U ovoj zbirci od tri novele, rijeka je sveprisutna, odlučujuća sila u životima ljudi. I dok rijeka teče smireno, nepromijenjeno, životi ljudi se mijenjaju. Rađaju se, imaju svoje snove koje ostvaruju, na kraju blijede i umiru, dok rijeka traje, dočekujući neke druge ljude. Ljudski život pored vode djeluje maleno, krhko i gotovo beznačajno, dok sebi čovjek tijekom vijeka daje pravo prisvajati vodu, kao da mu ona doista i pripada, utvarajući sebi da je gospodar nečega. Iako se “Na rijekama”, nizozemskog pisca Martina Michaela Driessena (1954.), doima kao knjižica koju čitatelj može preletjeti tijekom jedne večeri, ispostavlja se da ovo nije jednostavno štivo te od čitatelja zahtijeva vrijeme, interes i koncentraciju. Narativno tkivo bogato je lokalnim nizozemskim običajima s početka 20. stoljeća i obiluje dragocjenim autentičnim detaljima života ljudi ruralnih krajeva. Autor također ne polazi utabanim pripovjedačkim stazama te priču uvijek odvodi u nenadanom smjeru, često samo načinjući jednu misao i ideju, a nikad je dalje ne pojašnjavajući, kao da bi time popustio banalnom spisateljskom porivu da sve objasni čitatelju. Od tri novele, kao najkompleksnija i najvještije ispripovijedana iskače druga naziva “Put na Mjesec”. Ona se rasteže uzduž cijelog jednog ljudskog života, prateći dvojicu dječaka, sina vlasnika tvrtke koja se bavi splavarenjem trupaca i najamnog radnika, jednostavnog i skromnog dječaka. Jedan od dječaka zove se Julius te ga autor avanture dvojice dječaka, a kasnije i muškaraca, dovodi u vezu s Julesom Verneom i njegovim avanturističkim romanima. Dječaci najprije rade s trupcima i splavima na rijeci Wilde Rodach, kao mladići na Majni, da bi naposljetku kao odrasli muškarci dospjeli na Rajnu. No dolazak na najveću rijeku, i naposljetku starenje, samo će ih nagnati da krenu natrag, putem svojega djetinjstva i slobode.
Radnja se događa od prije početka 1. svjetskog rata pa sve do početka Drugog. Dvije su temeljne ideje ovdje. Jedna je kako svijet grabi naprijed, neprestano se mijenjajući te donoseći nove ideje i običaje u optjecaj, dok ljudi starog kova odumiru. Prije Prvog svjetskog rata splavi su učestao prizor na rijekama, dok ove muškarce u odrasloj dobi ljudi gledaju kao dio nekog starog, iščezlog svijeta, kao kakvu atrakciju. No muškarci se ne uspijevaju prilagoditi novom svijetu. Ne počinju brodariti, nego se drže splavi, kao da je to jedino što im je dosuđeno, iako splavi na rijekama samo smetaju bodovima. Druga ideja je ta da ma koliko čovjek bio blizak s nekim, neće ga uspjeti u cijelosti intimno upoznati, čak i ako provedu svaki dan svojega života zajedno. Tako se ni Konrad ni Julius, unatoč tome što su odrasli i ostarjeli zajedno, ne uspijevaju upoznati. Treća priča bavi se rječicom koja s kraja 19. na početak 20. stoljeća presijeca jednu dolinu koju dijele dvije bretonske obitelji koje su u gorkoj svađi zbog te zemlje. Ova priča poprima konture groteske. Pokazuje kako su ljudi spremni uložiti sav svoj mentalni napor kako bi se bavili nečim toliko beznačajnim poput komadića zemlje. Rijeka ovdje ima ulogu šaljivdžije. Svako malo mijenja smjer, pa sad jednoj obitelji otkine komad zemlje, sad drugoj, dok se u jednom trenutku dijeli čak i na dva dijela. Prva priča, najkraća i možda najmanje impresivna u ovoj trilogiji, smještena je u suvremeno doba. Operni pjevač, alkoholičar, odlazi kanuom na rijeku, kako bi finalno odlučio prestati piti. No cijeli pothvat će se pretvoriti u tragikomediju koju nije očekivao ni protagonist, a svakako ni čitatelj. Rijeka će, kao i u protekla dva slučaja, pokazati svoju indiferentnost i trajnu želju da samo teče.
