'Samo glupača bi dijelila krevet sa seljačinom kao Ilčić'

U ekstremnim uvjetima svake vrste u Splitu je opcija Dragana Markovine i stranke Nova ljevica onda, kad se sve oduzme i zbroji, dobar uspjeh? Kako, kao osvjedočeni pesimist, gledate na ljevicu u svakodnevnim okolnostima? Jer se nama optimistima čini da stvari mogu možda…

Dragan Markovina moj je dragi prijatelj, volim ga kao brata, ali on na izborima u Splitu, jebi ga, Branimira, nije postigao dobar uspjeh. Dragan je u politici nešto kao Natko Zrnčić Dim u alpskom skijanju, vrlo dobar četrdeset prvi. Ali ja sam zadnji koji bih ga odgovarao od toga. Njegov je politički angažman neiscrpno vrelo radosti u našem društvu u konobi Hvaranin. Svi srčano navijamo za njega i za hrvatsku ljevicu i živimo za dan kad će oni doći na vlast. Možda ga i dočekamo. Medicina danas čini čuda. 

Osim po vašem profesionalnom radu (kolumnističkom, književnom, scenarističkom), šira vas javnost pamti po vrlo banalnom desničarskom performansu otprije nekoliko godina, kad su na vas "isporučili" kantu govana. Kako danas gledate na taj događaj? Je li vam ostavio kakve duševne traume?

Nije, naravno, to ostavilo nikakve duševne boli već i zbog poznate činjenice da sam ja bezdušni gad. 

A što kao profesionalac u kulturi mislite o politici aktualne ministrice Obuljen Koržinek? Tiče li vas se, i na koji način? Tko su strateški korifeji kulturne politike?

Hena

Ministrica Obuljen Koržinek činila mi se na početku mandata kao dobar izbor, obrazovana, ispravna i dobronamjerna osoba i nije zaista otad napravila ništa skandalozno, ničim se ona nije osramotila, osim što se razotkrila, kao i njezin šef Andrej Plenković, kao slaba vlast koja uplašeno poskoči i vrisne kad god im koji desničar nešto ljutito podvikne. Zbog njezine i Plenkovićeve plahe nevoljkosti da se suoče s nasilnicima, našom kulturom danas zapravo upravljaju braniteljska spadala koja s kulturom nemaju veze, koja nisu čitala lektiru i ne idu u kino.

Prostaci i propalice nam ukidaju Noć kazališta i skidaju filmove s televizijskog programa, i to ovo vrijeme zapravo čini gorim i od jednoga u posljednjih 25 godina. Da je danas, na primjer, snimljen film 'Kako je počeo rat na mom otoku', on u ovoj atmosferi linča pouzdano ne bi bio prikazan. Nasreću, Franjo Tuđman, kraj svih svojih nedostataka, imao je dovoljno pameti da mu Ljubo Ćesić ne odlučuje o kinematografiji. 

Jeste li zbunjeni, kao građanin, javnom funkcijom savjetnika ministrice Ladislavom Ilčićem, violinistom i članom ultradesne katoličke stranke Hrast? Pitamo jer ne razumijemo logiku totala u kojemu Ilčić javno denuncira ratifikaciju Istanbulske konvencije argumentima hormonalne izmjene u ženskom tijelu. Pitamo jer nam nije komično.

Od svega čudnog u tome skandalu meni je najčudnije da je Ladislav Ilčić oženjen. Da neka gospođa dobrovoljno živi s njim. Nagađam da je riječ o krotkoj i tihoj, rijetko trpeljivoj osobi. Jer da ja ili bilo tko od ljudi koje poznajem krene svojoj neraspoloženoj supruzi nesmotreno objašnjavati nešto tipa: 'Ah, dušo, znam, to su oni tvoji hormoni. Ne brini se, bit ćeš ti dobro za koji dan', žena bi vjerojatno uzela najveći nož u kuhinji i divljački ga zarila mužu u prsa. I to bi bilo opravdano, savršeno normalno ljudsko ponašanje.

Muškarac se ne bi imao na što žaliti. Idiot bi mogao samo oteturati u kupaonicu po flaster, znajući da je još dobro prošao. Jer o ženama se, kao ni o muškarcima, ne govori na takav način. Uvredljivo je kad netko krene tako sveznajući, svisoka, sažaljivo i pokroviteljski objašnjavati bilo čije ponašanje, a specijalno je nesnosno kad muškarci počnu s poznatim, notorno mizoginim stavom kako su oni racionalni i sve razumiju, a žene su, eto, lakomislene jer su u vlasti nagona. Žena koja dijeli stol i postelju s takvom seljačinom totalna je glupača.

Ali ono što je (uvijek) komično, tiče se današnjeg statusa socijaldemokracije kod SDP-a, a posebno trenutka u kojemu lider te stranke na društvenim mrežama "brani" satiru en general. Tu vi upadate u "priču", jer Davor Bernardić na "fejsu" ostavlja retoričke "ili-ili". Piše ondje: "Tko vam je bolji: Ante Tomić ili Douglas Adams?". Teško shvaćamo, ali vi ste ovdje ipak "insajder"…

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Joj, ako može, ne bih o Bernardiću. O opozicijskim političarima već i načelno ne volim pisati da tkogod ne bi pomislio da se dodvoravam vlasti. Moj je pravi posao kritički pisati o represivnom aparatu, o vlasti i većini, o nekome tko je opasan, a ismijavati nekoga tko nema i, potpuno je jasno, nikad neće imati stvarnu moć, koji dnevno gubi pola postotka podrške birača, naprosto mi nije kul.

Iz informativnog programa HTV-a neki dan smo shvatili da se uz zakonske izmjene možda priprema "vraćanje vojnog roka". Iako je to javno demantirao Miroslav Tuđman rekavši da je riječ tek o "sustavnom pristupu izgradnje nacionalne sigurnosti", zapamtili smo da je u javni eter ušao "obvezni pričuvnik", kao zamjena za nekadašnjeg vojnog rezervista. Hrvatska ozbiljno brendira vlastitu "obrambenu industriju" za izvoz. Iznosimo vam ove činjenice, između ostaloga, kao ocu uspješnog studenta. Komentar?

To ne vrijedi komentirati. Gubitak je vremena i razmišljati o tome. O ponovnom uvođenju vojnog roka samo se isprazno blebeće, glupo mlati jezikom. Služenje vojske je ukinuto i, potpuno sam uvjeren, neće se više vraćati zbog prostog razloga - država za to nema novca. Tko god bio na vlasti i odlučivao o tome, na kraju će se suočiti s dilemom: treba li ponovno okupiti i opremiti vojsku ili je korisnije, ugodnije, lakše i ljepše državni proračun trošiti na metalik crne limuzine, s dizelskim motorom, minimalne dužine 4,8 metara, snage motora od 133 do 140 kW, s grijanim sicevima i sustavom odleđivanja stakala. Ovo drugo će, Bogu hvala, uvijek prevagnuti.

Jedan od jezovitijih događaja ove godine sigurno je slučaj vjeroučitelja iz zagrebačke osnovne škole koji je đacima predavao osnove govora mržnje. Simultano, katoličke udruge pouzdano kroče javnim institucijama. Ima li potrebu za obranom, čime se čovjek ili dijete može poslužiti u obrani od hipertrofije klerofašizma?

Miranda Čikotić/ PIXSELL

O, pa ima dosta uspješnih lijekova. Dajte djetetu albume The Clasha, Krisa Kristoffersona, Disciplinu kičme, Haustor, ili pripovijetke Flannery O'Connor, ili Krležin 'Na rubu pameti', ili Hašekova 'Švejka', 'Dekameron', dajte im da gledaju 'Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea', 'Lovca na jelene', 'Apokalipsu danas'... Mogao bih nabrajati unedogled, ali bit ste, vjerujem, shvatili: mnogo je uzbudljivih i raznovrsnih sadržaja i nema baš nikakve potrebe da čitamo samo jednu knjigu, zbirku palestinskih pučkih pripovijesti od prije 2000 godina. 

Tiskano novinarstvo ili industrija čiji ste stalno zaposleni radnik globalno odumire, ubrzano. Ne pitamo za prognozu kad će krepati nego: što neće krepati? Tekst? Modernistički pristup tekstu, autorsko novinarstvo, bez obzira na format? Što?

Nemam pojma. Kad bih znao odgovoriti na takva pitanja, kad bih vidio što je iza horizonta, vizionarski bih investirao poput Elona Muska i ne bih sad s vama razgovarao o ušljivim prilikama u Hrvatskoj nego bih ronio negdje na Karibima oko koraljnih grebena. 

Poznato je da ste odano, profesionalno i ljudski, vezani uz Rajka Grlića, s kojim ste, posljednje, radili film "Ustav RH". Što sad radite na filmskom, scenarističkom planu? 

Počeli smo pisati novi scenarij. Uskoro ću otići k njemu u Ameriku da se zaključamo na dva tjedna i pišemo, ali ne bih zasad govorio o čemu je riječ da nam Jakov Sedlar i Vinko Grubišić ne bi ukrali ideju i snimili film prije nas.