Rosa na humoran način poziva da preispitamo utemeljenost vlastitih paranoja

Ima jedna dobra psihoanalitič(ars) ka dosjetka koja kaže da to što je muž paranoičan ne znači da ga žena ne vara. Geštalt terapeuti i teoretičari, pak, smatraju da paranoja nije ništa drugo nego posljednji stadij usamljenosti. To su, otprilike, koordinate unutar kojih se rasprostire roman “Zemlja straha” Isaaca Rose. Riječ je o španjolskom autoru srednje generacije (1974.), romanopiscu, piscu kratkih priča i scenarija za stripove, koji je svojim prvim romanom “Isprazno” jučer otvorio prostor novoj generaciji mladih španjolskih pisaca koja će se vraćati temama nacionalne povijesti. Roman je izazvao oduševljenje kritike i autoru donio vrlo važnu književnu nagradu za cijeli hispanski svijet - Rómulo Gallegos. Taj originalni, postmodernistički roman učinio ga je zvijezdom i omogućio prevođenje na druge jezike. Potom je slijedio roman “Zemlja straha” (2008.), koji je osvojio nagradu Fundación José Manuel Lara i prema kojem je snimljen istoimeni španjolski film. Potom “Nevidljiva ruka” (2011.), koji priča priču o neizvjesnoj budućnosti radnih mjesta i plaćenog rada u suvremenom društvu i “Tamna soba” (2013.) o teškim međuljudskim odnosima među mladima. Roman “Zemlja straha” za hrvatsku je publiku sa španjolskog preveo Matija Janeš, koji je i autor pogovora. Prvi dojam koji čitatelj stječe čitajući roman “Zemlja straha” jest da je riječ o romanesknom svijetu u kojem se gotovo isključivo barata “pretpostavkama”. Te pretpostavke nisu ništa drugo nego detaljno razrađena paranoja lika oca - Carlosa, čiji su strahovi “kao pozadinska buka na koju se navikneš”. Carlos se najviše boji nasilja i to čini da središnja tema romana postaje upravo nasilje u svim svojim raznorodnim, kompleksnim oblicima. “Njegov je strah svjestan”, pripovijeda glas pripovjedača - on je u stanju promišljati svoj vlastiti strah, raščlanjivati ga, čak ga i propitivati - pa ipak se i dalje boji. Roman daje bogate, razvedene i raskošne opise detalja Carlosovih strahova - svojevrsne renesansne kataloge paranoja. Mogli bismo čak reći da su upravo ti “katalozi” najuspjeliji aspekti romana, jer se u njima javlja trijumf spisateljske mašte i jezičnog majstorstva, a vrlo često i neodoljivi, iskošeni humor, koji ostavlja i likove i pripovjedača i čitatelja pomalo zbunjenog i posramljenog - svakako zatečenog, jer humoru nikako nije tu mjesto.