Ima jedna dobra psihoanalitič(ars) ka dosjetka koja kaže da to što je muž paranoičan ne znači da ga žena ne vara. Geštalt terapeuti i teoretičari, pak, smatraju da paranoja nije ništa drugo nego posljednji stadij usamljenosti. To su, otprilike, koordinate unutar kojih se rasprostire roman “Zemlja straha” Isaaca Rose. Riječ je o španjolskom autoru srednje generacije (1974.), romanopiscu, piscu kratkih priča i scenarija za stripove, koji je svojim prvim romanom “Isprazno” jučer otvorio prostor novoj generaciji mladih španjolskih pisaca koja će se vraćati temama nacionalne povijesti. Roman je izazvao oduševljenje kritike i autoru donio vrlo važnu književnu nagradu za cijeli hispanski svijet - Rómulo Gallegos. Taj originalni, postmodernistički roman učinio ga je zvijezdom i omogućio prevođenje na druge jezike. Potom je slijedio roman “Zemlja straha” (2008.), koji je osvojio nagradu Fundación José Manuel Lara i prema kojem je snimljen istoimeni španjolski film. Potom “Nevidljiva ruka” (2011.), koji priča priču o neizvjesnoj budućnosti radnih mjesta i plaćenog rada u suvremenom društvu i “Tamna soba” (2013.) o teškim međuljudskim odnosima među mladima. Roman “Zemlja straha” za hrvatsku je publiku sa španjolskog preveo Matija Janeš, koji je i autor pogovora. Prvi dojam koji čitatelj stječe čitajući roman “Zemlja straha” jest da je riječ o romanesknom svijetu u kojem se gotovo isključivo barata “pretpostavkama”. Te pretpostavke nisu ništa drugo nego detaljno razrađena paranoja lika oca - Carlosa, čiji su strahovi “kao pozadinska buka na koju se navikneš”. Carlos se najviše boji nasilja i to čini da središnja tema romana postaje upravo nasilje u svim svojim raznorodnim, kompleksnim oblicima. “Njegov je strah svjestan”, pripovijeda glas pripovjedača - on je u stanju promišljati svoj vlastiti strah, raščlanjivati ga, čak ga i propitivati - pa ipak se i dalje boji. Roman daje bogate, razvedene i raskošne opise detalja Carlosovih strahova - svojevrsne renesansne kataloge paranoja. Mogli bismo čak reći da su upravo ti “katalozi” najuspjeliji aspekti romana, jer se u njima javlja trijumf spisateljske mašte i jezičnog majstorstva, a vrlo često i neodoljivi, iskošeni humor, koji ostavlja i likove i pripovjedača i čitatelja pomalo zbunjenog i posramljenog - svakako zatečenog, jer humoru nikako nije tu mjesto.
“Biti roditelj jedan je od načina da te bude strah”, zaključuje pripovjedač. Obitelj o kojoj pripovijeda ova priča nuklearna je obitelj smještena u urbani kontekst, sastavljena od oca, majke i sina. Šteta bi bilo upropaštavati buduća čitanja prepričavanjem onoga što se u ovoj priči stvarno dogodi, stoga ću samo reći da u ovoj priči imamo na djelu samoispunjavajuće proročanstvo - realizaciju fantazmatskih strahova. Carlos biva upleten u zbivanja oko sina na način sličan psihološkim trilerima s kriminalističkom pozadinom, a svaki njegov potez postaje natopljen strahom i paranojom. Roman je strukturiran tako da se izmjenjuju poglavlja pripovijedanja i esejiziranja. Oba načina iznošenja građe vrlo su vješto izvedena. Njegovi eseji – katalozi strahova briljantno su ispisane stranice romana, koje sažimaju iskustvo likova, daju mu društveni, psihološki i emotivni kontekst, a obiluju i vrlo bitnim sastojkom koji cijelu stvar čini probavljivom - humornim pomakom i odmakom. Da nema humora, ovaj bi roman bio popriličan davež, jer teško je zamisliti čitatelja koji živi u prestravljenom svijetu kakav je ovaj koji poznajemo i želi čitati gotovo tri stotine stranica detaljnih opisa tuđih paranoja. Takva priča može se ispričati uspješno samo kroz humor, paradoks, ironiju i gomilu sramotnih detalja. Zanimljivo je promatrati i pratiti osjećaj koji čitatelj ima dok čita ovaj roman: on gotovo da “navija” da se dogodi neka nesreća, nešto strašno - kao da su svi ovi katalozi strahova samo najava nekog užasnog događaja. “Bilo bi zanimljivo, pomisli, da svatko načini vlastitu kartu opasnosti i kad bismo ih mogli usporediti, vidjeti kako se svi podudaramo u određenim zonama, ali kako su u drugim slučajevima crvene zone jednih plave za druge, i mjeriti razmjer straha koji svatko živi jednostavnom operacijom kvantificiranja zone ove ili one boje; što bi omogućilo ne samo mjerenje u kvantitativnom smislu - kolika nam je količina straha - nego posebno u kvalitativnom: čega nas je strah, kakva vrsta situacija nas plaši, kako se strahovi razlikuju ovisno o vlastitoj situaciji osobe, njezinoj društvenoj klasi, njezinim prihodima, njezinu životopisu, ali i razini njezine informiranosti, naime ono što prvenstveno hrani strah jest neznanje, i sigurno stanovnici gradskih kvartova iz više srednje klase iz straha izbjegavaju one gradske zone u koje nikad nisu nogom kročili”, zaključuje ovaj paranoični pripovjedač svoju opservaciju o mogućnostima idealne komunikacije: u ovako uvrnutoj vizuri ljudi bi dijalogizirali isključivo vlastitim strahovima, omjeravali ih i pronalazili sigurnost u njihovim podudarnostima. Za kraj, istaknula bih jednu osobitu zanimljivost ovoga romana, koja ima daleke kulturološke posljedice. Naime, u esejističkom dijelu izlaganja Rosa izlaže teoriju o fikcionalnosti straha. Prema njegovu viđenju, fikcija - u prvom redu film - vizualno odgaja čitatelje i gledatelje da aktiviraju strah od negativnog događaja. U vlastitim životima primjenjujemo taj vizualni odgoj, kaže Rosa, i prepuštamo se sličnim očekivanjima. Ovakav raspored stvari u Rosinu romanu prevrednuje sliku odnosa riječi i stvari, fikcije i zbilje i na humoran način poziva da preispitamo utemeljenost vlastitih paranoja, ne samo kao čitatelji koji od događaja u njegovu romanu u strahu očekuju sve najgore, nego i kao isti takvi stanovnici gradova kao što su njegovi prestravljeni likovi.
