku kazališnu scenu. Živimo u svijetu trendova i brendiranja pa, kad se nešto novo pojavi, skloni smo to odmah imenovati i prozvati glasom i osjećajem generacije. Tad, na neki način, to vrednujemo više od drugih iskustava i onda to mladi ljudi pokušavaju dostići i slijediti. A to je pogrešno. Svjesna sam da moj kazališni senzibilitet možda nije ono što je trenutno popularno u kazalištu. No odlučila sam raditi predstave kakve volim stvarati, a u konačnici i gledati. Hrabri dijalozi o predstavama, razvoj kritičkog i analitičkog mišljenja, to je trenutno potrebno hrvatskom kazalištu. Kao nova generacija trebamo se osloboditi konvencija i početi stvarati za sebe, iz sebe i svog senzibiliteta. To radi Espi Tomičić, on piše autentično. Voljela bih da se njegovi tekstovi postave, ne intimistički i komorno, već veliko, bogato i raskošno: zamišljam cijeli ansambl koji radi “Your Love is a King”. Ima još takvih hrabrih pojedinaca, prekrasnih kolega redatelja, dramatičara, pisaca, pjesnika, skladatelja, glumaca i plesača. Pogledajmo samo Paola Tišljarića, koji tako mlad vodi kazalište u Dubrovniku i tamo stvara hrabru poetiku, iskrenu i svoju, kazalište kakvo on voli gledati i stvarati. Kad se mi kao umjetnici prestanemo svoditi na zajednički nazivnik, tad će i kazalište profitirati.
Express: Kako iz perspektive vaše generacije izgleda današnja Europa sa svojom izbjegličkom krizom i velikim migracijama?
Grozim se svijeta u kojem živim. Izbjeglička kriza je jako utjecala na mene, jer je ona bila na vrhuncu kada sam bila u formativnim godinama. Tada sam bila i članica debatne skupine Hermes u Klasičnoj gimnaziji te smo puno raspravljali i čitali o toj temi. Na kraju sam i diplomirala na temu egzilantske poezije. Znam da je to složeno pitanje, ali nedopustivo mi je da nas strah od Drugog dovodi u situaciju gdje umiru ljudi ispred naših granica. Niti jedna država, niti vlast koja štiti građane, u svojem sustavu vrijednosti ne može dopustiti da je nečija smrt opravdana zbog straha. Kako se osjećati sigurno u svojoj državi kada ta ista država procjenjuje čiji je život više vrijedan? Kako procjenjujemo čija je sudbina gora? Čega se točno bojimo? Da će se islamizirati Europa? Da ćemo izgubiti vrijednosti naše kulture? Krajem dvadesetog stoljeća puno se govorilo o postkolonijalizmu, no i dalje ga živimo: nevidljivi kolonijalizam nas okružuje. A u njemu skoro deset milijuna djece godišnje umire od gladi i bolesti za koje postoje lijekovi u onom bogatijem dijelu svijeta čije se granice čuvaju. U izrabljivačkim uvjetima radi 160 milijuna djece umjesto da sjedi u školskim klupama. Trguje se desecima milijuna djece i žena kao radnim i seksualnim robljem. A mi čvrsto držimo bedeme našeg raja da ga ti i takvi ne bi oskvrnuli. Ovog ljeta bila sam u Parizu s predstavom, igrali smo ju u CND-u u četvrti Pantin. Golem plesni centar na rijeci Seine, a 200 metara od njega, izbjeglice i beskućnici spavaju u šatorima i nitko za njih ne brine. Dičimo se s različitosti, ali samo onom koja nam odgovara. Zato treba čitati Vuonga i njegovu knjigu “Na zemlji smo nakratko predivni”, poeziju Warsan Shire, Adonisa, Zagajewskog, Irenu Vrkljan, Dubravku Ugrešić, Cvetajevu, Milosza i druge pjesnike egzilante.
