Prošlo je skoro šest desetljeća otkako je jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata Aleksandar Solženjicin počeo pisati svoje kapitalno djelo "Arhipelag Gulag". Oštra, gorka i temeljita optužba Sovjetskog Saveza i njegovog sustava radnih kažnjeničkih logora nastajala je u tajnosti cijelo jedno desetljeće, iz pera vjerojatno najboljeg čovjeka za opisati taj "niz otoka" logora koji su se prostirali diljem boljševičkog imperija.
Gulag je bila državna agencija, sustav kaznionica kroz koje je u SSSR-u od 1929. do 1953. prošlo 14 milijuna ljudi. Sustav je uključivao i radne kolonije, kroz koje je po kazni prošlo između četiri i pet milijuna ljudi, radna naselja s još 3,5 milijuna ljudi, te egzil u zabačene, udaljene krajeve SSSR-a, što je iskusilo do sedam milijuna sovjetskih građana. Uz čestu glad, užasan rad, užasne uvjete života, bolesti i zlostavljanje, smrtnost u tom sustavu bila je ogromna.
Još kao 27-godišnjak Solženjicin je 1945. s fronta završio ravno u gulagu jer je kao časnik Crvene armije u Pruskoj u pismima indirektno kritizirao Staljina. Osam godina Sibira, potom još tri godine progonstva, sve do 1956., u srednjoj Aziji, kada ga je pomilovao Nikita Hruščov u doba odbacivanja staljinizma. Koliko je luda Solženjicinova priča pokazuje skoro svaki detalj njegovog života. BBC je, primjerice, trenutak njegovog izgona iz SSSR-a u veljači 1974. opisao u vijesti kojom je opisano potpuno zaprepaštenje tada 55-godišnjeg sovjetskog književnika.
On je, naime, probleme takve vrste očekivao 1970., kada je putovao u Stockholm primiti Nobelovu nagradu za književnost kao "etička snaga kojom je nastavljao nezamjenjivu tradiciju ruske književnosti". Bio je uvjeren da ga Kremlj neće pustiti nazad u zemlju. No, koliko god se iznenadio tada, iznenadio se i 1974., na drugačiji način. KGB ga je prvo uhitio u stanu njegove supruge u Moskvi. Ispitivali su ga pod optužbom da je prekršio članak 64. Kaznenog zakona RSFSR.
To je bilo kažnjivo s minimalno 10 godina zatvora, sve do smrtne kazne streljanjem, uz konfiskaciju imovine. Razlog je bilo to što je krajem 1973. u Parizu napokon objavljen njegov "Arhipelag Gulag". Šest tjedana je bio pod istragom KGB-a prije nego što su ga uhitili. Navodno mu tada ništa od užasa po slovu zakona nije doista prijetilo, nego je Jurij Andropov, kao šef KGB-a, pristao na ponudu legendarnog tadašnjeg kancelara Willyja Brandta da Solženjicina protjeraju u SR Njemačku.
Bilo je to solomonsko rješenje, odgovaralo je svima. SSSR, naime, nije mogao tek tako niti zatvoriti, još manje likvidirati proslavljenog dobitnika Nobelove nagrade. Sve se odvilo jako brzo, što elegantnije. 11. veljače ga je uhitio KGB. 12. veljače su ga protjerali u SR Njemačku. Već 13. veljače optužili su ga za veleizdaju i oduzeli mu sovjetsko državljanstvo, ali i odmah praktično zatvorili slučaj, jer su ga se već otarasili, Solženjicin je već bio na stanu i hrani kod Heinricha Bölla.
"Treba mi nekoliko dana da se saberem i sagledam ovu situaciju", rekao je tada Solženjicin novinarima. Njegova supruga Natalija i trojica sinova još su bili u Moskvi, no BBC je tada pisao da mu se "mogu pridružiti kad god požele". Tako je i bilo. Tek 1990. Solženjicinu je vlada Mihaila Gorbačova vratila državljanstvo, a još četiri godine poslije, tek 1994., Solženjicin se vratio u Moskvu, 20 godina otkako je protjeran.
Solženjicin se tada često brinuo zato što se "mlade nedovoljno upozorava na opasnosti od komunizma". Za promjenu sustava u SSSR-u odnosno Rusiji početkom 90-ih je govorio da je dobro da je komunizam pao, ali da su "nove političke elite napravile loš posao". U intervjuu Spiegelu 2007., godinu prije smrti, kazao je da je u gulagu znao pisati i po zidovima ili komadićima papira, te da bi sve to potom uništavao nakon što bi zapamtio što je napisao.
Tada je po prvi put dao naslutiti da mu Vladimir Putin zapravo odgovara kao predsjednik Rusije. "Da, on jest bio službenik KGB-a, ali nije bio KGB-ov istražitelj niti je vodio ikakav gulag. Služba u obavještajnoj agenciji za pitanja u inozemstvu, to ne mora biti nužno loše za zemlju. Niti Georga Busha starijeg nitko nikada nije propitivao zbog toga što je bio na čelu CIA-e", kazao je on tada.
A 2010., kao dio Cablegatea, u javnost je procurilo i to da je Solženjicina u travnju 2008., četiri mjeseca prije nego što će bivši disident umrijeti, posjetio američki veleposlanik u Rusiji William Burns. Burns je tada Washington izvijestio da je Solženjicin u lošem stanju nakon moždanog udara, ali da je zdravog razuma, te da jako poštuje Putina.
"Solženjicin smatra pozitivnom osmogodišnju vladavinu Putina u odnosu na one Gorbačova i Jeljcina, za koje je rekao da su nanijeli štetu ruskoj državi sudjelujući u 70-godišnjoj vlasti komunista. Pod Putinom, Solženjicin smatra, nacija je ponovno otkrila što to znači biti Rusom", napisao je Burns. Od dobrih poznavatelja Solženjicina malo tko se iznenadio. On je 1998. napisao "Rusiju u kolapsu", a i tijekom godina se pokazao kao vrlo religiozan, konzervativan ruski nacionalist.
Solženjicin je, ipak, ostao upamćen kao čovjek koji je otvoreno i iznimno hrabro progovorio o ropskom kažnjeničkom sustavu gulaga. 1993. objavljeni su rezultati studije arhivskih stručnjaka po kojima je samo od 1934. do 1953. u gulazima pomrlo ili pobijeno 1,053.829 ljudi. Za razdoblje od 1919. do 1934. građa ne postoji, ali su nezavisni stručnjaci procijenili da je od 1929. do 1953. u gulazima pomrlo 1,6 milijuna ljudi. Pritom četiri milijuna ratnih zarobljenika iz Drugog svjetskog rata, također po logorima, nisu ušli u izračun.
