Kožarić, Vaništa, Knifer... U njujorškoj MOMA -i hrvatski velikani i njihova remek djela

Poput eksplozije odjeknula je vijest da će radovi eminentnih hrvatskih umjetnika iz šezdesetih od 1. ožujka biti predstavljeni u slavnoj newyorškoj MoMa-i, jednom od najvažnijih i najcjenjenijih muzeja svijeta. Riječ je o remek-djelima Josipa Vanište "Beskonačni štap", Julija Knifera "Meandar u kut", zatim "Unutarnje oči" Ivana Kožarića, kao i još tri njegova djela iz ateljea, potom "Globus" Dimitrija Bašičevića Mangalosa i ambijentalnu instalaciju Ljerke Šibenik, dakle, umjetnika koji su bili ključni za oblikovanje umjetnosti tog vremena. Suradnju MSU-a i MoMa-e inicirale su Ana Janevski, kustosica MoMA-a splitskih korijena, i Zdenka Badovinac, prijašnja ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti, a u projekt je od početka bila uključena i sadašnja ravnateljica MSU-a Vesna Meštrić. Radovi su već transportirani u New York, uz poštivanje svih pravila s obzirom da se radi o muzejskom fundusu i zaštićenom kulturnom dobru, a moći će se razgledati u sklopu stalnog postava tog muzeja pune tri godine. Također, prezentacija radova hrvatskih umjetnika bit će popraćena raznovrsnim pratećim događanjima.

Time out na svojoj web stranici škrto (barem zasad), uz fotografiju Vaništinog "Štapa", najavljuje izložbu kao prezentaciju ključnih djela revolucionarne hrvatske umjetničke scene 1960-ih, a naše umjetnike naziva velikanima, posebno ističući Josipa Vaništu i Julija Knifera, te dodaje da se usredotočuje na fascinantan trenutak u povijesti Hrvatske u okviru Jugoslavije, kada je bila pod utjecajem kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka. Također se napominje da je cilj izložbe istaknuti transformativno umjetničko razdoblje u Hrvatskoj definirano svojim eksperimentalnim i konceptualnim karakterom. Prilog se zaključuje tvrdnjom da ta prezentacija hrvatske umjetničke scene predstavlja veliku prekretnicu za Hrvatsku, jer se njome obilježava "dosad neviđena razinu institucionalnog i globalnog priznanja njezinih umjetnika, svrstavajući ih među njihove vršnjake u svijetu tog vremena". Drugim riječima, kustosi MoMA-e i MSU-a ne žele prikazati samo tehnike i stilove tog vremena nego pojasniti i kulturni, politički i društveni kontekst nastajanja tih radova, koji se najčešće pojašnjava kao "raskrižje dviju političkih silnica".

No, slavni i priznati hrvatski umjetnik Damir Sokić, slikar i kipar te autor antologijskih instalacija, a uz to i umirovljeni profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i čovjek oštrog, originalnog i kritičnog stava, kaže da se iz ovako sročenih najava izlaganja naše umjetnosti iz 60-ih u MoMa-i stječe dojam da izlažemo Novo tendencijaše. "Krivo, kao i sve što izlazi iz te kuće kontaminirane teškom vodom stajačicom u betonskim depoima i leksanskim halama MSU-a. EXAT 51, Nove tendencije i Gorgona jednako šezdesete, uvijek isti vintage iz starog ormara za staru legendu o otporu na razmeđi dvaju svjetova za modnu pistu novog kuratora u NY i penzioniranog u Sloveniji. Naime, dodijeljena ili uzurpirana, točnije rečeno, izmišljena uloga razmeđa umjetnosti poltronska je i žalosna slika našeg društva. I predugo traje. Već više od pola stoljeća. Predugo i za Srednji vijek", napominje Sokić te pojašnjava da za to nisu krivi umjetnici, pogotovo ovi predloženi već oni koji ih interpretiraju tankim političko aktualnim slojem – dok vrijeme leti.

"Malo nadrealizma kod Vanište, malo barbarogenijskog misticizma kod Mangelosa, malo inačice polivalentne geometrije kod Knifera, malo infantilne nevinosti kod Kožarića, malo urbane kozmopolitske elegancije kod Ljerke Šibenik. Hej, a gdje je prateći ansambl Novih tendencija? Kao da ansamblu pripada duh vremena, onaj progresivni, danas zaboravljeni rukavac za koji mi tvrdimo da je bio izvor. Izvor kojeg je usisala i zaboravila matica koja se i sama smirila u globalističkoj kloaki jeftinog spektakla koji sam za sebe tvrdi, i u tome uspijeva, da je krešendo progresa. To govori o neospornoj pobjedi tehničke kulture nad humanističkom. I sada smo pred provalijom, pred raspuklinom s tendencijom nepovratnog spajanja. Dok god sebe nazivamo razmeđem to je eufemizam za oportunizam, za dodvoravanje. Kome? Onima tehnički educiranima koji nikad nisu čuli za Nove tendencije, a kamo li za nešto netehničko, nešto humanističko, i koji danas visoko na pozdrav dižu ruku iznad voštane face i pamučastog tupea koji poručuje Future belongs to me. Nije li ih netko već nazvao polusvijetom? Sve sam sigurniji da umjetnost danas postoji samo do izlaznih vrata ateljea", poručio je Damir Sokić.

Za razliku od Sokića, povjesničar umjetnosti Frano Dulibić, te redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te suradnik na ALU, koji se bavi istraživanjima hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća, poviješću karikature i ilustracije i stripa te je aktivist u akcijama za zaštitu javnog prostora i kulturne baštine, kaže da možemo biti ponosni da se djela naših umjetnika iz šezdesetih godina izlažu u newyorškoj MoMa-i, doista respektabilnom mjestu, jer je to dio hrvatske likovne baštine, koja je prepoznata u svijetu kao doista vrijedna.

"Druga stvar je što se danas u našoj sredini teško priznaje da su neke posebne vrijednosti nastale u razdoblju Jugoslaviju, dakle, u razdoblju koje je bilo, kako je rekao jedan povjesničar, šizofreno jer su ta djela nastajala u vrijeme izuzetnih političkih nesloboda, a u likovnom izrazu su ostvarivala maksimalnu slobodu. Važno reći da je ta umjetnost nastajala u vremenu brojnih ograničenja, koja su bila, zapravo, kreativnošću likovnih umjetnika nadvladana. To je bit takve umjetnosti, koja je ujedno nastajala iz scene koja je bila povezana – to su bili umjetnici koji su bili u kontaktu i družili se međusobno, te utjecali jedni na druge, mnogo intenzivnije nego što se to događa danas među umjetnicima, koji su atomizirani i djeluju pojedinačno, te ponekad dostižu veći ili manji doseg. Naravno, i danas imamo konja za trku" zaključio je Dulibić, te napomenuo da je današnja digitalna era rascjepkala slikovnu scenu i drži pojedince više izoliranima tako da nemaju zajednički nazivnik odgovora na vrijeme u kojemu živimo, kao što je to bilo u pedesetima, šezdesetima, sedamdesetima, pa i osamdesetima, te je zbog toga umjetnicima danas puno teže.

Renomirani slikar i filmofil Željko Kipke, jedan je od najintrigantnijih hrvatskih postmodernih umjetnika, a uz to i likovni kritičar, teoretičar i filmski autor, kaže da je svaka prezentacija hrvatske umjetnosti u inozemstvu dobra, no bilo bi mu puno draže, ističe, da se u MoMa-i predstavljaju autori izvan šezdesetih. "Ima nas i u osamdesetima, i devedesetima i kasnije. Inače cijenim rad Gorgone i EXAT-a 51, međutim puna mi je kapa forsiranja autora o kojima i vrapci već pjevaju po krovovima. Kustosice MSU već dugi niz godina uživaju u hladovini, očito nemaju vještina i kapaciteta za bilo kakav otklon u umjetnosti tog perioda - uporno ponavljaju već poznato i viđeno. Treba uložiti trud i dodatnu energiju kako bi se promijenio kut gledanja i pristup nekom autoru, ili određenom periodu, kao što se to radi izvan granica Hrvatske. Primjerice, na retrospektivi nadrealista Maxa Ernsta u Albertini u Beču bio sam u prigodi svjedočiti o suvremenom medijskom pristupu umjetnikovoj ostavštini kojom prigodom je predstavljena i njegova radikalna metoda prolijevanja boje po platnu kojom se kasnije proslavio Jackson Pollock. Volio bih da naši kustosi na sličan način plasiraju informacije o hrvatskim umjetnicima u inozemstvu, uključujući i bivšu ravnateljicu iz Slovenije, koja u MSU nije napravila ništa spomena vrijedno, čak je uprskala postav na retrospektivi Sanje Iveković. Ubrzo nakon toga je napustila instituciju, znatno prije isteka mandata", napomenuo je Kipke.

"Pitam se zašto iste kustosice koje se sada hvale s prezentacijom hrvatskih umjetnika u MoMa-i nisu participirale u inaugurativnoj izložbi 'Umišljanje – Percepcija u umjetnosti' u Kunsthausu u Grazu? Na njoj je predstavljena optičko-kinetička umjetnost zapada, no imena Picelja i Richtera u nju nisu uvrštena, u Grazu uopće nije bilo hrvatskih autora. U pratećem katalogu te izložbe nisu bili ni spomenuti! Htio bih vidjeti da su kustosice osmislile i predstavile nešto novo, a ne da se hvale što će pet radova naših umjetnika iz šezdesetih, izvučenih iz fundusa MSU, biti izloženo u 'kaosu' od MoMa-e gdje ima svega i svačega, od vrhunskih radova do efemernih djela iz privatnih kolekcija, koja su se tamo našla po logici novca, jer privatni kolekcionari izdašno financiraju MoMa-u. Ubrzo će u našim medijima pisati 'Pet hrvatskih radova pokorilo New York!'. Možete misliti! Za razliku od tih kustosa, Branko Franceschi, sadašnji ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, primjer je kustosa koji se doista trudi i ulaže silnu energiju te nastoji u inozemstvu predstaviti domaće autore. Zadnji primjer odnosi se na izložbu muzejskog fundusa 'Paralelne linije/Visoki modernizam u Hrvatskoj 1949. – 1998.', koju je otvorio u Muzeju moderne umjetnosti u Bukureštu sredinom prosinca", kaže Kipke.

POP IKONA Kultura Andy Warhol - Kritika potrošačkog društva i napad na buržoaske vrijednosti

Na pitanje da komentira promoviranje hrvatskih umjetnika u svijetu, napominje da, na žalost, sve ide po privatnim linijama, te ističe da je i dan danas osuđena na privatne inicijative što znači da se umjetnici najčešće sami snalaze zahvaljujući svojim vezama i kontaktima. "Kada stvar krene prikrpa im se zajednica ambasadora, koja je po statusu i učinku dekorativne prirode. Problem je u tome što ni kustos(i)ce ni diplomatska predstavništva ne rade svoj posao. Dovoljno je spomenuti Venecijanski bijenale na kojem je zadnjih pet godina predstavljanje Hrvatske ispalo čistom katastrofom. Iduće se godine neće ništa promijeniti, čak vjerujem da ekipa iz Ministarstva kulture ovoga trenutka u svom šeširu drži ime hrvatskog predstavnika za sljedeću manifestaciju. Ne vjerujem da će pet radova iz šezdesetih u MoMa-i polučiti značajan otklon," zaključio je Željko Kipke.

Međutim, ovo gostovanje radova hrvatskih umjetnika u čuvenoj MoMa-i nije prva i jedina prezentacija hrvatske umjetničke scene u New Yorku. Podsjetimo, još prije 40-ak godina bili su predstavljeni radovi umjetnika i dizajnera Stipe Brčića "9. Kongres SKH", koji su kasnije završili u stalnom postavu MOMA-e. Također, radovi Davida Maljkovića i Mladena Stilinovića predstavljeni su prije petnaestak godina u ovom muzeju u sklopu izložbe "Scene for a New Heritage", koja je nazvana upravo prema video radu Davida Maljkovića. Taj Maljkovićev video uradak, kao i Stilinovićev rad "Eksploatacija mrtvih" danas su dio kolekcije MoMA-e. A jedna od posljednjih prezentacija hrvatske scene odnosi se na reprezentativnu izložbu "Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980", koja je kroz 400 crteža, maketa, fotografija i filmskih predstavila kapitalna djela vodećih jugoslavenskih arhitekata.

Uz to, hrvatska umjetnička scena bila je prezentirana i na izložbi "Transmissions – Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980" 2015., kada su izloženi radovi Tomislava Gotovca, Sanje Iveković i članova skupine Gorgona, Julija Knifera, Ivana Kožarića, Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Marijana Jevšovara, Mladena Stilinovića, Ivana Picelja i Borisa Bućana. Ideja te izložbe je bila, kako se pisalo tom prigodom, da uspoređuje društveno nestabilne situacije u zemljama tzv. Istočne Europe prije sloma komunizma sa sličnom turbulentnom društveno-političkom klimom u Latinskoj Americi, što će imati značajne reperkusije na umjetničke scene tih zemalja u burna dva desetljeća od 1960. do 1980. godine. Također je naglašeno da su umjetnici iz Istočne Europe i na južnoameričkom kontinentu u tom razdoblju djelovali izvan tržišta umjetnina, koje zapravo nije ni postojalo, bili su relativno autonomni u odnosu na društvene zahtjeve, a zajednička im je bila i kritika institucija, često baš muzejsko-galerijskog sustava, te općenito političkog establišmenta kao i društva u cjelini.

Također, radovi hrvatskih umjetnika nalaze se u stalnom postavu ili kolekciji MoMa-e, primjerice, četiri djela našeg proslavljenog grafičkog dizajnera Mirka Ilića - omotnice singlica "Crno-bijeli svijet" i "Moj otac je bio u ratu" Prljavog kazališta, "A šta da radim" Azre te strip "Debil blues", objavljen u Poletu 1977., koja su bila predstavljena i na blockbuster izložbi "Making Music Modern: Design for Ear and Eye" 2015. godine. U fundusu MoMa-e su i plakati Borisa Bućana, a od 2020. i djela djela Mladena Stilinovića "Eksploatacija mrtvih 1984. – 1990.", Julija Knifera "Meandar br. 5" i Sanje Iveković "Personal Cuts", koja je upravo u newyorškoj MOMa-i 2011. imala svoju retrospektivu "Sweet Violence".