Uopće je teško zamisliti da je Larisu Lipovac kao malenu majka upisala na ritmiku jer je bila - nespretna.
"Istina! S rukama ne, ali nogice me nisu slušale", kaže Larisa koja sad, sa svojih 39, iza sebe ima impozantnu karijeru plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje kojoj su, kad je upisivala prestižni magistarsko- doktorski studij SODA u Berlinu, pri Universität der Künste, koji prima svega 11 studenata iz cijelog svijeta, rekli da je prekvalificirana.
"Ostala sam zatečena. Čuj, prekvalificirana. Ali onda sam se vratila 15 i više godina, u sve ono vrijeme otkako sam se 1999. vratila sa studija iz New Yorka u Zagreb, te skužila da sam napravila više od 65 predstava i da sam bila uključena u gomilu projekata, što regionalnih, što još širih, kao menadžer, kao producent... I samo sam se zapitala, pa, dobro, kad se to sve dogodilo", kaže Larisa, kojoj boravak na studiju i život na relaciji Zagreb - Berlin dođe kao wellness.
"Stvar je u tome da mi je bavljenje plesnim centrom TALA, koji ima već (!) 16 godina, vremenom uvjetovalo i to da postanem kulturna menadžerica, da se bavim apliciranjem na razne projekte, pogotovo nakon 2010., kad su svima u kulturi zbog krize povukli sredstva. Moja kolegica Tamara Curić i ja tada smo shvatile da se ne možemo više oslanjati samo na lokalna sredstva, koja su i tako i tako bila na kapaljku. Pa smo se počele educirati oko EU fondova i projekata, umrežavati, na čemu u principu radimo otkako smo na sceni. To da se preobratiš u kulturnu menadžericu, međutim, prilično te zatvori u ured i onda, naravno, trpi rad u dvorani, tvoj umjetnički, autorski output. I zaista mi je trebala injekcija inspiracije pa je povratak u školske klupe bio idealno rješenje, a studij u Berlinu je bio sve ono što mi je trebalo jer SODA je zapravo skraćenica za Solo/ Dance/Authorship. Taj masters, u jako poticajnom okruženju, ali i svojevrsnoj izolaciji, nudi priliku zbilja da se posvetiš sebi, svojem izrazu, svojem autorskom radu. Još sam tamo totalni anonimus, a to mi savršeno odgovara", objašnjava Larisa koja je upravo tamo osmislila predstavu “Tijela za Milanu”.
"Puno mi pokojna Milana Broš intimno znači, kao mentorica, kao avangardna umjetnica, i ta predstava je bila zbilja nešto iza čega sam stala s cijelom sobom. S Willemom Miličevićem i Vicom Rossinijem napravila sam raster koji smo postavili u prostor, u kojem sam onda lagano uvodila publiku u samu predstavu i na kraju je od svega nastao party. Raster je usnimavao kretanja, prvo naša, potom i ona publike, i svaka ta njegova kockica bila je određeni zvuk predstave koji je kasnije izrastao u zvuk cijelog partyja", objašnjava Larisa kojoj boravak u Berlinu omogućuje da se nastavi dalje razvijati u smjeru kinetičkih softvera.
"Od moje prve solo koreografske predstave, a koliko se sjećam, to je bila ‘Aquaplan’ 2004., zanimala me je ta interakcija raznih medija, integracija videa i zvuka u pokret te razbijanje toga četvrtog zida između izvođača i publike. Zanimala me je razmjena energije", tvrdi Larisa.
Dodaje kako su joj nakon premijere “Tijela za Milanu” ljudi govorili da je to neka sasvim nova ona.
"Ja sam uvijek pokušavala biti drugačija, istraživati sebe. I kad gledaš ono što smo producirale unutar TALA-e, ne možeš reći: ‘Aha, to je ta njihova estetika, one tak’ to rade’. S ‘Milanom’ jesam ozbiljnije počela raditi s kinetičkim patchevima, ali uvijek sam s tim koketirala tako da sam to nekako bila zapravo zaista ja, ali zrela, sigurna u sebe, u ono što želim reći, napraviti", zaključuje Larisa Lipovac.
Prošla joj je godina zbilja bila prekretnica, a to se, osim fakulteta i povratka “nomadsko-gerilskom” životu, odnosi i na rastavu 14 godina veze i braka s glumcem Goranom Navojcem, što su sad bivši partneri objavili zajedničkim priopćenjem.
"Goran i ja smo karakterno vrlo slični, otvoreni, pa nam je to bio prirodan potez. Osim toga, nakon 14 godina braka, a ja to sve između nas smatram jednim velikim brakom, u kojem ste bili i poslovni i privatni partneri, roditelji, nema potrebe za dramom. Trebalo je vremena da donesemo odluku, barem dvije godine jer ti je žao, pokušavaš još nešto, ali onda shvatiš da je odnosu, koji je uvijek proces, jednostavno došao određeni kraj."
Lipovac navodi kako je sretna što se s Goranom može najnormalnije čuti svaki dan i dogovoriti oko svega.
"Na kraju krajeva, mislim i da je dijete puno sretnije kad mu se mama i tata slažu", kaže plesačica, čiji sin Grgur, koji je ovih dana proslavio šesti rođendan, pokazuje afinitete prema umjetnosti.
"Glumio je već u jednoj seriji i filmu, posuđivao glas za ‘Angry Birds’. Zanima ga i ples, ali ni Goran ni ja ništa ne želimo forsirati, nego puštamo da se stvari same razvijaju, da sam odluči gdje se pronalazi. Učimo ga da je najvažnije biti iskren prema sebi i, iako ne mogu još reći je li više na mamu ili na tatu, zaista se vidi da je od nas pokupio to da ga nije ni sram ni strah pitati. Odgajamo ga da je njegovo mišljenje važno, da je ravnopravan član zajednice, naše i šire", kaže Larisa.
Prije povratka u Berlin, na ovogodišnjoj Platformi HR će opet izvesti “displaced”, u kojem kao DJ nastupa i Hrvoje Jelinčić, za kojega se posljednjih mjeseci šuška da joj je nova ljubav.
‘displaced’ zovemo koncertnom predstavom jer sve na kraju prijeđe u jedan veliki party gdje se ne zna tko je izvođač, a tko publika. Sve je posve neklasično, kako ime govori, pomaknuto, izmaknuto i glazba se radi originalno za predstavu, na licu mjesta, a osim Hrvoja, koji sve umiksava, tu su i Igor Pavlica iz Jinxa na trubi, potom Marin Živković na saksofonu i Vedran Peternel, zadužen za sound dizajn. Igramo se i sa scenografijom koja će ovaj put – 23. travnja – biti uvjetovana prostorom Močvare, što je opet izmještanje", kaže Larisa.
Ona tako prvi put neće prisustvovati finalu Platforme HR, Svjetskom danu plesa koji će se održati u 12 hrvatskih gradova, središnje na zagrebačkom Cvjetnom trgu, gdje će plesači istodobno izvesti plesnu skulpturu.
"Zbilja imam sreću pa se bavim poslom koji ruši sve granice, čiji je jezik, pokret, univerzalan, ujedno i duhovan, filozofski, ali i konkretan, fizički, koji te uči o psihofizičkom zdravlju i koji je izvrstan kao izvozni proizvod, za kulturni identitet", navodi umjetnica.
Larisa Lipovac napominje kako je uvijek tu, na domaćoj (plesnoj) umjetničkoj sceni, htjela raditi i stvarati te da odlazak u Berlin stoga nije konačan.
"Preko TALA-e sam se uvjerila da tu imamo zbilja prekrasnih, kvalitetnih umjetnika koji u nemogućim uvjetima, a takvi su tu u Hrvatskoj, gdje nema nikakve dugoročne strategije u kulturnoj politici, rade fenomenalne stvari. Sad, je li to zbog nemogućih uvjeta koji potiču snalažljivost ili do talenta, ne znam reći, ali kreativnost je tu, prisutna je i stalno raste. Žao mi je svakog umjetnika kojeg smo izgubili, koji je otišao vani za boljim uvjetima, ali drago mi je da smo onima koji su tu, kroz TALA-u, koja danas ima 50-ak grupa raznih plesnih stilova, koja prima svakoga, od 3 do 60 godina, 18 pedagoga i četiri dvorane, pružili okruženje za koje osjećaju da im je dom. A da je bilo teško, bilo je. Pogotovo prvih sedam godina, kad smo se tek dokazivale kolegama, najvećim kritičarima. Ni sad nije lako, ali ne žalimo se. Radimo što volimo i samoodržive smo, što tu gdje jesmo nije mala stvar", kaže Larisa čija je Platforma HR, od jednodnevnog natječaja za mlade koreografe bez prostora za probe i izvedbe predstava, u svojih 17 godina izrasla u višednevno referentno regionalno zbivanje u polju suvremenog plesa koje u najnovijem izdanju objedinjuje čak četiri festivala.
