Roman Reinard je, molim da obratite pozornost, scenarist, crtač, kolorist i autor glazbe ovog stripa. Isto je bilo s njegovim prvim stripom koji je Fibra također objavila, “Melvile: priča o Samuelu Beauclairu”. Dakle, radi se o Autoru s najvećim A koji je za svoje stripove napisao i glazbu i razvio aplikaciju Melvilske kronike (stanovništvo 478) koja nudi cijeli vagon čudesa: interaktivnu kartu, making off, priče o drugim stanovnicima Melvilea, street-view, animirane vijesti, koncert... Prije izmišljanja Melvilea, ovaj Belgijac rođen 1975. diplomirao je na likovnoj akademiji, imao svoj bend i razvijao videoigre ili - skupio znanja i razvio vještine za ovakav multimedijski i produkcijski pothvat. Jedini hrvatski pokušaj da se uz roman objavi autorska glazba koja ga prati bio je roman “Kriza dinamičnog dua” Velimira Grgića i Marka Mihalineca s glazbenim ambijentalnim CD-om Karla Stojčevića iz 2010. Roman je dizajnerski bio spakiran kao film, s alternativnim varijantama priče, ilustracijama Kristijana Milića, govorio o zombie epidemiji u Hrvatskoj, imao danas toliko žuđenu injekciju s vakcinom na naslovnici i odašiljao zanimljive i u to doba vrlo disonantne poruke o Europskoj uniji. Ne trebam ni reći da je sve bilo uzalud, da se kod nas kad ponudiš više uglavnom smatra da skrivaš neke manjkove, pa da je i multimedijski koncept i sam roman uglavnom ostao nepročitan.
Aplikaciju za Melvile nisam skinuo, site www.melvile.com trenutačno ne radi, ali bandcamp nudi glazbu, tamnu i uznemirujuću, ambijentale u kojima se kroz postrock probije nešto folka. Za zainteresirane postoji i FB stranica s obiljem informacija.
Strip “Priča o Saulu Milleru” je po mnogočemu sličan “Priči o Samuelu Beauclairu”, čiji naslovni lik je u ovom dijelu Kronika Melvilea detroniziran na status sporednog lika. Slične su Saulu i Samuelu sudbine, bjegovi i suočavanja, nije ni čudo što su, doduše šumom razdvojeni, ali susjedi. Priča o Saulu Milleru počinje s 25. stranice crteža svemira preko cijele stranice, nastavlja se s 11 stranica crteža svitanja s po dva crteža na stranici, svitanja koje polako silazi na zemlju, u šumu, da bi se konačno pojavio čovjek. To je i put iz daleke prošlosti i svjetlosti možda već zgaslih zvijezda u sadašnjost. Prvi tekst se pojavljuje tek na 32. stranici.
Za takvo sporo i nijemo otvaranje moraš imati drčnosti i razloga. A Renard očito ima prvo, a drugo će dokučiti svatko kad vidi kako čovjek crta, ili bolje rečeno slika. Možda nisam baš najbolji tester, jer me slike svemira oduvijek sveuznemiruju i bude neku kozmičku hladnoću u unutarnjim organima, pa su ove lako našle metu. Teleskopski pogled u noćno nebo je maestralno naslikan, a prodiranje svjetla i dana usporedivo s onim svitanjem civilizacije iz “Odiseje 2001.”. Kad konačno svane i sine, pa kad vidiš šumu našu milu ovozemaljsku, biljke i vode, pa ljudsko lice, pada ti meteorit sa srca, ne dan, nego dah se budi kako zora rudi. Tu je već majstorski uspostavljen odnos s glavnim likom, koji je izronio iz tame i prevelikog, koji je konačno nešto vrlo konkretno i blisko, nešto s licem, život, pa se razvija simpatiju prema njemu. Ta simpatija će biti još podebljana, jer nisu svi čitatelji tako slabo imuni na tjeskobe beskraja kao ja.
Samuel Miler je dakle, po svemu sudeći, čovjek na svojemu mjestu. Profesor astrofizike koji teleskopira nebo, koji se povukao od svijeta u rodni kraj, u kuću u šumi i našao mir. Jasno je da onima koji odlaze tako daleko da bi našli mir motiv za to mora da je neki vraški nemir, kao i da malo tko o takvoj idili, barem vikendom ili zagledan u mirovinsku budućnost i eventualni zgoditak na lotu ili kladionici, ne mašta. Ovdje Samuel povremeno poučava malu Miju, kćer lijepe lokalne konobarice Paz iz obližnjega gradića. Mia ga obožava i on nju voli, u to nema sumnje, nježan je i sretan u konfederalnom i seksualnom odnosu s Paz, opčinjen šumom, susjedima i trajno znatiželjan znanstvenik.
No jednoga dana, a baš je dobri profesor uživao u šalici vruće kave, večernjem povjetarcu i Satiejevoj “Gymnopediji” uz teleskop, stižu stranci, lovci s jakim farovima na terencu, koji ga mole da im omogući prolaz preko svog imanja. On im to ne dopušta, a oni su neobično agresivni i uvjereni da se prema njima odnosi s visoka jer je profesor. Ostavljaju dojam gorljivih trampovaca i skorih tramaka. To je uznemirujuće, a neki dan je netko u šumi palio vatru i objesio ulovljene i iskasapljene srndaće na grane, pa tihi horor počinje. Sukob je neizbježan. Uskoro će Paz s Mijom otići pokušati poravnati odnos s bivšim, što profesoru izmiče tlo pod nogama, a netko mu povremeno ostavlja flašu nekog pića pred vratima. Napetost raste, prijetnja je u šumi, gomilaju se nedorečeni znakovi. U trenu očaja profesor poseže za flašom i tad kreće apokalipsa, čije ćemo dijelove morati prešutjeti.
Izvanrednost Renardovih crteža, uznemirujuća upotreba svjetla i tame i po potrebi raskoši zagasitih boja su senzacionalni, šire zjenice, pa mu često ne trebaju riječi, naprosto je dobar pripovjedač. Jasno je da se fabularna linija podudara s onom o Samuelu Beauclairu, ali likovnost ovog stripa je superiorna onoj, vrhunskoj, iz prethodnog stripa. Na kraju, Saula i Samuela razdvaja svega nekoliko slova pa smijemo reći da se radi o varijanti priče kao da govorimo o mitu.
Strip će završiti u halucinacijama, jer čovjek može biti star, ali demoni su uvijek mladi, u požaru koji će opustošiti šumu i koji će na neki način simetrično uokviriti prve stranice stripa, one hladnog svemira. Paralele raja i pakla se nameću, ali u oba slučaja je jasno da se radi o metaforama za pejzaže duše Saula Millera.
