Rusofobija je opasan, mračan, ponižavajući teren

Predstave “Braća Karamazovi”, a riječ je o dvjema prema romanima F. M. Dostojevskog koje se ovih dana igraju uzastopnim večerima u Zagrebačkom kazalištu mladih, trenutačno su najintrigantnije domaće kazalište. Dokaz da ono može (ili mora?) biti vibrantno svemu ususret i svemu usprkos. Linda Begonja u tim predstavama briljira ulogom Grušenjke, što je gotovo usputna činjenica jer se njezina izvedba sretno upotpunjuje s jednako angažiranim ansamblom na sceni. Teorijska abeceda teatra po kojoj se zna da nije autor taj koji kontrolira značenje, nego se ono uspostavlja igrom predstave u dinamici konteksta, uglavnom zvuči nategnuto i blijedo: sve do onoga trenutka što na sceni potvrđuje njezinu nevjerojatnu točnost. I da, taj trenutak “kleša” teatra i zajedničkog turobnog realiteta uspostavlja se u “Karamazovima”, u režiji Olivera Frljića, koji uz dramaturginju Ninu Gojić potpisuje dramatizaciju i adaptaciju teksta. A ako postoji stabilna konstanta Frljićeva pristupa, ta je u činjenici posvećene suradnje redatelja i izvođača na sceni, uvijek je u ideji suatorstva. Zbog toga s Lindom Begonjom razgovaramo (i) o ideji predstave, a ne jedino njezine glumačke interpretacije. Odgovornost igre i preciznost njezina dubljeg smisla u teatru i izvan njega Begonji su profesionalni prioriteti, gdje god nastupala: u matičnom Kerempuhu, gdje trenutačno igra u Moliereovu “Škrtcu”, na glumačkom gostovanju u ZKM-u ili na drugim europskim pozornicama na kojima često sudjeluje na projektima i predstavama Olivera Frljića, koji je i njezin životni partner. “Karamazovi” jesu poliperspektivan izazov, jednako za autore, kao i za publiku, stoga i osnovni fokus ovoga razgovora.