Kultura
144 prikaza

Sebastian Barry: Irci su preživjeli zatočenici vlastite povijesti

Sebastian Barry
Screenshot Youtube
Gostovanje Sebastiana Barryja u Zagrebu u ponedjeljak 16. svibnja otvara drugo izdanje književne manifestacije Zagreb Book Festival (ZBF), koja će u organizaciji Naklade Ljevak do 22. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) i Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) predstaviti šestero inozemnih i sedamnaest domaćih autora s naglaskom na irsku književnost

Biti rođen kao Irac znači suočiti se s nasljeđem bogate, raznolike i komplicirane povijesti ali i s "tišinom neizgovorljivoga" koja toj povijesti pripada, smatra irski dramatičar, romanopisac i pjesnik Sebastian Barry, koji pisanjem nastoji ispuniti jaz koji te tišine, kako je istaknuo u razgovoru za Hinu, "ostavljaju u nama, pa nakon nas i u našoj djeci, prijeteći stvaranjem goleme rupe u irskom identitetu".

"Irska je povijest puno bogatija, uzbudljivija, raznolikija i kompliciranija nego nam se čini i teško je generalizirati, jer su Irci puno raznolikija i nehomogenija skupina nego se misli. Stoga je možda lakše reći da postoje mnoge povijesti Irske, koje se često međusobno natječu", kazao je Barry.

No, Irci su također sposobni za nova razmišljanja, revidiranje starih priča i prihvaćanje novih otkrića, napomenuo je pisac, čije gostovanje u Zagrebu u ponedjeljak 16. svibnja otvara drugo izdanje književne manifestacije Zagreb Book Festival (ZBF), koja će u organizaciji Naklade Ljevak do 22. svibnja u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) i Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) predstaviti šestero inozemnih i sedamnaest domaćih autora s naglaskom na irsku književnost.

"Irci su na neki način do unatrag posljednjih nekoliko desetljeća bili zatočenici vlastite povijesti, no, mi smo također i preživjeli tu povijest. Mnogi ljudi nisu bili samo figurativni zatočenici, već stvarni zatvorenici – žene, djeca, homoseksualci, ljudi čija vjera nije katolička, siromašni, svi su na neki način bili zahvaćeni", pojasnio je Barry.

Propatili su i umjetnici – djela su im zabranjivana ili cenzurirana, i to čak sve do 60-ih godina prošloga stoljeća.

"No, ta diskrepancija između onoga kako smo sebe trebali doživljavati i onoga što se doista zbivalo stvorila je neku vrstu povijesne šizofrenije koja je bila istodobno duboko uznemirujuća i izuzetno zanimljiva, ukoliko ste ju mogli sagledati s distance, kao neka vrsta nepristranog znanstvenika", dodao je.

Irska je povijest također puna "neobičnih tišina", rupa nastalih brisanjem njezinih "nepodobnih" dijelova, čime su stvorene "čudne praznine u povijesnoj tapiseriji države", a koje mijenjaju i njezinu širu sliku.

"Na taj se način iz generacije u generaciju prenose neprepoznate 'odsutnosti', koje se time samo šire i produbljuju. Na individualnoj razini, stvara se gotovo budalasta praznina u srcu i duši", kazao je pisac, koji svojim pisanjem nastoji, maksimalno koliko može, ispuniti te praznine, "ne kako bih na nekoga upirao prstom, već samo da bih rekao da je to bilo tako" jer "najveći je skok onaj od naroda zaogrnutog plaštom povijesne 'žrtve', na daleko zanimljiviji doživljaj Iraca kao istodobno počinitelja vlastite loše povijesti ali i čarobnjaka naše dobre povijesti, pri čemu drugo iskupljuje prvo".

Obiteljske tajne kao inspiracija

Pisac osebujna spisateljskog stila smatran jednim od najboljih suvremenih irskih književnika, Barry se dvaput našao u užem krugu za nagradu Man Booker, za romane "A Long Long Way" (2005.) i "Tajno pismo" (2008.), za koji je iste godine osvojio nagrade Costa za roman godine i Memorijalnu nagradu James Tait Black. Njegov roman "On Canaan's Side" (2011.) također se našao u izboru za nagradu Man Booker.

Romani su mu mahom inspirirani njegovom vlastitom obiteljskom poviješću, koju je saznavao iz priča koje mu je kao djetetu pričala majka. U romanu "Annie Dunne" (2002.) priča priču svoje pratete; roman "A Long Long Way" (2005.) se bavi njenim bratom; "The Temporary Gentleman" (2014.) inspiriran je djedom s majčine strane, a roman "The Whereabouts of Eneas McNulty" (1998.) temeljen je na istinitoj priči o prastricu koji je bio prognan u egzil nakon što je IRA ucijenila njegovu glavu.

"Rođen sam u katoličkoj obitelji, no moji su roditelji bili agnostici i boemi iz više srednje klase s korijenima u raznim zanimljivim oblicima siromaštva. Vrativši se u Irsku nakon nekoliko godina lutanja, spreman započeti svoj život pisca, odjednom sam shvatio da ne posjedujem mnoge osobine koje su u ono doba definirale Irca", kazao je Barry.

Želeći proširiti svoj osjećaj o sebi, razviti neku vrstu "tajnog državljanstva" posegnuo je za svojom obiteljskom poviješću za koju je znao da je prepuna tajna: "A za romanopisca, tajne su vrlo korisno oruđe!".

"Priznajem da mi motivi nisu bili posve nedužni ali strašno sam želio postići neku vrstu neobičnog pomirenja sa svojim precima, ako ni zbog čega drugog, onda kako bih pronašao vlastitu poziciju", pojasnio je.

Majka mu je najviše voljela pričati priče o svojem odrastanju u mjestu Sligu u 30-tim i 40-tim godinama prošlog stoljeća, priče koje su često znale biti prilično mračne i pomalo čak traumatične za dijete.

Tajno pismo o istinskoj zatočenici irske povijesti

Upravo je Sligo u središtu radnje romana "Tajno pismo", o kojemu će biti riječi na prvom književnom predstavljanju ovogodišnjeg ZBF-a u ponedjeljak 16. svibnja na ljetnoj pozornici MUO-a. Roman je objavio nakladnik Profil u prijevodu s engleskoga Mije Pervan.

Knjiga najavljena kao "tajna povijest jedne žene i jedne zemlje", svojevrstan je komentar Barryjeva romana "The Whereabouts of Eneas McNulty", lika koji se tu također spominje.

Središnji je lik stogodišnja Roseanne McNulty koja već desetljećima živi u staroj umobolnici u irskom gradiću Roscommonu. Znajući da joj se bliži smrt, Roseanne kreće ispisati memoare svojega života. S njezinim se zapisima prepliću oni njezina psihijatra, doktora Grenea, koji, pritisnut najavom skorog zatvaranja trošne zgrade bolnice piše svoje opservacije o bolnici, pacijentima i sebi.

I tu, kao i u drugim Barryjevim romanima, irska povijest nadvija se nad protagonistima poput zlokobne sjene, a kako se Roseanne postupno razotkriva čitateljima, sve se više nazire duboko zakopana povijest Irske u prošlome stoljeću, zemlje u kojoj su tisuće žena poput nje nestajale u ludnicama i samostanima jer su zanijele izvan braka, ili su ih muževi odbacili.

Roseanne je dijelom modelirana prema jednoj od autorovih prateta, koja je na sličan način 'pospremljena' u instituciju, ogriješivši se na stroga pravila života u katoličkoj Irskoj. U obitelji se nikada nije spominjala, bila je praktički 'bezimena', a njezina sudbina nepoznata.

"Imao sam pratetu, ženu moga prastrica Pata O'Hare, voditelja orkestra u Sligu. O njoj sam znao samo neke najosnovnije činjenice – da je strpana u ludnicu, da je svirala klavir u suprugovu orkestru, da je prije nego je hospitalizirana neko vrijeme živjela u kolibi kraj mora u Sligu. Ta me je priča godinama intrigirala, čak sam pokušao o njoj napisati i film, pa dramu, da bi na kraju ona sama odradila taj posao umjesto mene, jer 'Tajno pismo' kao da je ona pisala svojom rukom – pisano je u formi memoara", kazao je Barry.

Ipak, roman je u cijelosti izmišljen, jer se o stvarnoj ženi danas zapravo ništa ne zna. Obitelji je rečeno da je ubrzo nakon hospitalizacije umrla od tuberkuloze, no Barry u to ne vjeruje.

"To je ustvari bio način da je se dvaput izbriše. Nedavno sam saznao i njezino pravo ime, što je bilo doista dirljivo. Ona je bila istinska zatočenica irske povijesti, okupana u lažima i zaključana u tišini", smatra.

Tehnikolor povijesnih poluistina

U romanu značajnu ulogu igra sjećanje – Roseannino ali i ono piščeve majke – "jer to je knjiga o nepouzdanosti sjećanja, ali i o prošlosti, te o načinima na koji sjećanje može pomoći spasiti nas od nje tako što nam omogućuje da je ponovno izmislimo".

"Uvijek me fascinira koliko je sjećanje posve nepouzdano. Svojem prijatelju Royu Fosteru koji predaje irsku povijest na Oxfordu volim reći da on u stvari predaje irsku književnost i tradiciju pričanja priča. No, ljepota nepouzdanosti povijesti upravo je u tome da stvara te predivne prizme svjetlosti koje vas dozivaju i odbijaju, ne toliko praktične povjesničaru, ali prilično korisne za pripovjedača. Mislim da je na određenoj razini dopušteno priklanjanje reviziji prošlosti – to je u najmanju ruku bolje od brisanja, zaborava", kazao je.

Ta nepouzdanost sjećanja kosi se s nečim što pisac naziva "apsolutnim izvjesnostima irske povijesti".

"Tih je apsolutnih izvjesnosti mnogo i jako su neizvjesne i neapsolutne. No, ono što doista donosi osjećaj oslobođenja su one zbunjujuće crno-bijele izvjesnosti – veličanstveni tehnikolor poluistina, napola shvaćenih događaja od kojih je sazdana stvarna povijest. U njima je pohranjena istinska sloboda", smatra Barry.

"Divno je odlučiti preuzeti dio odgovornosti za zla irske povijesti kao nešto za što smo i sami krivi, ne doživljavati ih samo kao djela ugnjetača. Najsporniji i najteži pridjev u irskoj povijesti svakako je riječ 'britanski'. Prava je istina da smo do 1922. i mi bili Britanci. Irci su stotinama godina bili u svim institucijama imperijalne sile. Sasvim je sigurno da je Britanija bila naš neprijatelj, a opet, u Britaniji žive, i živjeli su, normalno i lijepo, milijuni ljudi irskog podrijetla. Kako onda možemo Britaniju nazivati neprijateljem? U konačnici, upravo je odsutnost izvjesnosti u našim slavnim neizvjesnostima ono što Irsku čini toliko zanimljivim otokom!", zaključio je.

Pisanje je usamljeno penjanje na planinu bez ikakve opreme

Pisati o obiteljskim stvarima nije uvijek lagan zadatak, a često nosi i golem emocionalni teret, ističe Barry.

"Moja je obitelj općenito odlično prihvatila moje pisanje, ali je djed, koji je bio časnik u vojsci, bio strašno uzrujan kad sam počeo pisati. Počeo sam upravo s pričama o njemu i meni kad sam bio dijete. Bio je doista predani djed, ali ja sam sve zapamtio i sve zapisao i to bez ikakva uljepšavanja i to ga je strašno uzrujalo. Zbog toga smo se jako posvađali, što je on doduše pokušao popraviti prije nego je umro, ali sam ja bio premlad i preglup da bih na vrijeme reagirao", otkrio je pisac.

Barry je također i vrstan dramatičar i pjesnik – u književne se vode i otisnuo kao pjesnik, a napisao je i 14 drama, od kojih je najpoznatija "The Steward of Christendom" (1995.), nagrađivana drama čiji je glavni protagonist inspiriran piščevim pradjedom s majčine strane.

"Kazalište je jako neposredno, javno, i u tome smislu predstavlja popriličan izazov. U kazalištu sam proveo jedno divno razdoblje i radio s nekim od najvećih glumaca. Ipak, preferiram relativnu privatnost pisanja, osjećaja da se posve sam penješ na planinu, i to bez ikakve opreme", otkrio je Barry, koji upravo završava novi roman koji će biti objavljen u studenome u Engleskoj.

Roman se zove "Days Without End" (Dani bez kraja) "i, kao što i treba biti slučaj sa svakim pravim irskim romanom, događa se u Americi pedesetih godina 19. stoljeća…", rekao je.

S Barryjem će se njegovi hrvatski čitatelji na ZBF-u moći družiti i u neformalnom programu 'Irish Coffee' u utorak 17. svibnja u bistrou Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Zagreb, kada će razgovor s piscem moderirati glumac i redatelj Miran Kurspahić.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.