Kultura
383 prikaza

Roman 'Zbogom Hemingway' je oproštajno pismo legendi

1/4
Public Domain
Vozeći slalom između jesenjih dana 1958. godine i sadašnjosti, Leonardo Padura u romanu ‘Zbogom, Hemingway’ mnogo više nego za ubojicom traga za autorom, za istinskom osobom, ličnošću u pozadini mita

“Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna”, stoji tek prividno kao upozorenje, a zapravo kao ograda na početku svake priče čije “sličnosti” su mrvicu previše podudarne, a “slučajnosti” doista i nema. Autori se za njih odlučuju češće kako bi zaštitili sebe od mogućih sudskih progona, nego da u čitatelja umanje mogućnost razočaravanja. No Leonardo Padura, jedan od najprodavanijih, najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih kubanskih pisaca, u svojem romanu “Zbogom, Hemingway”, petom iz serijala o (bivšem) inspektoru Mariju Condeu i prvom prevedenom na engleski jezik, ima valjani razlog postavljanju takvih barijera. Pozvan da sudjeluje u projektu “Književnost ili smrt” svojeg brazilskog izdavača odlučio je uhvatiti se u koštac s kubanskim godinama Ernesta Hemingwaya, ali i slikom koju ju je o američkom piscu za sebe stvorio. Kako je okus razočaranja prouzročenog drugima ipak blaži od onog izazvanog sebi samome, Padura u uvodnoj bilješci upućivanjem na poroznost granice između fikcije i stvarnosti zapravo podiže visoki zid među dvama svjetovima. Iako posve ukalupljen u kronološki slijed svojega života, njegov je Hemingway ipak izmaštani konstrukt i kao takvog ga treba tretirati. Jer njegov je roman, ipak, samo roman. 

 | Author: Hena Com Hena Com

Učinio je to vjerojatno više iz poštovanja prema književniku iz čijeg je stvaralaštva, zapisuje, naučio mnogo, nego iz straha da bi netko mogao pomisliti kako je na prijelazu stoljeća iz vrta Hemingwayeva kubanskog posjeda iskopana vreća starih kostiju. Čije su i koliko dugo ondje leže, tek se treba utvrditi, no Kubanci za to gotovo i ne mare. Zanima ih samo je li osoba nekoć nošena tim skeletom ubijena pucnjem iz piščeva pištolja, navodno zamotanog u crne gaćice Ave Gardner, ili njegove sačmarice i, ako jest, tko je povukao okidač. Udovoljavanje javnome mnijenju i potrebi za taženjem vlastite znatiželje jedini su shvatljivi, iako ne i zdravorazumski, odgovori na pitanje zašto su u zemlji zarobljenoj u kriminal, drogu, političke malverzacije, prostituciju i pornografiju gotovo sve raspoložive policijske jedinice usmjerene ka rješavanju ovog starog slučaja. Bivšeg inspektora Marija Condea i nije pretjerano briga. Otkako je nekoliko godina prije tog otkrića napustio policiju kako bi postao pisac, ne mora nikome polagati račune, a u nekoliko prilično siromašno razotkrivenih komadićaka njegove privatnosti, Padura čitatelju daje do znanja da računa baš i nema mnogo. Onih koji bi o njima marili još je i manje. Ali Conde mari za Hemingwaya. Još otkako mu je kao dječačić, pogrešno zaključivši da se ostarjeli pisac pozdravlja s njim, ozdravio mahanjem i uzvikom: “Zbogom, Hemingway”, kao da ga progoni živa slika velikog pisca. Njegova se velika sjena nadvijala nad Condeov literarni rad, pa nije teško zaključiti da u protagonistova promišljanja o tragičnosti posljednjih Hemingwayevih godina Padura upisuje mnogo vlastitih refleksija i, zaštićen plaštom Condeove osobnosti, otvara intimne poveznice. Vozeći slalom između jesenjih dana 1958. i sadašnjosti, Padura mnogo više nego za ubojicom traga za autorom, za istinskom osobom, ličnošću u pozadini mita. Iako Kubanci Ernesta Hemingwaya pretvaraju u zamku za turiste, njegovim imenom nazivaju pića kakva on nikad ne bi pio i hranu kakvu ne bi jeo, a njegov su monumentalni posjed pretvorili u kazalište, scenu postavljenu za svakog dana jednaku, pažljivo režiranu i s najvećom pomnjom postavljenu priču o piščevu životu, no Padura je, a posljedično i Conde, uvjeren kako mitologizacija lika i djela sjevernoameričkog nobelovca nije počela njegovom smrću. Već za života pisac je sebe pretvorio u jednog od najsloženijih i najpotpunijih likova iz svoje književne manufakture i pripremivši mizanscenu tako da odgovara njegovoj monumentalnosti. Živio je tako kao borac i junak, a možda i bijednik, kao najveći pustolov i najvještiji ljubavnik, sve dok breme minuciozno stvaranog savršenstva nije postalo preteško. A onda se, nezadovoljan onim u što se pretvorio, ubio hicem iz puške. To je, barem, Pandurino fikcionalizirano viđenje stvarnosti. U njemu je pronalazak trupla samo zamašnjak, pokretač radnje, ali potraga za ubojicom nije njezin nositelj pa je prema čitatelju nepošteno roman nazivati kriminalističkim. Napose napetim.

 | Author: Public Domain Ernest Hemingway Public Domain

“Zbogom, Hemingway”, ako išta, funkcionira kao zanimljivo oproštajno pismo, Hemingwaya od Kube i Condea od njega, te korektan doprinos individualnoj interpretaciji i kontekstualizaciji jednog velikog i zanimljivog života. No Padura, strahujući valjda da će razočarati sebe, povremeno ispisuje i stranice slične pismu usplahirenog mladog obožavatelja, prepune neugodnog isticanja piščevih navodnih ljudskih kvaliteta i pretjeranog naglašavanja njegove muškosti. (Autorski) junak ili (životno) čudovište, naposljetku je manje bitno. Osim kao obvezno štivo na popisu svakog “hemingwayca”, ovaj će roman ostati upamćen i po jednoj od najbizarnijih aluzivnosti u suvremenoj književnosti - usporedbi spolovila spremnog za akciju sa “sabljarkom zlih namjera”. Naposljetku, kad se sve zbroji i oduzme, a jednadžbi doda i Hemingwayeva sklonost epskim i velikim djelima, pitanje je bi li je i on, kao izbirljiv čitatelj, pročitao. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.